Drago mi je što se Milan Knežević konačno osmjelio da, u jednom od svojih najnovijih TV gostovanja, direktno oslovi mene, umjesto što danima, na najprizemniji način, atakuje na moju suprugu i moju djecu, saopštio je poslanik Dragan Bojović.

Njegovo saopštenje prenosimo integralno:

Kada sam napuštao Demokratsku narodnu partiju, zamolio me je da od toga ne pravimo medijsku senzaciju. Taj dogovor sam poštovao bez izuzetka, prije svega zbog godina koje smo proveli zajedno u politici, ali i zbog elementarnih međuljudskih odnosa. Važno je podsjetiti da sam partiju napustio u trenutku kada je ona još uvijek bila dio parlamentarne većine. Nijesam odlazio zbog funkcija, niti zbog političkog interesa, već upravo zato što sam smatrao da politički pravac koji je Milan Knežević tada trasirao vodi ozbiljnoj destabilizaciji većine koja je smijenila DPS.

Očigledno je bilo da istupanje iz parlamentarne većine i neprestano otvaranje sukoba sa dotadašnjim partnerima ne može voditi ničemu drugom do slabljenju tridesetoavgustovske pobjede i, na kraju, političkoj rehabilitaciji DPS-a. Nažalost, vrijeme je pokazalo da moje tadašnje pretpostavke nijesu bile bez osnova.

Milan Knežević se u proteklom periodu nije, naravno, držao prećutnog dogovora o „nenapadanju“. Umjesto otvorene političke polemike, birao je sporadične napade, lične diskvalifikacije i “argumentum ad hominem” kao osnovni metod obračuna. Uvijek nisko, uvijek ispod pojasa i bez minimuma političke ili ljudske zadrške. U poslednje vrijeme je prešao sve granice. Iako uporno, kroz usta drugih, tvrdi da je “visoko” iznad svih nas, ne prestaje da udara nisko, niže od najosnovnijih ljudskih i političkih kriterijuma.

Ni nedavno TV gostovanje nije bilo drugačije. Ponovo se oglasio iz medijskih zaklona koje sam uređuje, kontroliše i kreira, pa sam njegove najnovije političke „umotvorine“ uočio sa zakašnjenjem, tim prije što imam prečeg posla od praćenja njegovih fingiranih televizijskih intervjua.

Od svega što je izgovoreno, tačno je da sam bio član Demokratske narodne partije. Tačno je i da sam na taj period ponosan. Ponosan sam na program, principe i vrijednosti koje je DNP nekada zastupao. Ponosan sam na mnoge časne i hrabre ljude koje sam tamo upoznao i sa kojima smo vodili tešku borbu protiv koruptivnog režima, koji je decenijama držao Crnu Goru zarobljenom.

Tačno je i da sam u toj borbi dao svoj puni doprinos.

Jednako je tačno da od tih principa nijesam odstupio ni za jotu.

Nije, međutim, tačno da me je on „zaposlio“. U DNP-u sam, po osnovu ugovora o djelu, četiri ili pet godina primao po 200 eura, i jednu godinu 300 eura (u periodu prije 2020. godine), kao predsjednik Opštinskog odbora u Danilovgradu. Hvala mu na toj navodnoj privilegiji koju danas pokušava predstaviti kao čin lične i posebne dobrote. Taj novac uglavnom je pokrivao troškove goriva i svakodnevnog rada na terenu, dok smo gradili partiju i ostvarivali rezultate i mandate od kojih je korist imala sama partija.

Ali, ako sam toliko loš, nesposoban i bezvrijedan kako danas pokušava da me predstavi, onda se nameću sasvim logična pitanja:

Zašto me je predlagao za predsjednika Opštinskog odbora u Danilovgradu?Zašto me je predlagao za potpredsjednika partije?

Zašto me je kandidovao za poslanika?

Zašto me je predlagao za ambasadora?

Naglašavam – predlagao.
Jer, koliko znam, još uvijek nije postao Kim DŽong Un da samostalno odlučuje o svemu. Niti je DNP, valjda, njegova privatna firma u kojoj po sopstvenom nahođenju dijeli novac, funkcije, privilegije, političke i ljudske presude.

Ili možda smatra da jeste? Koliko se sjećam, u DNP-u postoje organi partije koji bi trebalo da donose odluke. Osim ako danas ne želi da prizna da je sve vrijeme bilo drugačije.

Kada je riječ o mojoj supruzi, ona nije bila član DNP-a, niti ju je on postavljao za ministra. To je bio rezultat šireg političkog dogovora više subjekata. Međutim, ako ima makar minimum političke korektnosti, trebalo bi da se prisjeti koliko je uradila za

DNP i za njega lično u periodu kada joj to nije bila ni obaveza ni politički interes.

Ako je i ona, kako danas sugeriše, toliko loša i nesposobna, zašto ju je dva puta podržao za nositeljku liste u Podgorici?

Da li je to uradio iz „ljudske širine“ ili zato što je donosila rezultat? Da li smatra da ona, kao nositeljka liste, nije doprinijela rezultatu u Podgorici?

Upravo zahvaljujući tim rezultatima Milan Knežević danas raspolaže funkcijama u gradskim preduzećima, rukovodećim mjestima u administraciji Glavnog grada i ima četiri odbornika koji su postali ključni instrument njegovog političkog pritiska na dojučerašnje prijatelje i saveznike.

Uostalom, politika nije takmičenje u tome ko će koga glasnije uvrijediti, niti se svodi na svakodnevno etiketiranje i prozivanje političkih protivnika i nekadašnjih saveznika. Politika je prije svega sistem donošenja odluka i preuzimanja odgovornosti za posljedice tih odluka.

Kada se danas podvuče crta, teško je sjetiti se političke ličnosti u Crnoj Gori koju Milan Knežević u nekom trenutku nije javno optužio, napao ili pokušao politički i ljudski da denuncira. Od nekadašnjih saveznika do političkih protivnika, lista je gotovo beskonačna. To samo po sebi otvara jedno jednostavno pitanje: da li je zaista moguće da niko ne valja osim njega? Ili je problem možda u političkom modelu koji se godinama zasniva isključivo na kritikovanju drugih, bez spremnosti da se preuzme odgovornost za sopstvene odluke i njihove posljedice?

Stoga bi, umjesto svakodnevnih tirada i ličnih napada, bilo korisnije da građanima odgovori na nekoliko ključnih političkih pitanja.

Kako funkcioniše njegova nova politička saradnja sa DPS-om?

Da li će prava srpskog naroda ostvariti zajedno sa Milom Đukanovićem i Duškom Markovićem?

Kako svojim biračima objašnjava političke saveze koje je do juče proglašavao neprihvatljivim, nemoralnim i izdajničkim?

Udruživanje sa DPS-om pravda tezom da je tako spriječio navodnu krađu u Podgorici.Građani se stoga danas s pravom pitaju: ako je sa DPS-om spriječio krađu, kako to da ih sada, na taj način, preporučuje kao politički subjekt koji „sprečava krađe”, nakon što ih je dvije decenije optuživao da su simbol političke korupcije i zloupotreba?

I konačno, pošto gotovo svakodnevno govori o mandatima i političkom moralu, zar ne bi bilo prirodno da najprije odgovori na pitanje sopstvenog političkog kontinuiteta? Zar i on ne bi trebalo da vrati „fotelju“ i mandat koji, evo već sedamnaest godina, ljubomorno čuva? I kome bi, u tom slučaju, trebalo da ga vrati?

Neće biti da je na političkoj sceni nastao sam od sebe.

Zato važi jednostavno pravilo: onoga dana kada on vrati mandat onima od kojih je politički potekao, biću spreman da razgovaramo i o mom mandatu za kojim danas toliko neutješno jadikuje. Ja svoj „mandat” dugujem građanima i građankama i samo njima polažem račune.

Do tada, neka moju porodicu ostavi van političkih obračuna.

Ako ima problem sa mnom, neka se obratia meni.

To je pitanje elementarne političke pristojnosti, ali i ličnog integriteta.

Odluka Ministarstva vanjskih poslova da otvaranje Ljetnje škole za mlade diplomate „Gavro Vuković“ izmjesti iz Berana na Cetinje predstavlja još jedan primjer selektivnog odnosa državnih institucija prema istoriji, tradiciji i simbolima Crne Gore, saopšteno je iz Opštinskog odbora Nove srpske demokratije u Beranama.

“Posebno zabrinjava činjenica da je, prema dostupnom dopisu Ministarstva, od Opštine Berane zahtijevano da prilikom otvaranja ove značajne međunarodne manifestacije bude istaknuta isključivo državna zastava Crne Gore, iako se na Spomen-kući vojvode Gavra Vukovića, uz državnu zastavu, nalazi i istorijska crnogorska trobojka – simbol koji predstavlja dio istorijskog i kulturnog nasljeđa naše države”, kazali su iz Nove.

Smatraju da je nedopustivo da manifestacija koja nosi ime vojvode Gavra Vukovića bude izmještena iz Berana zbog političkih tumačenja istorijskih simbola.

“Time je nanijeta šteta ugledu institucija koje su pokazale da nijesu spremne da uvažavaju istorijsko nasljeđe sopstvene države”, ocjenjuju iz NSD.

Pozivaju Ministarstvo vanjskih poslova da javnosti saopšti pune razloge donošenja ove odluke i objavi kompletnu dokumentaciju koja je prethodila izmještanju ceremonije otvaranja i poručuju da građani imaju pravo da znaju zbog čega je međunarodna manifestacija, koja je godinama otvarana u Beranama, ove godine premještena na drugu lokaciju.

“Crna Gora mora biti država koja poštuje svoju istoriju, svoje simbole i svoje građane, bez selektivnosti, dvostrukih standarda i političkih kalkulacija”, zaključili su iz NSD u saopštenju.

Predsjednik Opštine Berane, Đole Lutovac, iz Pokreta Evropa Sad reagovao je na odluku da se Ljetnja škole za mlade diplomate „Gavro Vuković“ izmjesti iz Berana zbog crnogorske trobojke. Lutovac je kazao da je trobojka istorijska zastava, pod kojom je Crna Gora sticala međunarodni ugled, kao i da je njena istorijska utemeljenost prepoznata i u važećem Zakonu o državnim simbolima.

Reagovanje Lutovca prenosimo integralno

Povodom odluke da se otvaranje Ljetnje škole za mlade diplomate „Gavro Vuković“ izmjesti iz Berana, zbog istorijskog državnog simbola, odnosno crnogorske trobojke, osjećamo obavezu da pozovemo na odgovornost i ozbiljnost u odnosu prema našem istorijskom nasljeđu.

Žalosno je što se u 21. vijeku, umjesto da razgovaramo o diplomatiji, obrazovanju mladih ljudi i promociji lika i djela vojvode Gavra Vukovića, ponovo vraćamo podjelama i ideološkim pristupima pojedinaca prema istorijskim simbolima, koji su prepoznati i zaštićeni zakonom i koji su duboko ukorijenjeni u istoriji Crne Gore.

Crnogorska trobojka nije nikakav simbol koji treba da izaziva bilo čiju nelagodu. Naprotiv, riječ je o istorijskoj zastavi Crne Gore, pod kojom je ova država sticala međunarodni ugled, gradila institucije i vodila svoju spoljnu politiku. Njena istorijska utemeljenost prepoznata je i u važećem Zakonu o državnim simbolima, koji je definiše kao jedan od istorijskih državnih simbola Crne Gore.

Mnogo bi korisnije bilo da su oni koji danas problem vide u zastavi makar dio energije u prethodnim godinama usmjerili na očuvanje i valorizaciju Spomen-kuće Gavra Vukovića, kao i na njegovo nasljeđe. Nažalost, osim simboličnog otvaranja Ljetnje škole jednom godišnje, malo toga je urađeno da se lik i djelo prvog crnogorskog ministra inostranih poslova predstave na način kakav zaslužuju i kakav priliči njegovom značaju za crnogorsku istoriju i diplomatiju.

Umjesto stvaranja novih podjela i vještačkih tenzija, potrebno je da gradimo društvo koje poštuje svoju cjelokupnu istoriju, sve njene simbole i sve ličnosti koje su doprinosile razvoju Crne Gore. Samo društvo koje je pomireno sa prošlošću sopstvene države može sigurno graditi svoju budućnost.

Berane će nastaviti da njeguje uspomenu na vojvodu Gavra Vukovića, njegovu državničku i diplomatsku zaostavštinu, uvjereni da su znanje, dijalog i poštovanje istorije vrijednosti koje povezuju, a ne dijele građane Crne Gore.