Connect with us

Kolumne

Kolektor u zenici oka!

Autor: Nataša Ana Klikovac

Ljeto 2024, Zetski bulevar u blizini skretanja ka novoj zaobilaznici i mostu Luča, vozi me suprug a ja nezainteresovano gledam kroz prozor od auta toliko puta viđene slike kraj puta. Usporavamo, neki je zastoj, pomišljam: Šta je sad?

Udes, sudarili su se auto i traktor pun lubenica. Pored traktora stoji, vidno uznemiren, od sunca crn u licu vrijedni domaćin.
Đubrio je zemlju, uzorao i pripremio je, kupio ili podigao rasad, posadio, navodnjavao, ubrao i krenuo da proda gotovi proizvod nakupcima u Podgorici koji ga ucjenjuju obarajući mu cijenu i zarađuju tri puta više od njega.

Slomljene lubenice po vrelom asfaltu se crvene; nečija muka polomljena i razasuta po putu; on snužden i poguren, koščat, u nekoj širokoj odjeći koja visi na njemu ostavljajući utisak da se zbog preživljenog stresa smanjio za tri broja.

Dok ga gledam ne mogu da zaustavim tople suze. Svaku kap njegovog znoja, sada umjesto prašnjave zemlje, upija moja duša. Ja znam koliko je teško iz zemlje „vaditi dinar“! Znam kako izgledaju njegove ruke, svaki žulj i svaka brazda na njima urezane su u priču o mojim vrijednim Zećanima!

Kad sam se udala ušla sam u porodicu koja se čitavog života bavila poljoprivredom. Takve su bile i ruke moga svekra. Nikada nije mogao da sjedi mirno, svaki njegov dan je bio obilježen radom, obavezama oko domaćinstva. U kasnoj starosti nije radio na poljoprivredi ali je ipak nosio čitavu porodicu na svojim plećima. Moja svekrva je bila njegova tiha podrška. Djecu su podizali uz rad i vaspitavali ih pogledom. Pogled je bio dovoljan.

Njih su zbližavala nepregledna polja paradajza i lubenica koja su obrađivali, čime su ostali upućeni jedni na druge na jedan poseban način. Kroz život su uvijek gledali na onog drugog, kako drugom članu porodice da se nađu, ugode, olakšaju, a ne sebično samo sebi od čega danas boluje svijet.

Tako izgleda većina zetskih porodica građenih i oblikovananih kroz taj isti težak rad – kompaktno, složno i sa puno međusobnog poštovanja!
Moj suprug i danas, više iz nostalgije nego zbog neke zarade, zna posaditi upravo lubenice. U sadnji učestvuje čitava naša porodica, naši sinovi sa dvadeset plus godina, na šta sam izuzetno ponosna.

Kad lubenice zrenu i kad ih beremo po „baštini“ se čuje suprugovo: „Ma ostavi to, Nataša, ja sam to probrao! Ne valjaju te sitne“. Znajući koliko smo truda i novca uložili u njih, meni bude žao da se ne ubere baš svaka, pa i ona najsitnija!

U onom udesu s početka teksta su se po putu našli najbolji komadi polomljeni i razbacani. Težak je opstanak njegujući vrijednosti koje predstavljaju našu ravnicu! Lubenice i drugi proizvodi koji iz principa ne stižu ni do nakupaca zbog neisplativo niskih cijena, ispod svakog dostojanstva. Država koja ne štiti domaću proizvodnju kontrolisanjem uvoza (plastičnih) jeftinih proizvoda koji obaraju cijene na tržištu!
Zeta je i provincija sa svim prednostima manjih sredina. Ljudi su topli jedni prema drugima, ljubazni, ljubavni… To se može osjetiti u Domu zdravlja (pisala sam o jednoj divnijoj od svih divnih medicinskih radnika) i ostalim institucijama: administacijama, na šalterima, u marketima…

Zeta je i stare vrijednosti koje su krasile naše pretke: dobrota, gostoprimivost, prostodušnost, jednostavnost, ljudskost…, vrlina jedne potpuno druge dimenzije koja se u mojoj ravnoj Zeti i danas njeguje i čuva!

Vjekovima poznata kao poljoprivredna sredina, u skorijoj prošlosti Zeta je hranila čitavu bivšu Jugoslaviju. Da je sreće (čitaj: da nije prekomjernog uvoza) mogla bi biti hljebnica Crne Gore. U Zeti ne uspijeva spomenuta „plastika“ već stare, zaboravljene vrste povrća, pune „mesa“ i sa obiljem ukusa i mirisa. Naše bake i djedovi su prenijeli znanje čuvanja sjemena na svoje potomke, tako da se u Zeti i danas može naći npr. onaj stari paradajz jabučar koji kad razrežeš zamiriše čitava kuća.
Ljetos nam je bila u posjeti sestra koja živi u Kanadi. Od nje se moglo čuti: „Bože, kakav je ovo paradajz, ja ovo obilje ukusa godinama nisam osjetila“! Dok mi hrlimo ka tom zapadu sve više ubrzavajući korak.

Zeta su i vreli, ljetnji mjeseci dok zvijezda bije iz zenita stvarajući jarom prelivajuće slike iznad njiva, pšeničnih i kukuruznih polja… poput fatamorgane. Čuju se samo ritmični udarci motike koja okopava stabljiku, u pauzama čupajući korov i travu da bi se biljci sačuvala sva plodnost zemljišta. Sve to uz jednu predanu posvećenost i ljubav prema svakom korijenu, svakoj stabljici.
Danas su potpuno drugačija vremena. Zeta je jedna potpuno uređena površina, sa svojim bogatim kućama i umjetnošću hortikulture u dvorištima. Skoro svaka kuća ima psa koji se izležava ili skakuće po modro-zelenim, travnatim tepisima omeđenim i ukrašenim raznolikim cvijećem.

Iako je grijanje na struju jeftinije, Zećani u ovom dobu godine pripremaju drva za ogrijev. Zimi više vole da osjete onu divnu, posebnu ljepotu toplote od vatre i zvuk njenog pucketanja iz peći ili kamina, koji asociraju na okupljanja i razgovore oko ognjišta u dugim i monotonim zimskim danima kada se odmaralo od rada na poljoprivredi.Čuvajući tradiciju svojih predaka, osavremenjavajući je hvatajući korak sa tehnološkim i svakim drugim razvojem, Zeta predstavlja spoj više vremenskih tačaka: prošlosti, novog, modernog doba, i budućih vremena. Jer Zeta je voljeni zavičaj! Njena zemlja je majka, hraniteljica, a njene podzemne vode krvotok njenog bića. Zeta je rodna gruda! Zenica oka! Legat koji ponosno čuvamo za svoje potomstvo!

A ti si naumio da se u njoj radi kolektor?!

 

Reklama
Klikni da ostaviš komentar

You must be logged in to post a comment Login

Leave a Reply

Kolumne

Manjinska prava i jezik ili kopanje etničkih rovova kroz Crnu Goru?

Autor: Vladimir Jovanović

Vidljiv je ovih dana Nik Đeljošaj, antijunak u liku provokatora i žrtve koji simpatično plovi između zaštite manjinskih prava i etničke parcelizacije, vješto se prikrivajući plaštom ,,albanofibije“ kojom etiketira svakog neistomišljenika. Mora se reći, dobra kombinacija uloga i poteza za politički povoljan scenario i željeni efekat. Da ne natrpavam ovo pisanije, svi znamo kakve poruke šalje poslednjih nekoliko mjeseci, nego odmah da pređemo na anatomiju slučaja.

Ono što je meni zapalo za ako je da, Iako je navodno branio prava i jezik Albanaca, Đeljošaj je najmanje govorio o jeziku, a mnogo više o teritoriji i ljudima koji na njoj žive. Pričom o jeziku je, klasično, mobilisao nacionalni i emotivni sentiment, a porukama o Ulcinju, teritoriji i mobilizaciji lokalnog stanovništva (,,neće dat Ulcinjani“) cijelo je pitanje prebacio na teren teritorijalnog, odnosno – autonomaškog – da ne napišem neku težu riječ i svrstam sebe u albanofobe.

U svakom slučaju, tako se ne učestvuje u izgradnji građanskog društva i društvene kohezije. Ali taj politički obrazac nije nov, stazu mu je odavno utabao DPS, pa ne čudi što Đeljošaj poseže za istom taktikom, s obzirom na dugogodišnju ljubav sa ovom partijom.

Dakle, sugerišem da fokus bude na tome što je Đeljošaj imenovanje direktora škole pretvorio u pitanje ko je „iz Ulcinja“, poručujući da je to „problem Ulcinjana“ i da „Ulcinjani neće dati“. Takva teritorijalizacija problema mnogo je opasnija od same optužbe za „albanofobiju“ jer, iako bi to htio gospodin Đeljošaj, Crna Gora nije konglomerat etničkih i opštinskih feuda u kojima funkcije pripadaju ljudima po mjestu rođenja, prezimenu ili etničkoj pripadnosti.

Ako albanski lideri u Crnoj Gori žele da ucjenjuju „albanofobijom“, a istovremeno prkose svakodnevnim crtanjem granica dokle se, recimo, dvije opštine mogu razgraničiti, ili porukama šta je u Crnoj Gori „albansko“ i ko se gdje može zaposliti na osnovu poznavanja jezika i etničko-teritorijalnoj pripadnosti, onda to više nije borba za manjinska prava. To je razgradnja jedne zajedničke ideje i vizije građanske države. A što je još gore po gospodina Đeljošaja: Pokazuje slabe kapacitete za razumijevanje građanskog koncepta ili čak svjesnu nezainteresovanost s predumišljajem. Na koncu, nedoraslost evropskim integracijama ili (da ponovim) opet nezainteresovanost s predumišljajem.

Onaj ko ne vidi da je apsolutno normalno da Albanac radi u Nikšiću, Srbin u Ulcinju, Bošnjak u Podgorici ili Crnogorac u Tuzima, nego ga to čak uznemirava, onda ta osoba teško može ubjedljivo govoriti o evropskoj, otvorenoj i građanskoj Crnoj Gori, pa ni dobroj namjeri.

Jer vrijednosti građanskog, evropskog, savremenog  upravo počivaju na uklanjanju determinantni i unutrašnjih granica, a ne na njihovom svakodnevnom iscrtavanju.

Postoji velika razlika između prava da se albanski jezik koristi i štiti tamo gdje za to postoji ustavna i zakonska osnova (što mora biti nesporno)  i političke poruke da određene funkcije, ustanove ili teritorije države pripadaju pripadnicima jedne nacionalne zajednice, jer ovo drugo je etnička parcelizacija države.

S tim u vezi, ako albanski politički lideri žele da budu važan dio evropske budućnosti Crne Gore, onda upravo oni moraju pokazati da razumiju tu razliku. Ona podrazumijeva sposobnost da se manjinska prava pomire sa građanskom jednakošću, institucijama, slobodom kretanja i jednakim pristupom javnim funkcijama svih nas bez obzira na porijeklo ili jezik koji pričamo.

 

(Mišljenja i stavovi autora nisu nužno stavovi redakcije portala Zeta)

Continue Reading

Kolumne

Вук Бачановић: Кад Бурсаћ и Николаидис одраде посао Информера

Аутор: Вук Бачановић

 

У Црној Гори већ дуже вријеме дјелује не толико чудновата политичка машина која, као и све постјугословенске направе састављене од туђих резервних дјелова, производи управо супротно од онога што пише на декларацији. Са једне стране у њу улази вучићевски национални „централизам“, увјерен да је Србин у Црној Гори исправан само док му политички барометар стоји окренут према Београду; са друге дукљански антисрпски национализам, који истога тог Србина признаје као грађанина тек кад му идентитетски барометар експлодира и остане трајно нефункционалан. Први га проглашава сумњивим Србином ако престане да слуша Београд; други га проглашава сумњивим Црногорцем ако, и након што се политички растане од Београда, настави да се изјашњава као Србин. Тако су двије наводно закрвљене идеологије, послије година фингираног међусобног пљувања преко Таре, стигле до историјског споразума: Србин у Црној Гори нема право на политичку пунољетност. Или ће бити београдски малољетник, или ће, да би га дукљански старатељи пустили из дома, морати да фалсификује породично стабло.

Управо зато текстови Драгана Бурсаћа и Андреја Николаидиса Александру Вучићу понекад вриједе више од десет таблоида и двадесет клонова Владимира Вуковића и Драгана Ј. Вучићевића. Бурсаћ, политички конферансије безочне експлоатације колективних траума, у тексту за ЦДМ: „Војвода Мандић: мање од Додика, више од Пуповца“, посвећеном политичкој трансформацији Андрије Мандића, најприје исправно види да Вучићу треба Србин из Црне Горе који мишљење овјерава у београдској централи, а не самосталан политички субјект. Али управо тај вучићевски централизам функционално је свјесно произведена најбоља услуга дукљанском пројекту: што Београд јаче стеже Србе у Црној Гори, то Бурсаћ, Николаидис лакше доказују да без Београда они тобоже и не постоје. И тако и једни и други одрађују исти посао, само са различитих шалтера.

Што је суштина Бурсаћеве конструкције. Мандић, наиме, може да се удаљи од Београда, да прихвати све оно што се назива „европским курсем“ шта год то да представљало, да Црну Гору недвосмислено назове својом државом и да престане да се понаша као политичка испостава СНС-а, али му се и тада испод европског капута мора пронаћи комадић старе „четничке униформе“ – баш као да је четничка емиграција Хладни рат провела у Чељабинску, а не у западној Европи коју нам Бурсаћ већ деценију хистерично и патетично предочава као једини лијек против кремаљских антицивилизацијских мрачњака. Јер ако би се допустила могућност да Србин може политички еволуирати, а да при томе не престане бити Србин, читав механизам би остао без погонског горива. Бурсаћу зато није довољно само да Мандића одвоји од Додика. Он у причу мора увести и Милорада Пуповца, као неку врсту граничног камена до којег Србин евентуално смије стићи прије него што поново постане сумњив.

И управо због тога је увођење Пуповца најпокваренији дио те конструкције. Не само зато што се њиме Мандићу подмеће нова – суштински вучићевска – степеница на бескрајном испиту српске подобности, него и зато што се представник српске мањине у Хрватској пореди са српским политичарем у Црној Гори, држави чија је историјска државност нераскидиво прожета српским именом, традицијом и политичком свијешћу, ма какав праворијек данашњи политички коректни шовени о томе прописивали. Пуповчева институционална, грађанска и од Београда релативно аутономна мањинска политика зато уопште није мјера положаја Срба у Црној Гори. Да је Бурсаћу стало до политичке еманципације, та би разлика била полазиште. Овако Пуповац служи нечем другом: да се и послије прихватања државе, њених институција и њеног поретка Србину постави посљедње контролно питање: добро, све је то лијепо, али колико си ти још уопште Србин?

Ту се критика Мандићеве политичке прошлости, која је и легитимна и неопходна, претвара у идентитетску полицију. Испоставља се да политичка еманципација од Вучића није довољна; потребна је и извјесна национална деконтаминација. Србин у Црној Гори може бити лојалан држави, демократски оријентисан, европски опредијељен и политички независан од Београда, али ако након свих тих поправних испита и даље остане Србин, професор дукљанизма сумњичаво врти главом.

А то је управо онај Србин који Вучићу треба.

Вучићев модел почива на тврдњи да Срби ван Србије без Београда немају политички центар, заштиту ни пуни национални смисао. Бурсаћевско-николаидисовски модел ту тезу не руши него је, само са друге стране, овјерава: ако се од одвојиш од деструктивне београдсске политике, али не одвојиш и од своје историје и идентитета, твоја лојалност остаје условна. Једни Србину објашњавају да без Београда није довољно Србин; други да је са српством увијек помало недовољно Црногорац. Радикалска и дукљанска лажна метафизика тако се не сукобљавају него уредно дијеле тржиште мемљивих идеологија.

Николаидис ту исту операцију из дневне политике преноси у историју, у колумни за ЦДМ: „Црна Гора је помагала и помаже Србији, али помозите јој и ви, хајте полако“. У њој Црна Гора готово непрекидно игра улогу просвијећеног старијег брата који Србију вуче за рукав према цивилизацији: од Мојковца, преко 1918, деведесетих, Косова и НАТО-а, све до санкција Русији и европских интеграција. Србија се на крају појављује као нека врста историјске црне рупе из чијег се гравитационог поља Црна Гора, послије дуге космичке несреће, најзад избавља.

Квазиинтелектуализам ту није само питање очигледног мањка школске спреме него поступка: историјску сложеност претворити у морални стрип из часописа о указању Госпе из Међугорја. Мојковац, 1918, југословенско насљеђе, ратови деведесетих и савремени односи Србије и Црне Горе постају епизоде једне исте педагошке приче у којој је црногорска страна по правилу учитељ, а српска ђак којем су родитељи већ деведесет година позивани у школу на информативни разговор. Таква литература није опасна зато што разумно критикује Србију и њену политику – јер то не ради, него зато што од Србина прави антрополошки проблем.

Зато су Бурсаћ и Николаидис Вучићу толико употребљиви. Они му испоручују управо доказ који његова примарна пропаганда сама тешко може увјерљиво произвести: да политички самосталан Србин у Црној Гори, чак и када одбаци београдско туторство, никада неће бити сасвим прихваћен док не почне да се извињава и за сопствено име. Вучић потом само покупи тај „поклон“, стави га на насловницу и објасни својој публици да је, ето, Београд ипак једино српско уточиште.

Стварни пораз Вучићевог система зато не би био да Мандић или било ко њему сличан постане дукљанин по мјери Бурсаћа и Николаидиса, него да се у Црној Гори коначно прихвати оно што је историјски било много аутентичније од данашњих параинтелектуалних шема: да српство није политичка филијала једне престонице, већ полицентричан културни и историјски простор у којем Црна Гора није периферија Србије, него једно од његових древних средишта са сопственом државном традицијом. Такав Србин не мора бирати између Београда и Црне Горе, јер му припадност српском народу не прописује обавезну политичку адресу. Управо та могућност руши обје карикатуре: и вучићевску, по којој свако српство мора имати страначку централу, и антисрпску, по којој свако српство изван те централе мора бити бити третирано као канцерогeно страно тијело.

(Мишљење аутора нису нужно ставови редакције Портала Зета)

 

 

Continue Reading

Kolumne

Vukićević: Litijska sloga se ne može razbiti

Autor: Boško Vukićević

Ukoliko su istinite informacije, koje plasiraju određeni mediji, o pokušajima organizovanog napada na mitropolita Joanikija i Mitropoliju crnogorsko-primorsku – možemo mirne duše konstatovati da je takav projekat unaprijed osuđen na propast.

I, istovremeno upozoriti eventualne pokretače takvog projekta – nemojte ni pokušavati! Ne potcjenjujte snagu litijskog naroda – on će uvijek, jedinstveno i nepokolebljivo, stati uz svoju Crkvu i svog mitropolita.

Mitropolija crnogorsko-primorska je ugaoni kamen Srpske pravoslavne crkve i stub pravoslavlja u Crnoj Gori. Ukoliko je neko pomislio da bi sopstvene političke probleme mogao zamaskirati napadom na Mitropoliju crnogorsko-primorsku, vraćanjem srpskog naroda u status vječite opozicije i unošenjem sjemena razdora među pravoslavcima u Crnoj Gori – grdno se prevario!

Niko ne smije potcjenjivati jačinu litijskog pokreta, koja je iznikla na slozi i sabornosti. Samo beskrajno naivni pojedinci, u današnjoj ulozi krvomutnika, mogu računati da se takva snaga, sloga i sabornost mogu preko noći razbiti.

Napad na mitropolita Joanikija je pokušaj obesmišljavanja litijskog pokreta i grandioznih tekovina mitropolita Amfilohija, čiji je on nasljednik! Kome smo se zakleli na Trojičindan, da ćemo nepokolebljivo braniti naše svetinje – tako nam Bog ljubavi pomogao! – ako ne mitropolitu Joanikiju? Sloga biće poraz vragu!

Prema tome – ni ne pokušavajte!

U današnjoj Crnoj Gori, oslobođenoj okova višedecenijske antisrpske autokratije, politike sabornosti i pomirenja nemaju alternativu. Govorio je dr Jovan Rašković:

“Diobe su najopasnije za srpski narod i onaj ko te diobe stvara ništa dobro ne želi srpskom narodu, već ga ponovo izvrgava patnjama i nevoljama”.

Nakon što je uspješno pobijedio tridesetogodišnji režim Mila Đukanovića, srpski narod u Crnoj Gori nalazi se pred novim političkim izazovima. Zbog toga Srbi u Crnoj Gori danas, više nego ikada, traže mudrost i smirenost, a ne srljanje u maglu i olako obećanu brzinu koju smo toliko puta kroz istoriju vidjeli. Baš zbog toga se i sjećamo najmudrijih glava našeg naroda i želimo da jasno i glasno kažemo da se u Crnoj Gori mračne ideje prošlosti nikada neće vratiti i da se sa srpskim narodom u zemlji Svetog Petra Cetinjskog niko neće igrati.

(Mišljenja i stavovi autora nisu nužno stavovi redakcije portala Zeta)

Continue Reading

Facebook

Istaknuto

Najnovije

Istaknuto