Connect with us

Kolumne

Вук Бачановић: Мило, извини!

Аутор: Вук Бачановић

Мило Ђукановић је у свом „историјском“ интервјуу Побједи и Телевизији Е из маја 2026. године, након три деценије власти, одлучио да јавности свечано саопшти како је деведесетих био жртва сопственог „југословенског идеализма“ и да Црна Гора, „није на вријеме регистровала промјену“ када су власти у Београду схватиле да је Југославија изгубљена. Човјек то говори са таквом невиношћу црногорске Црвенкапице изгубљене у шуми пуној српских вукова да би неупућен посматрач помислио како је ријеч о предсједнику мјесне заједнице из Колашина коме су вијести из федералног врха достављане кроз страначки филтер са кашњењем од седам дана, а не о другом човјеку режима у Црној Гори, човјеку који је сједио у самом центру политичког, безбједносног и пропагандног механизма тог времена. Испада да је Ђукановић деведесетих протестујући против великосрпства тумарао ходницима црногорских државних институција, носећи у рукама изблиједјели портрет друга Тита, док су се око њега, потпуно непримјетно, дешавали ратови, мобилизације, пропаганда, злочини против човјечанства и распад државе.

Посебно је дирљива та његова накнадна политичка катарза у којој човјек који је био на власти готово исто колико и Тито открива да је „великосрпски национализам“ био главни окидач југословенске трагедије. Као да је југословенска криза као прелудијум распаду започела у Београду деведесетих када је Милошевић одједаред устао на десну ногу, а не деценијама раније кроз републичке национализме, Хрватско прољеће, конфедерализацију земље и постепено разарање заједничког политичког простора. Као да су се Словенија и Хрватска за независност припремале тек кад је Милошевић схватио да од његове улоге новог Тита нема ништа. И што је најкомичније, Ђукановић данас критикује Београд деведесетих због „платформе велике Србије“, а управо је та иста београдска политика на крају пристала на распад Југославије, прихватила Бадинтерову логику небитности Устава СФРЈ и практично ушла у историјски договор са хрватским, словеначким и бошњачким сепаратизмом око комадања заједничке државе. Дакле, чак ни тај српски национализам, којим данас Ђукановић плаши дјецу по региону, није имао снаге ни воље да заиста сачува Југославију, већ је завршио као трагична мјешавина импровизације, капитулације и катастрофе.

Када сам прије десетак година разговарао са ратним предсједником Народне скупштине Републике Српске Момчилом Крајишником – човјеком који је са Алијом Изетбеговићем подијелио моје родно Сарајево, а потом из њега иселио десетине хиљада Срба – готово сам, слушајући његово доброћудно изигравање миротворца и забринутог националног прегаоца, себе ухватио да на тренутке помишљам: „Боже мили, ко ли је све ове страхоте подметнуо овом часном старцу па је осуђен за ратне злочине?“

Ђукановић је дефинитивно завршио исти занат, али у црногорском контексту.

Како заиста неупућен човјек да се постави пред његовом пензионерском позом „сазрелог политичара“ да историју препричава као да је читав живот провео затворен у подруму неког омладинског дома у Никшићу, а не у самом врху власти коју је лично помагао да дође на власт. Човјек данас, са готово сузном носталгијом, говори о „часним и компетентним људима“ Црне Горе који су „напустили политичку позорницу“ и тако земљу оставили без „неопходне мудрости и државничког искуства“. Невјероватна формулација. Као да су ти људи мирно отишли у пензију да саде кромпир у Ријеци Црнојевића, а не да их је управо генерација младих јуришника предвођена самим Ђукановићем политички почистила у антибирократском преврату, уз митинге, хистерију, медијски линч и Милошевићеву асистенцију.

Човјек који је говорио о границама „које су повлачили приучени бољшевички картографи“ и који се почетком деведесетих готово такмичио у доказивању лојалности Караџићевом режиму у Босни и Херцеговини, сада говори као да је све то био неспоразум изазван претјераном емотивном везаношћу за Југославију. Није, дакле, проблем био у власти, пропаганди, интересима и политичком опортунизму – него у томе што су, ето, били превише југословени. Испада да су се ратне политике, националне мобилизације и читаво балканско крвопролиће деведесетих дешавали готово као нека врста несрећног ексцеса претјеране љубави према братству и јединству.

И ту лежи суштина Ђукановићеве политичке биографије. Он политику из деведесетих није напустио зато што се одједном сјетио да је „антифашиста“, демократа или дубоко моралан човјек, већ зато што је схватио да се стара идеолошка роба више не продаје на довољно профитабилном тржишту. Зато је контаминирану српску националну идеју деведесетих само пресвукао у нову идеолошку униформу – у једну хрватским праваштвом инспирисану, псеудоисторијску визију Црне Горе као наводно „сатрте“ несрпске Дукље, вјековне жртве сопственог српства и несрећног историјског брака са Србијом. Тако је од бившег младог јуришника Милошевићеве политике постао дворски идеолог једне готово карикатуралне анти-Црне Горе: земље у којој је све што је вијековима чинило њен идентитет морало бити или фалсификовано, или проглашено окупаторским наслагама на „аутентичном“ дукљанском бићу, готово једнаким зилотским набојем на који је Ратко Младић спроводио „освету“ над Турцима и који је у сврху те своје историјске мисије од Ђукановића добијао бензин за тенкове и транспортере, упркос Милошевићевим санкцијама.

У том новом политичком театру Црна Гора више није била историјска српска земља са својим специфичним државним путем и снажним локалним идентитетом, него нека врста балканске Атлантиде коју су кроз вијекове потапали зли Срби, православље и сопствена традиција. И тако је Ђукановић, без икаквог стварног дисконтинуитета, само наставио исту политику манипулације идентитетима другим средствима: до јуче је мобилисао људе у име угроженог југословенства и српства, данас у име угрожене дукљанске посебности и евроатлантске цивилизације. У оба случаја народ имао улогу статисте, историја пластелина за дневнополитичке потребе, а држава приватног посједа власти која је идентитете мијењала готово брже него што су се мијењале заставе на јавним институцијама.

Зато истински просрпски став у Црној Гори нема никакву потребу да брани ни београдску политику деведесетих, ни Ђукановићеву накнадну конверзију. Напротив – дужан је да одбаци оба та лажна спаситељства. И оно које је пристало на распад Југославије уз катастрофалне ратове и историјски пораз, и ово које је на рушевинама те катастрофе изградило приватни режим, НАТО-комесаријат и дворску идеологију у којој се свака критика власти проглашава нападом на државу. Јер Мило Ђукановић никада није био никаква алтернатива национализму – он је био само најталентованији и најдуговјечнији политички трговац конфузним емоцијама.

Зато аутентична српска политика у Црној Гори нема никакву потребу да брани ни београдску политику деведесетих, ни оно што се, у њено име противи Ђукановићевом насљеђу. Дакле, оно ригидно српство деведесетих које је, у својој интелектуалној и моралној биједи, успјело да компромитује најбоље елементе српске политичке традиције, претварајући их у карикатуру испуњену ратном хистеријом, равногорским ревизионизмом и провинцијалним месијанством нарцисоидних манипулатира, увиђајући, истовремено, да је дукљанско монтенегринство изникло управо из те контаминације као њен природни наставак другим средствима.

Заиста, ријетко се рађају тако трагичне личности као Мило Ђукановић: човјек који је у свакој епохи случајно био баш уз најјачег, који је сваки историјски заокрет дочекао на функцији, са обезбјеђењем и државним апаратом иза леђа, и који је из сваког идеолошког бродолома излазио чист, испеглан и накнадно морално препорођен. Можда би на крају и сама историја требало да му упути једно велико, топло, људско извињење што га је тако сурово и немилосрдно тјерала да читавог живота буде баш на оној страни на којој су новац, полиција, медији, амбасаде, шверцерски канали, побједници и накнадна морална памет. А и ми, све његове жртве и њему сличних хуманиста да му се извинемо јер нисмо схватили о каквом Југословену се радило и због чега је било неопходно да нас мучи и понижава.

 

(Мишљења и ставови аутора нису нужно ставови редакције портала Зета)

Kolumne

Vuk Bačanović: Njegoš, Dizdar i istorija koja se nikada nije dogodila

Autor: Vuk Bačanović

ilustracija

Novembarska polemika u Crnoj Gori, u kojoj se školski čas o Njegošu našao u istoj kategoriji s časom o Hitleru, još jednom je potvrdila opštečovječanski fenomen pretvaranja književnosti u istoriju, istorije u optužnicu, a optužnice u nacionalni program. Ostavimo sada po strani neprijatnu, opet opštečovječansku, okolnost da različite zajednice nisu dužne njegovati istovjetne uspomene na iste pokojnike. Zanimljiviji je jedan drugi, gotovo dijalektički nesporazum: književni mitovi nastaju unutar određenih istorijskih okolnosti, političkih sukoba i kolektivnih predstava, koje pjesnička imaginacija preobražava u univerzalne istine, da bi se potom, nadživjevši i okolnosti i autore, vratili u politički život kao tobože neoboriva istorijska svjedočanstva. Dva naročito poučna slučaja ove posmrtne administracije prošlosti jesu dva genijalna književnika Petar II Petrović Njegoš i Mehmedalija Mak Dizdar.

Njegoš je Gorski vijenac (1847) napisao u istorijskom kontekstu oslobodilačke borbe protiv osmanske vlasti, plemenske razjedinjenosti i mukotrpnog stvaranja srpsko-crnogorske političke zajednice u neprijateljskom okruženju. Svesti ga na „istragu poturica“ značilo bi, međutim, pobrkati dramski povod s filozofskim i umjetničkim smislom djela. Književni istoričar Jovan Deretić u Gorskom vijencu prepoznaje svojevrsnu pjesničku enciklopediju crnogorskog života, istorije i filozofije, u kojoj se prepliću ep, drama i lirska refleksija. Kako pokazuje politikolog Ilija Vujačić, sama istraga funkcioniše kao osnivački politički mit, dok se kroz spjev razmatraju sloboda, žrtva, političko jedinstvo, izdaja i moralna opravdanost nasilja. Njegoš, dakle, nije sastavljao policijski zapisnik o jednoj noći, nego političko-filozofsku tragediju zajednice koja, pokušavajući da se oslobodi spoljašnjeg gospodara, otkriva koliko je teško osloboditi se vlastitih unutrašnjih protivrječnosti.

Problem je, međutim, što se događaj koji čini dramsku okosnicu spjeva, prema rezultatima kritičke istoriografije, nikada nije odigrao onako kako ga Njegoš opisuje. Još je Ilarion Ruvarac u Montenegrini (1899) osporio autentičnost navodnog zapisa vladike Danila, objavljenog tek 1863. godine, dok je Milovan Đilas dovodio u pitanje samu istorijsku dokazanost istrage. Mišel Oben ukazao je na još neugodnije okolnosti po epsku verziju događaja: o tobožnjem velikom pokolju ćute inače podrobni mletački izvještaji, ne spominje ga ni vladika Vasilije u svojoj Istoriji o Crnoj Gori iz 1754, a muslimansko stanovništvo dokumentovano je u Staroj Crnoj Gori još sredinom XVIII vijeka. Povrh svega, vladika Danilo je u novembru 1709. putovao osmanskom teritorijom do Peći i vratio se na Cetinje, što se teško uklapa u pretpostavku da je nekoliko godina ranije organizovao masovni pokolj svojih muslimanskih susjeda. Istorijski dokumenti, dakle, poznaju lokalne sukobe, nasilje, islamizaciju, pokrštavanja i iseljavanja, ali ne i nekakav jednokratni obračun kojim je epska imaginacija naknadno obavila posao koji se u stvarnosti – po svemu sudeći – nikada nije dogodio.

Ipak, upravo je ta književna konstrukcija postala jedan od temelja istorijskog pamćenja. U Kraljevini Crnoj Gori, Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, odnosno Kraljevini Jugoslaviji, a potom i socijalističkoj Jugoslaviji, Njegoš je tumačen u kontekstu nacionalnog oslobođenja, državnog jedinstva i borbe protiv potčinjavanja. Takvo čitanje nije predstavljalo ideološko nasilje nad pjesnikom, već sasvim prirodno smještanje njegovog oslobodilačkog etosa u nove istorijske okolnosti. U socijalističkoj Jugoslaviji taj je kontinuitet dobio i revolucionarnu dimenziju: prilikom obilježavanja Njegoševih jubileja 1947. i 1951. godine, njegovi slobodarski ideali povezivani su s iskustvom narodnooslobodilačke borbe. Uprkos razlikama među državnim ideologijama, nijedna od pomenutih država nije „istragu poturica“ pretvarala u politički program obračuna s muslimanskim stanovništvom. Njegoševo djelo moglo je, dakle, dobijati nova politička značenja, a da se njegova književna imaginacija ne pretvara u uputstvo za progon živih ljudi – već upravo naprotiv.

Raspad Jugoslavije donio je, međutim, jednu osobenu novinu: ono što je dotad pripadalo književnosti, pojedini su politički preduzetnici odlučili premjestiti u nadležnost istorije, a zatim i vojnih organa. Radikalni srpski nacionalizam, naročito u Bosni i Hercegovini, prožet neopaganskim, rasističkim i antihrišćanskim idejama Dragoša Kalajića i njegovog učenika Dragoslava Bokana, a pod pokroviteljstvom Radovana Karadžića, oživio je predstavu o muslimanima kao istorijskim izdajnicima koje je potrebno ukloniti iz nacionalne zajednice. U ratovima devedesetih takva je logika dobila svoj stvarni, krajnje varvarski izraz: etničko čišćenje, masovne progone i pogrome bosanskih muslimana. Njegoš, razumije se, nije napisao program tih zločina, niti su njihovi izvršioci postali zločinci čitanjem Gorskog vijenca. Ali je njegov književni mit, lišen istorijskog i filozofskog konteksta, mogao poslužiti kao naknadna legitimacija varvarstva. Tako je jedna istorijski nedokazana istraga, zahvaljujući neobičnoj saradnji mitologije i političke patologije, devedesetih dobila svoje stvarne izvršioce.

Naizgled suprotan, a antropološki iznenađujuće srodan proces odvijao se oko Maka Dizdara. Njegov Kameni spavač (1966) nastaje u socijalističkoj Bosni i Hercegovini, u vrijeme kada se, uporedo s republičkom političkom samosviješću, pristupalo i rekonstrukciji njene kulturne prošlosti. Dizdar je iz srednjovjekovnih stećaka, krstjana i nadgrobnih natpisa pjesnički vaskrsavao svijet osobene bosanske duhovnosti, da bi u „Marginalijama o jeziku i oko njega“ (1970) toj imaginaciji pridružio i kulturnopolitičku genealogiju: autohtonu bosansku jezičku tradiciju koju su, prema njegovom tumačenju, vjekovima potiskivali susjedni vjerski, politički i jezički centri. Nevolja nastaje kada se pjesnička rekonstrukcija prošlosti počne izdavati za njenu istorijsku dokumentaciju. Crkva bosanska nije bila nekakva srednjovjekovna ustanova za promociju vjerske tolerancije, stećci nisu predstavljali konfesionalnu svojinu jedne zajednice, niti su bosanski podanici živjeli u idili zajedništva koju su naknadno pokvarili nacionalni „došljaci“. Stvarna Bosna bila je neuporedivo složenija, surovija i vjerski raznorodnija. Dizdar je, dakle, nesumnjivo stvorio veliku poeziju, ali veličina pjesničkog djela ne obavezuje istoriju da njegovim metaforama naknadno izdaje potvrde o autentičnosti.

Kako je, međutim, ta pjesnički vaskrsla Bosna izgledala dok je još bila živa? Dubrovački dokument od 11. jula 1392. bilježi da je Stojisava, kći bosanskog kralja Dabiše, prodala robinju Bogeslavu i njenog četvorogodišnjeg sina za četrnaest dukata. Četrdeset godina ranije, robinja Vela iz Bosne prodata je za dvadeset pet perpera, uz obavezu da novom gospodaru služi do smrti. Dubrovčani su 1419. upozoravali na glas koji je Bosnu pratio po latinskim gradovima: „Bosna prodaje ljude.“ Dakle Bosna, a ne zli „došljaci“. Nije, dakle, nedostajalo domaće autentičnosti, samo što se ona, na nesreću potonjih romantičara, nije uvijek izražavala filozofijom nadgrobne epigrafije, nego i uredno ovjerenim računima za prodaju ljudskih bića.

Ni Dizdarove idealizovane krstjanske hiže nisu bile izvan tog svijeta. Dubrovčanin Benko Kotruljević zapisao je 1458. da bosanski sljedbenici „manihejskog običaja“ u svojim gostinjcima rado primaju i počastvuju bogataše, dok siromahe tjeraju, pravdajući to Božjim poretkom i voljom Fortune. Istina, riječ je o kritičkom svjedočanstvu savremenika, a ne o dokazu da su svi krstjani tako postupali. Ali znamo i da je ugledni velikodostojnik Crkve bosanske, gost Radin – uzgred službenik pravoslavno vrlo neautentičnog hercega od Svetog Save Stjepana Kosače – raspolagao hiljadama dukata, istovremeno ostavljajući milostinju siromasima. Ni Crkva bosanska, dakle, nije živjela izvan klasnih odnosa, bogatstva i vlastelinskih interesa. Pred nama, dakle, nije nikakva bogumilska Arkadija naknadno pokvarena dolaskom tuđinaca, nego sasvim prepoznatljiva feudalna zajednica u kojoj su se pobožnost, nasilje i trgovina ljudima mogli odvijati pod istim nebom, pa i uz blagoslov istog društvenog poretka. Istorija, za razliku od poezije, nema obavezu da mrtvima obezbijedi moralnu besprijekornost.

Moguće je da je Dizdar vjerovao kako će pjesničko vaskrsavanje progonjenih krstjana poslužiti izgradnji tolerantnije Bosne. Nevolja nastaje kada se književna imaginacija unaprijedi u nacionalnu genealogiju, a ova potom u nadležni organ za utvrđivanje autentične pripadnosti. U znatnom dijelu savremenog bošnjačkog nacionalnog narativa bogumilsko-bosanski mit dobio je upravo takvu službenu upotrebu: jedna selektivno rekonstruisana prošlost proglašena je izvornom, dok su ostale, samim tim, postale istorijski sumnjive. Tako je, pod novim ideološkim znamenjima, oživjela ideologija austrijskog namjesnika Benjamina Kalaja iz 19. vijeka, s ambicijom da društveno zajedništvo vještački proizvede naknadnim usaglašavanjem pokojnika. Umjesto da različite istorijske tradicije pomiri, takav postupak ima da drugačije misleće pretvori u izdajnike i došljake u vlastitoj zemlji. Ni Dizdarova poezija, razumije se, nije sama po sebi izazvala rat, ali je njena kasnija politička upotreba doprinijela paradoksu da se zajednička Bosna pokušava graditi dokazivanjem kako je njena prošlost oduvijek pripadala prvenstveno nasljednicima nevješto konstruisane prošlosti – što je uveliko doprinijelo disoluciji fragilnog bosanskohercegovačkog društva na početku devedesetih godina prošlog vijeka.

Antropologija nas uči da nema ljudskog društva koje o sebi nije ispredalo neku priču, po pravilu nešto laskaviju od vlastite istorije. Kliford Gerc kulturu je razumijevao kao mrežu značenja koju ljudi sami pletu, dok Jan Asman pokazuje kako kulturno pamćenje učvršćuje kolektivni identitet. Nevolja je što priča koja zajednici obezbjeđuje smisao ne mora imati naročite veze s istorijskom istinom. Opasnost nastupa kada zajednica, očarana vlastitom biografijom, počne zahtijevati da je i svi ostali prihvate kao jedinu vjerodostojnu, a odbijanje proglasi neprijateljskim činom.

Izlaz, prema tome, nije ni spaljivanje Njegoša kao navodnog Hitlera ni kanonizovanje Dizdarove fantazijske Bosne, nego suočavanje s prošlošću kakva je zaista bila: surovom, protivrječnom, često ponižavajućom za običnog čovjeka, ali upravo po iskustvu te neslobode i zajedničkom. Ona nas ne uči da smo nekada bili savršeni, dok nas drugi nisu pokvarili, nego koliko smo često, pod različitim zastavama i imenima, uspijevali biti i potlačeni i tlačitelji. Ne treba nam prošlost koja će dokazivati da su jedni oduvijek bili višak, niti ona koja će druge velikodušno asimilirati u izmišljeno zajedništvo. Treba nam, naročito nama malim narodima postjugoslovenske stvarnosti, surovo istinita istorija koja će nas konačno naučiti zašto više nikada ne smijemo jedni drugima činiti ono u čemu smo kroz vijekove pokazivali tako zavidnu uzajamnu uspješnost.

 

(Mišljenja i stavovi autora nisu nužno stavovi redakcije portala Zeta)

Continue Reading

Kolumne

Vuk Bačanović: Od Kremlja do kreča – kratka istorija jednog lažnog proročanstva

Autor: Vuk Bačanović

ilustracija AI

Od uvjerljive pobjede studentske liste na izborima u Srbiji, građanin Prvoslav Perić, to jest Njegova svetost arhiepiskop pećki, mitropolit beogradsko-karlovački i patrijarh srpski Porfirije, povukao se iz javnosti s diskrecijom člana upravnog odbora koji je, odmah po stečaju preduzeća, ustanovio da je svim njegovim sjednicama prisustvovao isključivo u svojstvu nezavisnog posmatrača. Istovremeno je nestao i njegov Instagram profil, svojevrsna elektronska evidencija političkih poznanstava, u kojoj su godinama uredno arhivirani susreti, osmijesi i sve ono mnogo više od puke demonstracije uzajamnog uvažavanja s Aleksandrom Vučićem i ostalim istaknutim predstavnicima naprednjačkog upravnog aparata. Razlozi obustavljanja javnog pristupa ovoj dokumentaciji nisu poznati, ali njeno iščeznuće neposredno nakon izborne promjene vlasti ostavlja utisak da je u Patrijaršiji, uporedo s promjenom političkih okolnosti, izvršena i vanredna revizija snimljenog materijala, pri čemu je, iz razloga koje nadležni nisu smatrali potrebnim obrazložiti, čitava jedna epoha institucionalne srdačnosti proglašena nepodobnom za dalju javnu upotrebu.

A onda se, kao po naročitom blagoslovu, na anonimnoj fejsbuk-stranici – koja se po ugledu na fan pejdž neke estradne zvijezde zove „Svi mi koji volimo SPC“ – pojavljuje opširna apologija patrijarha, čiji je zadatak da nas uvjeri kako ono što smo godinama gledali zapravo nismo vidjeli. Porfirije, saznajemo, nikada nije bio politički opredijeljen, nego je, poput mudrog pastira, sve vrijeme stajao iznad sukoba, čuvajući jedinstvo naroda. Posrijedi je poduhvat dostojan Orvelovog Ministarstva istine, samo što se umjesto spaljivanja kompromitujućih novinskih arhiva sada računa na blagodeti digitalnog iščeznuća. Jučerašnja politička prisnost postaje današnja pastirska neutralnost, a prekosutra će – što se već i počelo ostvarivati – biti proglašena naročitom vrstom proročke uzdržanosti.

Ali ako je patrijarh zaista sve vrijeme postupao s nepristrasnošću koju mu naknadno pripisuje anonimni apologeta, zbog čega je njegov Instagram uopšte nestao? Zar ta brižljivo vođena evidencija susreta, prijema i uzajamnih izraza zadovoljstva ne bi predstavljala prvorazredni izvor za buduće istoričare Crkve, dokumentaciju koju bi po njenoj vrijednosti valjalo čuvati odmah uz Jevsevijevu Crkvenu istoriju? Ili je posrijedi neobičan slučaj u kojem se dokumentovana građa pokazala neupotrebljivom upravo zato što je bila isuviše vjerodostojna?

Najprije nam se saopštava da patrijarh nije političar. On samo posjećuje Vladimira Putina, dakle predsjednika strane države, prenosi pozdrave predsjednika Srbije, razmatra međunarodni položaj zemlje i iznosi ocjene o karakteru domaće političke opozicije. Drugim riječima, obavlja poslove iz nadležnosti Ministarstva spoljnih poslova, ali se, zahvaljujući odgovarajućoj crkvenoj kvalifikaciji, oslobađa obaveze da za njih snosi političku odgovornost. Njegove izjave, premda sadržajem političke, ne smiju biti predmet političke kritike, jer bi se time, prema ovom neobičnom tumačenju nadležnosti, povrijedilo dostojanstvo Trona Svetoga Save. Po istoj bi se logici ministar finansija mogao trajno osloboditi revizije državnog budžeta kada bi mu se, uz službenu legitimaciju, izdavala i posebna vrsta mitre.

Naročitu pažnju zaslužuje snimljeni detalj na osnovu kojeg zaključujemo da patrijarh tokom razgovora s Putinom nije mogao da se prisjeti naziva revolucije na koju je upozoravao, pa mu je episkop Irinej morao dostaviti odgovarajući termin. Tako je nastao rijedak primjer proročkog upozorenja koje je prije službenog saopštavanja moralo proći postupak terminološke dopune. Nakon što je dokumentacija kompletirana, patrijarh je izrazio nadu da će Srbija uspješno savladati navedenu opasnost. Izborni rezultat pokazao je, međutim, da je predviđeni ishod izostao, pa je ostalo nejasno da li je pogrešna bila sama procjena ili je episkop Irinej dostavio neodgovarajući naziv revolucije.

Ali vrhunac anonimne apologije Porfiriju nastupa kada se u predmet uvodi objašnjenje zašto se „obojena revolucija“, koju je patrijarh, zahvaljujući svojim naknadno utvrđenim proročkim sposobnostima, blagovremeno prepoznao zapravo dogodila. Prema toj teoriji, Zapad je tokom dvije godine studentskih protesta angažovao cjelokupan raspoloživi obavještajni aparat, od Subotice do Vranja, s jednim neobičnim propustom: nadležne zapadne institucije, po svemu sudeći, nisu bile obaviještene o vlastitoj operaciji. Njihove vlade izdavale su rutinska saopštenja o dijalogu i vladavini prava, a poljski Centar za istočne studije još je 2025. konstatovao da Vučić računa upravo na uzdržanost Vašingtona, Berlina i Pariza. Tako smo dobili vjerovatno prvi slučaj međunarodne zavjere u kojoj su organizatori, umjesto operativne pomoći svojim zavjerenicima, pokazivali naročitu pažnju da ne izazovu nezadovoljstvo čovjeka čije su svrgavanje, prema službenoj verziji, sami organizovali. Ova okolnost, međutim, nimalo ne dovodi u pitanje patrijarhovo proročanstvo, budući da se od proročanstava, za razliku od običnih administrativnih izvještaja, očigledno ne zahtijeva da budu usklađena sa stvarnim stanjem stvari.

Finansijska dokumentacija ove geopolitičke konstrukcije još je poučnija. Prema podacima Delegacije Evropske unije, zemlje EU učestvovale su sa 56 odsto u ukupnom prilivu stranih direktnih investicija u Srbiju između 2010. i 2024. godine, a Rusija sa sedam odsto. Zapadni kapital, dakle, već decenijama ulazi u Srbiju kroz glavna vrata, uz uredne ugovore, državne subvencije i sve pripadajuće izraze službenog oduševljenja, dok nas njegovi domaći poslovni partneri upozoravaju da isti taj Zapad namjerava da Srbiju osvoji posredstvom studentskih plenuma. U tako uređenom sistemu nacionalnog računovodstva sedam je, razumije se, veće od pedeset šest, a vlast koja zapadnom kapitalu ustupa tržišta, rudnike i državne privilegije službeno se vodi kao njegov najdosljedniji protivnik. Protivrječnosti, međutim, nema: saradnja sa Zapadom predstavlja nacionalni interes kada se od nje ostvaruje prihod – uključujući i onaj za crkvenu kasu – a veleizdaju kada se od vlasti koja taj prihod raspoređuje zatraži odgovornost.

A da patrijarhovo proročanstvo ipak nije bilo bez osnova, anonimni apologeta prilaže i konačni materijalni dokaz: pojedinačne slučajeve krečenja murala Ratka Mladića. Ispostavlja se da se čitava međunarodna obavještajna operacija, čije postojanje nisu uspjele potvrditi ni najopsežnije geopolitičke analize, može nedvosmisleno dokazati pomoću nekoliko kanti kreča. Jer, očigledno, postoje ljudi koji smatraju da čovjek po čijim su naređenjima ubijani nevini ljudi ne može predstavljati nacionalnog heroja i moralni uzor. Prema logici ove apologije, bilo bi to otprilike kao kada bi se neki episkop pobunio protiv uklanjanja murala cara Iroda, smatrajući da je osporavanje njegovih postupaka zapravo organizovani napad na hrišćansku civilizaciju. Razumije se, patrijarhova dalekovidost time je konačno potvrđena: predvidio je međunarodnu zavjeru, a njegovi branioci pronašli su je u molerskim radovima.

Ali konačni dokaz osobene prirode patrijarhovog hrišćanskog svjedočenja stigao je upravo na drugu godišnjicu novosadske tragedije. Dok su se u Novom Sadu, na mjestu pogibije šesnaest nevinih ljudi, okupljali građani da odaju poštu žrtvama i zahtijevaju odgovornost, Porfirije je u Beogradu organizovao zaseban molitveni pomen, pozivajući se, kakve li neobične podudarnosti, na jevanđeljsku priču o bogatašu i ubogom Lazaru. Posrijedi je izbor biblijskog teksta koji bi svaki oprezniji crkveni savjetnik preporučio izbjegavati.

Jer bogataš u toj priči nije osuđen zato što Lazaru nije služio pomen, nego zato što za njegovog života nije smatrao potrebnim da ga primijeti pred vlastitim vratima. Uostalom, bogataš nije dokumentovano progonio Lazara, nije mu zabranjivao da leži pred njegovim vratima niti je, koliko znamo, zahtijevao da se njegovo siromaštvo istraži kao pokušaj obojene revolucije. Jednostavno je živio u poretku koji mu je odgovarao, smatrajući da tuđa patnja ne spada u njegovu nadležnost. I upravo tu prestaje svaka mogućnost pozivanja na patrijarhovu nepristrasnost: dok je narod tražio odgovornost za smrt nevinih, on je u toj pobuni prepoznavao političku opasnost, da bi potom, s bezbjedne institucionalne udaljenosti, služio pomen njihovim dušama. U Hristovoj priči između bogataša i Lazara na kraju se otvara nepremostiva provalija. U ovoj njenoj savremenoj administrativnoj obradi provalija je već postojala, a od patrijarha se zahtijevalo samo da odluči s koje će strane stajati. Odluku je, izgleda, odavno donio. Ostalo je bilo pitanje protokola.

 

(Mišljenja i stavovi autora nisu nužno stavovi redakcije portala Zeta)

Continue Reading

Kolumne

Vuk Bačanović: Kolja pred sudom sopstvenog junaka

Autor: Vuk Bačanović

privatna arhiva

Jedna scena iz serije „Koža“ Nikole Pejakovića vratila me je u ratno Sarajevo mog djetinjstva, u grad u kojem sam prerano spoznao grozni koloplet načina na koje čovjek može postradati od od drugog čovjeka, među strahove, lica i uspomene koje sam godinama nosio u sebi, vjerujući da sam s njima odavno naučio živjeti. Ali ta scena nije samo uzburkala bol koji je vrijeme položilo negdje na dno pamćenja. Naprotiv, u njoj je bilo nečeg duboko, biblijski oslobađajućeg.

Slobodan Milošević, Bobo, koga igra sam Pejaković, sjedi nasuprot Zukliću, čovjeku koji mu je tokom rata u Sarajevu ubio roditelje. Zuklića igra Admir Glamočak, čiji glas podrhtava od očaja i kajanja, kao da se u svakoj izgovorenoj riječi ponovo lomi pod teretom zločina s kojim godinama ne uspijeva ni živjeti ni umrijeti. Između njih su godine šutnje i dvoje mrtvih ljudi. I nešto što je teže od svega što se može izgovoriti, a što obojica, svaki na svoj način, nose otkako su se njihovi životi nepovratno ukrstili.

Zuklić priča kako je granata Vojske Republike Srpske pala pred njihovu zgradu, na igralište, među djecu koja su se igrala, koristeći jedan od rijetkih trenutaka u kojima im je rat dopustio da budu djeca, i ubila, među ostalima, i njegovu kćer. Opisuje raskomadana tijela, roditelje koji očajnički dozivaju svoju djecu i trenutak kada mu se od bola pomračio um. Otišao je po nož, popeo se u komšijski stan i izbo Bobine roditelje. Najprije oca, zatim majku. Dvoje ljudi koji mu ništa nisu skrivili, ali su umu čovjeka koji je upravo držao mrtvo dijete u rukama predstavljali imaginarne Srbe koji moraju biti kažnjeni. Nisu stigli ni riječ da izgovore. A onda, poslije tolikih godina, sjedeći pred njihovim sinom, nakon što je opisao kako mu je žena umrla od žalosti i kako je ostao sam na svijetu kaže: „Ja sve ove godine samo tebe čekam.“ U toj rečenici sabrano je sve što je ostalo od njegovog života: krivica koja ne prolazi, vrijeme koje je ne liječi i iščekivanje čovjeka koji ima svaki razlog da ga ubije.

I tu Pejaković i Glamočak, izvanrednom snagom svog glumačkog talenta, postižu nešto što umjetnosti vrlo rijetko polazi za rukom: da se sva strahota počinjenog zločina sačuva u svojoj istini, a da se s duše onoga ko ga je počinio ipak počne skidati teret krivice. Jer mrtve ništa ne može vratiti, ali Zuklićeva ispovijest vraća u život nešto što se činilo jednako nepovratno izgubljenim: unesrećeno ljudsko biće u ubici. Jer Bobo pred sobom više ne vidi samo čovjeka koji mu je ubio roditelje, nego i čovjeka koji je već godinama osuđen da živi s onim što je učinio. I odlučuje da mu oprosti. Odbija da njihova smrt postane razlog za još jednu. Ništa od onoga što se dogodilo ne može se ispraviti, ali se veće zlo još uvijek može zaustaviti. Pomislio sam tada da je Pejaković napisao jednu od najhrišćanskijih scena naše kinematografije. Ne samo zbog toga što se u njoj Jevanđelje prosto propovijeda, već zbog toga što se događa.

A onda gledam Kolju Pejakovića u emisiji „Dok anđeli spavaju“. Objašnjava kako je podršku Aleksandru Vučiću nekada potpisao desnom rukom, a sada bi objema. Potom prepričava raspravu s političkim neistomišljenikom, kojem zamjera što se našao u istoj koloni s onima koji bi, navodno, od crkava pravili disko-klubove, odvajali Vojvodinu, pljuvali vladiku Nikolaja i dopuštali da srpska tijela plutaju Savom. Čovjek koji je u svom djelu uspio razumjeti ubicu sopstvenih roditelja sada političkog protivnika svodi na saučesnika u svim zamislivim zločinima protiv Boga i naroda. Umjetnik koji je proniknuo u najstrašnije dubine ljudske nesreće odjednom progovara jezikom partijskog propagandiste, kojem je za razumijevanje tuđih uvjerenja dovoljna optužnica sastavljena prije saslušanja.

Iza priče o pretvaranju crkava u noćne klubove stoji izjava novosadskog profesora Dinka Gruhonjića, koji je svojevremeno govorio o skvotiranju hramova i njihovom pretvaranju u pabove. Ali kakve to veze ima sa studentima koji su ustali protiv nepravde poslije pogibije šesnaest ljudi pod novosadskom nadstrešnicom? Gruhonjić nije njihov vođa, nije ovlašćen da govori u njihovo ime, niti postoji dokaz da je studentski pokret prihvatio njegovu ideju o prenamjeni hramova. Naprotiv, studenti su se izričito ogradili od pokušaja da bilo ko mimo plenuma nastupa kao njihov predstavnik. Ali Kolji je dovoljno da neko s nekim dijeli protivljenje Vučiću pa da mu pripiše i sva ostala uvjerenja. Tako se pobuna protiv korupcije, nasilja i institucionalnog beščašća pretvara u navodnu zavjeru protiv pravoslavlja. To je čisto propagandno podmetanje, utoliko mučnije što dolazi od čovjeka koji je u umjetnosti pokazao koliko razumijevanja zahtijeva sud o drugom ljudskom biću.

Posebnu draž svekolike površnosti ovom ideološkom rasuđivanju daje Boris Dežulović, koji je s drugog kraja političkog vidokruga u pravoslavnim krstovima na studentskim protestima prepoznao pouzdan znak nacionalističkog nazadovanja. Tako su studenti dospjeli pred dva suda: za Pejakovića su sumnjivi jer bi, navodno, od crkava pravili diskoteke, a za Dežulovića jer te iste crkve poštuju. Jedan bi ih branio od njihovog nepostojećeg bezbožništva, drugi oslobađao od njihove stvarne pobožnosti. Između ta dva revnosna ispitivača ideološke ispravnosti stasava generacija koja je uspjela da približi šajkaču i hidžab, Studenicu i Novi Pazar, pravoslavnu molitvu i solidarnost s komšijom muslimanom. I, što je za obojicu izgleda najnepodnošljivije, da sve to učini bez njihovog blagoslova, dokazavši da ljudsko biće može biti slobodno i prije nego što mu višedecenijski neprikosnoveni istinolozi dodijele dozvolu da to postane.

Zato me Koljine izjave ne ljute koliko rastužuju. Ne mogu povjerovati da čovjek koji je napisao Bobinu i Zuklićevu ispovijest ne zna koliko su opasna takva razvrstavanja. U njegovoj umjetnosti čovjek je beskonačno složeno biće. U političkom govoru postaje naljepnica. U „Koži“ ubica dobija pravo da ispriča svoju nesreću. U televizijskoj raspravi protivniku se, praktično, oduzima pravo da bude išta osim aktera unaprijed određene presude.

Ali vrijeme, na sreću, ima više milosti prema umjetnicima nego što oni ponekad imaju dostojanstva pred vlastodršcima. Tako je Abdulah Sidran mogao do mile volje prepričavati junačke podvige Alije i Bakira Izetbegovića, koji u „stojadinu“ neustrašivo prkose snajperima u sarajevskom naselju Dobrinja, pri čemu su se u kasnijim svjedočenjima mijenjali i broj automobila i raspored putnika, kao da je smiješna politička legenda, za razliku od istorijskog događaja, imala pravo na dopunska snimanja. Pa ipak, Sidrana ćemo pamtiti po „Sjećaš li se Doli Bel“ i njegovoj poeziji i prozi, a ne po prepričanim čudesnim znamenjima dinastije Izetbegović ili njegovim neukusnim objavama na društvenim mrežama. Jer ono što umjetnik stvori za ljude nadživljava i njega i gospodare kojima je povremeno nalazio razloga da nedostojno služi.

Takvu „milost“ vremena priželjkujem i Pejakoviću. Da generacije koje dolaze u Srbiji i Bosni i Hercegovini odrastaju uz „Meso“, „Kosti“ i „Kožu“, uz njegovu muziku, a ne uz sramne panegirike „predsjedniku svih Srba“. Da ga pamte po liku čovjeka koji je smogao snage da shvati tragiku ubice svojih roditelja i oprosti mu, a ne po umjetniku koji svojim političkim protivnicima ne samo da nije umio oprostiti to što drugačije misle, već ih je svjesno oklevetao.

Jer nije najtužnije kada veliki umjetnik izgovori nešto nedostojno sopstvenog djela. Tužnije je kada u tom djelu već postoji sva mudrost koja mu nedostaje u životu, a on je ne prepoznaje, ili zbog nekog razloga ne želi prepoznati. Kada svojim junacima podari mjeru čojstvenosti do koje sam više ne uspijeva da se uzdigne.

Zato bih volio da Kolja, prije nego što se prepusti „milosti“ nastupajuće vječnosti još jednom pogleda susret Bobe i Zuklića. Ne kako bi se divio onome što je napisao, nego da sasluša ono što je, možda i ne sluteći, sam sebi poručio. Da ponovo vidi čovjeka koji je pred ubicom svojih roditelja pronašao ono što je njemu, kada su u pitanju ljudi koji samo traže pravdu, tako teško pronaći: razumijevanje i solidarnost sa ugnjetavanima.

I da najzad dopusti da njegovo najbolje djelo nečemu nauči i svoga tvorca.

 

(Mišljenja i stavovi autora nisu nužno stavovi redakcije portala Zeta)

Continue Reading

Facebook

Istaknuto

Najnovije

Istaknuto