Andrej Nikolaidis je generalno mračan autor, pisac kod kojeg se ispod svakodnevice uvijek osjeća hladnoća stare grobnice iz koje samo što izvirila ruka neumrlog skeleta koji dolazi po našu djecu. Ali u tekstu Kao sahrana Ratka Mladića, tako izgleda istina objaljenom na sarajevskom portalu Odgovor, bliskom Stranci demokratske akcije, uspio je prevazići i samoga sebe. Jer ovoga puta svoju pseudoantropološku dijagnozu ne nudi kao strah, slutnju ili upozorenje, nego kao samu „istinu“. Sahrana Ratka Mladića za njega nije manifestacija jednog političkog i ideološkog miljea, pa čak ni dokaz dubine srpskog društvenog poraza krajem 20. i početkom 21. vijeka, nego raskrivanje trajne prirode stvari: iza svih priča o pomirenju, saradnji, normalnom životu i zajedničkoj budućnosti kriju se isti oni ljudi koji samo čekaju novi trenutak da ponove zlo iz razdoblja 1992-1995.

I Nikolaidis tu više ne ostavlja naročito mnogo prostora za nesporazum. „Klali su četrdesetih, klali su devedesetih“, pa će, veli, čim budu mogli, klati ponovo. Ljudi će dotad, naivčine jedne, slušati jedni drugima muziku, glumci će igrati u tuđim filmovima, Sarajlije će odlaziti u Beograd, Beograđani u Sarajevo, jesti, piti, zaljubljivati se, družiti i umišljati da su ljudi. A onda će se pokazati da su pjesme, prijateljstva, ljubavi i decenije zajedničkog života bile tek eukaliptusova šuma iza koje je strpljivo čekala naoštrena kama. To Nikolaidis naziva „istinom“.

Problem je što Balkan već ima previše grobova nastalih upravo iz takvih „istina“.

Nedavno je novosadski pravnik Stefan Samardžić u jednoj beogradskoj dijaloškoj emisiji govorio o svome ocu Slobodanu, poznatom sarajevskom muzičaru i kantautoru. Slobodan Samardžić nije bio vojno lice niti je bio politički angažovan. Njegova supruga Nada svjedočila je pred Sudom BiH da je „volio ovaj grad“ i da je bio „lojalan samo gitari i muzici“. U maju 1992. odveden je zajedno sa Stanom Šehovac i Radomirom Gojkovićem. Prema svjedočenju koje je kasnije izneseno pred sudom, troje ljudi je ubijeno, a policija je njihova tijela fotografisala. Slobodanovi posmrtni ostaci do danas nisu pronađeni. Sud BiH je u zasebnom predmetu pravosnažno utvrdio postojanje nezakonitih zatočenja, mučenja i ubistava srpskih civila na Alipašinom Polju koje su činili pripadnici TO „Stela“ i specijalnih jedinica Armije RBiH.

Stefan godinama traži upravo ono najosnovnije, tijelo svoga oca. Njegova rečenica iz jednog ranijeg razgovora možda govori više od čitavih tomova naše industrije nacionalnog sjećanja: „Sarajevo ne smije sebi dozvoliti da se gazi po kostima mrtvih civila.“

U najnovijem intervjuu je govorio i o iskustvu svoje porodice iz vremena NDH. O tome se, kaže, u kući nije živjelo kao u permanentnom istorijskom bunkeru. Njegov otac nije vjerovao da se četrdeset prve mogu jednostavno vratiti. Ostao je u Sarajevu. Vjerovao je ljudima i gradu u kojem je živio. I upravo je tu ubijen, a tijelo mu je, po svemu sudeći bačeno na gradsku deponiju.

Autor ovih redova imao je priliku razgovarati sa desetinama Srba iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine koji danas žive u Beogradu, Novom Sadu i drugim dijelovima Srbije. Neki su došli 1991. ili 1992, a neki još 1971. i 1972, poslije Hrvatskog proljeća. Razlikovali su se po svemu mogućem, obrazovanju, politici, karakteru, odnosu prema Jugoslaviji, vjeri i komunizmu, ali se jedna rečenica vraćala gotovo ritualno: otišli smo jer nismo htjeli čekati da nam se ponovi 1941.

I šta sada da radimo s tim?

Da li činjenica da je Slobodan Samardžić pogriješio kada je vjerovao da mu se 1992. ništa neće dogoditi dokazuje da su morbidni proroci poput Nikolaidisa zapravo uvijek u pravu? Da li Stefanova porodična istorija dokazuje da je svaki njegov sunarodnik koji je 1991. govorio „opet će nas klati“ zapravo posjedovao nepogrešivi radar za razumijevanje istorije? Ili tragedija Slobodana Samardžića i njegovih komšija ukazuje na nešto mnogo neugodnije i mnogo složenije: da se užas može ponoviti, ali da iz toga nipošto ne slijedi da se mora ponoviti, odnosno da su postojali i mnogi kojima se nije ponovio, niti da je budući zločin zapisan u genomu susjednog naroda?

Jer ako prihvatimo Nikolaidisovu logiku, onda moramo biti dosljedni i prema mnogo starijim strahovima. Srbin iz Hrvatske, ili iz dijelova Bosne i Hercegovine u kojima su se početkom sedamdesetih osjećali odjeci Hrvatskog proljeća i ponovnog otvaranja nacionalnog pitanja, koji je tada govorio da se „sprema nova 1941“, ne bi više bio čovjek čije su porodično pamćenje, ratna trauma i političke prilike proizveli možda razumljiv, ali ipak opasan strah. Morao bi biti proglašen prorokom. A onaj koji je dvadeset godina kasnije, vidjevši referendumska vezivanja šahovnice i polumjeseca, taj strah prenio na čitav jedan narod, pa u muslimanskom ili hrvatskom susjedu – a radi višegodišnjeg huškanja morbidnih proroka – unaprijed i bez ikakve konkretne krivice prepoznavao budućeg ubicu, ne bi bio zarobljenik istorijske traume i nacionalističke paranoje, nego čovjek kojem se, Nikolaidisovim rječnikom, jednostavno „otkrila istina“.

Tu dolazimo do najbizarnijeg dijela Nikolaidisovog mudrovanja.

Takav način rezonovanja nije suprotan ni ustaškoj ideji. On joj je zapanjujuće blizak po strukturi. Ustaški pogled na Srbe nije počivao samo na tvrdnji da su određeni Srbi nešto učinili, nego da Srbin kao istorijski tip ljudskog bića nosi prijetnju koju treba preventivno ukloniti. Kolektivna pripadnost proglašava se dijagnozom, istorija postaje pseudobiologija, a zločin je unaprijed sadržan u pogrešnom imenu i prezimenu počinioca. Nikolaidis, naravno, ne zagovara logore niti fizičko uništenje. Ali njegova pseudoantropologija „klaće opet čim budu mogli“ pripada istoj porodici mišljenja: pojedinac prestaje biti moralni subjekt i postaje privremeno razoružani primjerak istorijski opasne rase.

Zato je crnohumorno zamišljati krajnju praktičnu konsekvencu te filozofije. Potrebno je, valjda, paranoično nadzirati svakog Srbina, naročito ako je pristojan, sluša Halida Bešlića i ima mnogo prijatelja Bošnjaka. Takvi su, čini se, najopasniji. Pod kaputom možda drži naoštrenu kamu i samo čeka posljednje taktove „Prvi poljubac davno zaboravljen“ da se konačno, kada to naivni najmanje očekuju, razotkrije kao poklonik kulta iz Kingove Djece kukuruza.

Ovo možemo kategorisati kao crni humor samo dok se ne prisjetimo koliko je ljudi u bivšoj Jugoslaviji pobijeno upravo nakon što je neko takvu budalaštinu prestao smatrati budalaštinom.

Jer šta je osnovni siže mita koji već tri decenije najodanije pristalice sahranjenog Ratka Mladića grade oko njega? Upravo ovo: Srbi su klani 1941, svijet im tada nije pomogao, neprijatelji su se devedesetih vratili, a Mladić je bio čovjek koji je razumio „istinu“ prije ostalih i odlučio da narod više nikada neće dozvoliti da bude poklan. Svako upozorenje da se ne može unaprijed proglasiti krivim čitav drugi narod proglašavano je naivnošću. Svako povjerenje u komšiju bilo je samozavaravanje. Svako „neće valjda“ proglašeno je iluzijom pogubnuom za biološki opstanak.

Ili kako je to u svom priznanju krivice pred Haškim tribunalom 2002. formulisala Biljana Plavšić:

„U to vrijeme lako sam samu sebe ubijedila da je riječ o opstanku i samoodbrani.“

Drugim riječima, Nikolaidisov tekst i mit o Mladiću imaju različite junake, različite žrtve i potpuno suprotne moralne predznake, ali dijele isti dramatski siže.

„Klali su nas. Klaće nas opet. Samo čekaju priliku.“

Razlika je uglavnom u zamjenicama.

Možda je zato istina o ljudskim bićima ipak manje spektakularna od Nikolaidisove „istine“. Ljudi nisu vile, ale i bauci iz balkanske mitologije. Vratimo se nekada Veni Das: nasilje nije samo provala koja prekida svakodnevni život, ono može biti „utkano u svakodnevno“. Ljudi su na dnevnoj bazi kukavice, heroji, ubice, spasioci, ravnodušni posmatrači ili prijatelji, zavisno od institucija, ideologija, ratova, strahova i, na kraju krajeva vlastitih izbora koji se nikada u istoriji nisu manifestovali kao monolitni, osim u rđavim fantazijama. A gdje su u toj metafizici krvi ekonomske krize, raspad tržišta i države, borba za imovinu, resurse, radna mjesta i kontrolu nad teritorijom, društvene klase koje u ratu nešto gube i one koje na njemu enormno dobijaju; ili ćemo zaista povjerovati da ratovi počinju tako što se čovjek jednoga jutra probudi i naprosto poželi zaklati dojučerašnjeg prijatelja? Da je periodično klanje zapisano u genomu, ne bi bilo ni krivice ni zasluge, ni politike ni istorije. Postojala bi samo kancelarija za rasnu zoologiju, sa odgovarajućim pečatom, formularom i dežurnim činovnicima zaduženim za klanje.

A ako išta vrijedi naučiti iz 1941. i 1992, onda to nije da postoji kristalna kugla u kojoj se jasno vidi da će „oni“ ponovo klati čim budu mogli.

Nego da će uvijek biti ljudi koji će vas pokušati uvjeriti da hoće. I da su ti ljudi, svjesno ili nesvjesno dio propagandne mašinerije onih koji zbilja žele da do takvog klanja dođe, ili da eksploatišu strah koji takvim proročanstvima nastaje.

To je možda i najopasnije balkansko samoispunjujuće proročanstvo: najprije vas uvjere da će vas komšija neminovno zaklati, a onda vam svaka mjera preduzeta protiv njega počne izgledati kao samoodbrana.

I upravo su ljudi koji vas u to uvjeravaju među najopasnijim ljudima koje ćete ikada susresti.

(Mišljenja i stavovi autora nisu nužno stavovi redakcije portala Zeta)

Najlakše je Ratka Mladića – a za potomke njegovih žrtava, razumljivo, gotovo nemoguće – zamisliti kao da se rodio onakav kakvog ga pamtimo iz Srebrenice: razmetljiv, opijen pobjedom nad gradom koji se nije ni branio, pred kamerama koje su bilježile kako dva vijeka istorije sabija u jednu mračnu rečenicu o tome da je, poslije bune protiv dahija, konačno došlo vrijeme da se „Turcima osvetimo na ovom prostoru“. Ali ljudi se, na čuđenje mnogih koji svijet doživljavaju kao jeftinu sapunicu, ne rađaju kao dovršeni zločinci. Mladić je potekao iz svijeta koji je, barem u svom službenom moralnom jezgru, prezirao ideju krivice po rođenju, krvi i vjeri, i vjerovao da čovjeka ne određuje porijeklo nego ono što čini. Upravo zato je njegov kasniji pad toliko tužan i porazan: nije riječ o čovjeku koji nikada nije znao drugačije, nego o čovjeku koji je znao, a ipak se korak po korak sunovratio u kaljugu u kojoj se savremenik više ne vidi kao ljudsko biće nego isključivo kao nasljednik drevnog neprijatelja, a masovno ubijanje kao nastavak vrlo logične istorijske osvete.

Rođen je usred Drugog svjetskog rata, u siromašnim Božanovićima kod Kalinovika, u kraju u kojem rat nije bio grandiozni guslarski ep nego svakodnevno odsustvo, strah i smrt najbližih. Otac Neđo, borac NOB-a, poginuo je 1945. u borbama sa HOS NDH na pravcu Bradina–Ivan-sedlo, dok je Ratko još bio dvogodišnjak, pa je majka ostala da sama podiže porodicu. Njegovo poslijeratno djetinjstvo bilo je obilježeno oskudicom, a vojna škola predstavljala je za seoskog dječaka i put iz bijede i ulazak u jedan sasvim drugačiji svijet. Iz njega Mladić nije izašao kao srpski nacionalista, još manje šovinista, nego kao oficir Jugoslovenske narodne armije, član Saveza komunista i profesionalni vojnik države koja je vlastiti smisao gradila na zavjetu da se mržnja po imenu, vjeri i krvi, i bratoubilaštvo koje je iz nje u balkanskim istorijama više puta proizlazilo, više nikada ne ponove.

Američki novinar David Binder je 1994. zabilježio gotovo zaboravljenu činjenicu: na posljednjem jugoslovenskom popisu Mladić se nije izjasnio kao Srbin nego kao Jugosloven. Sam Mladić mu je govorio da nekada nije ni mogao zamisliti da će zajednički život postati nemoguć, a onda izgovorio rečenicu koja, pročitana iz današnje perspektive, zvuči gotovo kao nesvjesno napisan epitaf vlastitom moralnom sunovratu: „Čovjeka oblikuju događaji kroz koje prolazi.“ U toj jednoj rečenici kao da već stoji čitav luk njegovog preobražaja: od oficira države koja je počivala na ideji zajedničkog života do čovjeka koji će nekoliko godina kasnije govoriti jezikom krvi, istorijske osvete i „Turaka“.

Jer događaji čovjeka ne oblikuju tako prosto kao čekić komad željeza. Oni ga pritiskaju, lome, iskušavaju, nude mu opravdanja i izgovore, ali ga ne oslobađaju moralne odgovornosti. Između onoga što nam se dogodilo i onoga što ćemo zbog toga učiniti drugima uvijek ostaje prostor izbora koji često uslovljava razliku između empatičnog ljudskog bića i čudovišta.

Upravo zato je toliko važan 12. maj 1992. U Banjoj Luci političko rukovodstvo bosanskih Srba raspravlja o strateškim ciljevima države koju tek namjerava izboriti, a general koji će istoga dana stati na čelo njene vojske još govori jezikom jednog drugog svijeta. Radoslav Brđanin, ne imenujući ga, zgraža se nad tim što političko vaspitanje u Banjalučkom korpusu može držati Musliman; Mladić odmah razumije da se misli na oficira Mesuda Hasotića i uzima ga u zaštitu: bolje je, govori, da Hasotić bude „tu pored nas“ nego u rovu protiv njih, jer je to čovjek s kojim je služio i kojeg poznaje. A onda, kao da posljednji put naglas izgovara granicu preko koje ni sam još nije spreman preći, kaže: „Rat ne možemo voditi… protiv naroda“, „mi nećemo rat protiv Muslimana kao naroda, niti protiv Hrvata kao naroda“. Ljudi nisu predmeti koje je moguće razmjestiti prema nacrtanoj karti, niti postoji „rešeto“ kroz koje će se prosijati stanovništvo tako da ostanu samo Srbi. „To je, ljudi, genocid.“ I ne zaustavlja se ni tu: treba, kaže, pozvati svakoga ko pripada toj zemlji, jer je i njemu „mjesto sa nama i pored nas“; Muslimane ne treba „proterati ili podaviti“, a u njegovim Božanovićima „i Srbi i Muslimani jedni druge moraju čuvati“.

Kada se te riječi danas čitaju iz luciferijanske sjenke jula 1995, one ne donose olakšanje, već nasuprot – još težu osudu. Jer pokazuju da Mladić u zločin nije zagazio kao čovjek koji nikada nije znao razliku između političara, vojske i naroda, između krivice i porijekla, između rata i istrebljenja. Znao je. Znao je da se čovjek ne može osuditi samim tim što je rođen kao Musliman; znao je da narod nije isto što i vlast koja ga vodi; znao je čak i ime onome času kada se preko te granice pređe: narodoubistvo. Zato je njegov kasniji put toliko mračan. Njegov put nije bio uslovljen neznanjem, nego protiv vlastitog znanja; nije zalutao na teritoriju bez putokaza, nego je kraj njih počeo bezobzirno prolaziti, jednog za drugim, dok ih naposljetku više nije mogao ni vidjeti.

A onda je granica koju je tako jasno imenovao počela nestajati najprije iz jezika. Već 1993. u razgovoru za NIN bosanski Muslimani više nisu naprosto narod čije je pravo na život dvije godine ranije branio pred poslanicima: sada su „poturice“, ljudi koji su „izdali srpski narod“ promijenivši vjeru, čak „najgori ološ srpskog naroda“. U avgustu 1994. kamera ga snima dok prolazi Podrinjem, kraj razorenih muslimanskih kuća, i gotovo pohvalno govori snimatelju: „Neka vide naši Srbi šta smo im uradili, kako smo Turke sredili. U Podrinju smo mi Turke pomlatili.“ Zatim dodaje da bi, da ih u Srebrenici ne čuvaju vojnici UN-a, „davno bi njih nestalo na ovom prostoru“. U martu 1995. u presretnutom razgovoru više nema ni te ostatke distance: „Gde god vidiš Turčina, na nišan, i pošalji ga na ahiret.“ Tako se pred nama, gotovo iz rečenice u rečenicu, odvija ona najstrašnija preobrazba koju rat može izvršiti u čovjeku, ali koju čovjek ipak mora prihvatiti da bi se dovršila: Hasotić, oficir i poznanik kojeg je trebalo sačuvati pored sebe, postaje bezimeni „Turčin“; komšija prestaje imati svoje lice i svoju biografiju, savremenik biva protjeran iz vlastitog vremena i pretvoren u potomka „dahije“ od prije dva vijeka.

To je mitsko biće sastavljeno od 1389, dahija, 1941, ustaša, ubijenog oca, njemačke okupacije, islamske opasnosti i rata koji se upravo događa. Američki novinar Robert Block, ratni dopisnik koji je Mladića lično intervjuisao i 1995. u The New York Review of Books objavio veliki njegov portret, zapazio je upravo tu jezivu sposobnost ukidanja istorijskog vremena: prošlost i sadašnjost u Mladićevom govoru počinju da se slivaju u jednu istu bitku. Govorio je da su rat devedesetih započeli „isti ljudi kao 1941“. I nije problem priznati da su na drugoj strani zaista postojali ljudi koji su svjesno prizivali 1941, otvoreno ili skriveno obnavljali njene simbole, mržnje i zločinačke obrasce; problem nastaje onda kada se njihova krivica prenese na čitave populacije koje su se sa vlastitim transgeneracijskim traumama borile jednako kao i Mladić koji se proglasio za njihovog strašnog sudiju.

I onda dolazi Srebrenica, ne kao početak tog preobražaja, nego kao mjesto na kojem se on napokon pokazuje dovršenim. Pred kamerom Mladić više ne govori jezikom čovjeka koji pokušava razlikovati krivca od nedužnog, nego jezikom samozvanog izvršioca neke drevne pravde: „Napokon je došao trenutak da se, poslije bune protiv dahija, Turcima osvetimo na ovom prostoru.“ U toj rečenici nema više ni 1995. godine ni stvarnih ljudi pred njim. Postoji samo jedna izmišljena istorijska sudnica u kojoj je on sebi dodijelio i ulogu tužioca i sudije i krvnika, a živim ljudima presudio zbog mrtvih ljudi koje nikada nisu poznavali. Tu se njegov pad dovršava na način strašniji od svakog političkog fanatizma: čovjek koji je nekada upozoravao da bi prosijavanje naroda kroz „rešeto“ bilo narodoubistvo sada vlastitu mržnju doživljava kao neizbježnu istorijsku pravdu. Srebrenica zato nije samo mjesto zločina koji je naredio i omogućio; ona je mjesto na kojem je jedan čovjek, prethodno izgubivši drugoga iz vida, konačno izgubio i najboljeg sebe.

Zato Ratka Mladića ne treba izgoniti iz ljudskog roda da bismo se nastavili opijati obmanjujućom iluzijom da njegov pad nije čovječanski, nego neka specifična srpska osobina. Naprotiv, tek kada mu vratimo svu njegovu ljudskost, njegova krivica dobija svoju punu, gotovo nepodnošljivu težinu. Jer pred nama nije biće sazdano od tamne materije, nego prosto ljudsko biće koje je poznavalo ratnu i poratnu oskudicu, tragalo za očevim grobom koji mu je pronašao lokalni konjički musliman, usvojilo vojničku disciplinu tako dragu balkanskom mentalitetu, očigledno zadobilo drugarstvo ljudi različitih nacionalnosti i humanu jugoslovensku ideologiju da se poslije hiljadugodišnjih užasa ipak može i mora živjeti i boriti zajedno. Sve je to nosio u sebi i onda, najprije malo-pomalo, a onda poput nezaustavljive bujice, dopustio da mu isključivo njegov život prestane biti iskustvo iz kojeg se uči, a postane skladište „istorijskih“ opravdanja za dehumanizaciju i pogubljenje bližnjih.

Zluradi propovjednici vječne mržnje među balkanskim narodima najradije bi u tome vidjeli dokaz da je onaj kasniji Mladić bio jedini „pravi“, a da je onaj raniji, koji je govorio o zajedničkom životu, razlikovanju naroda od režima i uzajamnom čuvanju, bio samo licemjer iza tankog premaza jugoslovenskog humanizma. Ali ništa ne bi moglo biti pogrešnije. Oba su bila autentična, jer čovjek nije nepomični i zauvijek utvrđeni monolit nego vječno ratište vlastitih mogućnosti. U Mladiću je naposljetku pobijedio onaj koji je dopustio da mu isključivo mržnja postane tumač svijeta, a umišljeno pravedništvo i mesijanski kompleks zamjena za savjest i empatiju. I upravo je tu lekcija koja nadilazi njega samog: niko nije zauvijek zaštićen svojim nekadašnjim uvjerenjima, dobrim namjerama ni časnim uspomenama ako jednoga dana pristane da vlastitu bol pretvori u pravo nad tuđim životom.

Tragedija zato nije u tome što je nekakvo srpsko mitsko čudovište učinilo isključivo srpske čudovišne stvari, kako bjesni čudovišna propaganda ostatka jugoslovenskih nacionalizama. Tu nema shvatanja biblijske tragedije čovjekovog posrnuća, već samo usvajanja ustaške rasističke zoologije koja je dvogodišnjem Ratku otela oca. Tragedija je što je čovjek koji je u teškom trenutku znao reći „Srbi i Muslimani jedni druge moraju čuvati“ stigao do Srebrenice da objavi kako je došlo vrijeme za osvetu „Turcima“. Samo u tom smislu je Ratko Mladić najtragičnija i ujedno najstrašnija osoba srpskog Dvadesetog vijeka.

Jer, između te dvije rečenice nije samo Mladićeva ratna biografija nego čitava anatomija moralnog sunovrata: put kojim čovjek od svijesti o nedodirljivosti života nevinog čovjeka stiže do umišljenog prava da ga oduzme.

I možda najstrašniji trenutak srpskog Dvadesetog vijeka.

(Mišljenja i stavovi autora nisu nužno stavovi redakcije portala Zeta)

Opservacija savremenih političkih odnosa na relaciji Beograd–Podgorica zahteva napuštanje površnih, deklarativnih narativa o „jedinstvu i zaštiti nacionalnih interesa“ i ulazak u domen racionalne i strukturne analize, alokacije resursa i moći unutar regionalnih političkih elita.

Paradoks, gde se vlast u Beogradu, koja samozaljubljeno, deklarativno prezentuje sebe kao zaštitnik Srba u region, upušta u intenzivno, hibridno delovanje protiv zvaničnih vlasti u Podgorici, a naročito protiv legitimnih srpskih političkih predstavnika poput Andrije Mandića i Nove srpske demokratije, predstavlja jedan od najzanimljivijih fenomena savremene regionalne dinamike.

Hibridna aktivnost koje se sprovodi iz beogradskih centara moći manifestuje se kroz dobro razrađenu mehaniku političkog i informativnog inženjeringa.

Njegove ključne komponente uključuju:
1. Sinhronizovane medijske kampanje: Upotreba tabloida i televizija sa nacionalnom frekvencijom u Srbiji, koji pod potpunom kontrolom vlasti kreiraju narativ o „izdaji“ i „skretanju sa nacionalnog kursa“.
2. Upotreba marginalnih političkih aktera u CG: Podsticanje i finansiranje radikalizovanih pojedinaca i minijaturnih političkih grupacija u samoj Crnoj Gori radi unutrašnjeg raspada srpskog biračkog tela.
3. Agresija „političkih influensera“ i javnih ličnosti: Mobilizacija mrežnih komentatora, režimskih analitičara i medijskih selebritija koji na društvenim mrežama sprovode agresivnu dehumanizaciju i stigmatizaciju političkih lidera iz Podgorice.

Cilj ove strategije jeste postizanje potpunog delegitimisanja realnih predstavnika Srba u Crnoj Gori. Optužbama za ’’konformizam’’, ’’servilnost prema Zapadu’’ i ’’izdaju kosovskog zaveta’’, kreira se simplifikovan narativ u kojem se svaka autonomna politička procena srpskih lidera u Podgorici tumači kao neprijateljski akt usmeren protiv „državnih interesa“ kako ih definiše beogradska vlast. Poseban segment ovakvih operativnih aktivnosti predstavlja delovanje prema Mitropoliji crnogorsko-primoskoj Srpske pravoslavne crkve, sa namerom da se umanji autoritet aktivnog sveštenstva i dovedu u pitanje motivi njihovih dela, spram eklesijalne celine.
Za dublje razumevanje ove dinamike neophodno je analizirati istorijat odnosa režima u Beogradu sa nekadašnjom vlasti Demokratske partije socijalista (DPS) i Mila Đukanovića. Uprkos javnim verbalnim sukobima, između dve strukture postojala je duboka, funkcionalna i pragmatična simbioza.

Ta simbioza se zasnivala na nekoliko stubova. Ekonomsko-bezbednosni interesi, uprošćeni prekogranični tokovi kapitala, netransparentne investicije i preklapanje neformalnih strukturnih mreža. Obstrani politički benefiti, tako što je Đukanoviću, Beograd služio kao savršen „strašilo-arhetip“ za plašenje sopstvenog biračkog tela i održavanje narativa o ugroženosti suvereniteta, dok je Beogradu Đukanović služio kao opravdanje za nacionalnu homogenizaciju. Predvidljivost sukoba jer je konflikt sa DPS-om bio kontrolisan, simuliran i obostrano koristan.

Uostalom dovoljno je podsetiti se kako je sadašnji režim u Beogradu, ubeđivao političke predstavnike Srba u Crnoj Gori o neophodnosti njihove saradnje sa autoritarnim vlastima u Podgorici, potom političke saradnje, oličene kroz posete visokih funkcionera obe grupacije partijskim skupovima, zatim neformalnom druženju prvih ljudi ovih organizacija na košarkaškoj utakmici ili sa uticajnim osobama iz arpskog sveta značajnim u političko-bezbednosno-finansijskim poslovima. Sve do pružanja međusobnih dobrih usluga, tokom performansa nazvanim ’’Državni udar’’ 2016., u Crnoj Gori, ili obostrane blagonaklonosti prema notornim regionalnim narko kartelima.

Dolaskom legitimnih srpskih predstavnika u strukture vlasti u Podgorici, taj decenijski mehanizam kontrolisane nestabilnosti je srušen. Beograd je izgubio idealnog „neprijatelja“ sa kojim je pravio utilitarne kompromise, a dobio je autonomne političke aktere koji samostalno definišu svoje nacionalne i državne prioritete unutar institucija Crne Gore.

Pozadina ove agresivne kampanje leži u dubokoj unutrašnjoj dinamici režima u Srbiji, pre svega na tri ključne ravni. Suočena sa faktološkim i strateškim slomom sopstvene, makar deklarativno promovisane, politike na Kosovu i Metohiji, gde su srpske institucije u potpunosti potisnute, beogradska vlast ima potrebu da skrene pažnju javnosti, sa sopstvenih neuspeha. Napadom na političke predstavnike u Podgorici stvara se lažni kompenzatorni front na kojem se demonstrira „odlučnost“ i „pravoverje“. Pred nadolazeće parlamentarne i predsedničke izbore u Srbiji, režimu je neophodan eksterni krivac za vlastite promašaje i smanjenje uticaja. Konstruisanje „unutrašnjih i spoljnih izdajnika“ standardan je mehanizam za održavanje visokog stepena mobilizacije kod jednog dela biračkog tela.

I na kraju, ali ne i najmanje važno, beogradska vlast je godinama pred međunarodnim akterima u Briselu i Vašingtonu nastupala sa pozicije jedinog autoriteta koji ima kapacitet da kontroliše, usmerava ili pacifikuje srpski faktor u regionu. Ulazak Andrije Mandića i Nove srpske demokratije u vlast u Podgorici, te njihov proaktivan i konstruktivan rad unutar evropskih integracija Crne Gore, u potpunosti ruši taj monopol.

Najteži udarac za koncepciju trenutnog beogradskog režima predstavlja mogućnost da Srbi u Crnoj Gori u bliskoj budućnosti postanu punopravni deo političkog i institucionalnog sistema Evropske unije. Ukoliko naši sunarodnici, kroz Vladu i Skupštinu Crne Gore uvedu svoju državu u EU, stvara se novi, emancipovani model političkog delovanja. To bi pokazalo da Srbi u regionu mogu biti konstruktivan, integrativan, ekonomski uspešan i pravno zaštićen narod koji ne zavisi od direktiva, patronata ili naloga jedne političke garniture, ma gde biila njena geografska lokacija. Takav scenario u potpunosti obezvređuje paternalističku i autokratsku matricu na kojoj sadašnja beogradska vlast temelji svoj odnos prema Srbima u regionalnom okruženju.

Zaključno, hibridno delovanje koji se iz Beograda vodi protiv vlasti u Podgorici i srpskih lidera poput Andrije Mandića nije borba za odbranu srpstva, već očajnički pokušaj odbrane monopola nad definisanjem nacionalnog interesa. Integrisana, stabilna i konsocijativna Crna Gora u kojoj su Srbi ravnopravan nosilac vlasti predstavlja najbolji dokaz da se nacionalni interes ne brani izolacijom i servilnošću prema jednom centru moći, već mudrom, autonomnom i institucionalnom politikom u službi vlastitog naroda i države.

(Mišljenja i stavovi autora nisu nužno stavovi redakcije portala Zeta)