Prema vjerovanju, Hristovo rođenje donijelo je svjetlost istine ljudskom rodu i tim događajem ispunjeno je starozavetno proročanstvo o rođenju Spasitelja.

Sedmog januara slavi se rođenje Isusa Hrista, Spasitelja koji je došao među ljude da im ukaže na vrijednosti vjere u ljubav, da ih izmiri sa Bogom koga su se odrekli počinivši prvi grijeh.

Prema jevanđelju, Isus Hristos je rođen tačno u ponoć, kada se najsjajnija zvijezda koja se kretala od istoka prema Zapadu zaustavila iznad pećine kraj Vitlejema.

U pećini u Vitlejemu Marija je u slamu povila novorođenog Spasitelja i poklonila mu se kao Bogu.

“U isto vrijeme, nad zemljom izraelskom pojavi se velika sjajna zvezda koja bješe neobična stoga što se nije kretala od istoka ka zapadu već se kretala prema jugu, a ne bješe na visini kao sve zvijezde već u visini ptičjeg leta “, piše u jevanđelju.

Zvijezdu su četrdeset dana pratila trojica mudraca, Kaspar, Baltazar i Melkior. Stigavši u Jerusalim, u vitlejemskoj pećini, nad kojom se zaustavila zvijezda, poklonili su se djetetu “kao caru nad carevima i darivali ga zlatom, a potom tamjanom kao Boga i smirnom kao prvosveštenika i učitelja”.

Car Irod je, u strahu za svoj presto, naredio da se u Vitlejemu pobiju sva muška djeca do dvije godine, nadajući se da će među njima biti i novorođeni Isus. Prema jevanđelju, ubijeno je 14.000 djece, ali je sveta porodica prebjegla u Misir u Egiptu, gdje je živjela do Irodove smrti.

Proslava Božića u krugu porodice

Pripreme za ovaj praznik počele su prije šest nedelja, Božićnim postom, pročišćenjem duha i tijela. Zato su nezamislive svađe i rasprave na ovaj dan, pa posvađani treba da se pomire ili mirobože.

Praznik se provodi u krugu porodice, ne ide se u tuđe kuće. Dolazi jedino položajnik, osoba srećne ruke koja će porodici donijeti sreću, zdravlje i napredak.

Od Božića do Bogojavljenja mrsni su dani, pa i srijeda i petak, ali se uoči Bogojavljenja, na Krstovdan, posti ma koji dan bio. Narod dane od Božića do Bogojavljenja zove “nekršteni dani”.

Po narodnom običajnom kalendaru, danas od svakog posla treba nešto započeti, da bi do sledećeg Božića “sve išlo od ruke”. Ne spava se, da se ne bi drijemalo cijele godine.

U vezi sa Božićem postoje brojni, ali i različiti običaji. Međutim, pozdravljanje na ovaj praznik je svuda isto:

Hristos se rodi! Vaistinu se rodi!

“Nećemo dijeliti svoj vjerujući narod ni po nacionalnoj ni po stranačkoj pripadnosti, nego ćemo širiti bratsku slogu i razumijevanje, poštovanje i praštanje. Vjernici kao punopravni i odgovorni građani ove zemlje treba da izađu na predstojeće izbore, kada god oni bili, i da slobodno po svojoj savjesti glasaju za koga hoće. Tako će najlakše izazvati dugo očekivane promjene na bolje u ovoj državi i doprinijeti napretku svoje djece”, naveo je mitropolit.

Božićnu poruku prenosimo integralno:

Danas se sve ispuni radošću, Hristos se rodi od Djeve,

danas se sve ispuni radošću, Hristos se rodi u Vitlejemu”

Ovako pjeva Crkva Hristova vjekovima, draga braćo i sestre, svjedočeći radost današnjeg Praznika u kome učestvuju i nebo i zemlja, Bog i čovjek i sva vidljiva i nevidljiva tvorevina. Bog je došao, ne radi jednog čovjeka, jednog naroda ili jednog pokoljenja, nego da sve ljude preobrazi, iscijeli i prizove u jedinstvo Vječne Istine, Pravde, Ljubavi i Radosti. Ovo je dan u kome su se srele istina i milost, pravda i ljubav. Ova Nebozemna tajna koja se desila u istoriji, neprekidno se dešava, i od tada do danas i do kraja svijeta i vijeka nikada neće prestati, ostajući svagda prisutna kao poziv i priziv svakom čovjeku koji dolazi na svijet. Slaveći Božić, ne obilježavamo samo sjećanje na nešto što se davno desilo, nego silom blagodati Božije mi uvijek iznova dobijamo priliku da učestvujemo u događaju Rođenja Hristovog. Božićni post, molitva, ispovijest, pokajanje, praštanje, redovno prisustvo na bogosluženjima, sveto pričešće… sve to hrišćane priprema za ovaj Praznik. Čisteći svoj um, svoje srce i dušu, čovjek počinje da posmatra svijet oko sebe, druge ljude i sebe samog na jedan novi, hristoliki i bogoliki način, osjećajući da nije stvoren samo kao broj, kao individua, koja treba da protutnji kroz vrijeme i nestane, iščezne. Rođenje Hristovo uliva osjećanje besmrtnosti u naša srca, ispunjavajući svaku poru našeg bića jer se ostvarilo ono što je Bog obećao, proroci najavljivali a pokoljenja čekala, da će Bog poslati Sina svoga Jedinorodnog, da svaki koji vjeruje u Njega ne pogine nego da ima život vječni.

Svaki put kada se u nekom domu rodi dijete, kažu sveti Oci, Bog pokazuje svoje povjerenje u čovjeka i svijet koji su djela ruku njegovih. Rađanje se uvijek smatralo simbolom pobjede života, trajanja kroz produženje roda ljudskog, ali tek Hristovim rođenjem svako rađanje na zemlji dobija svoj puni smisao, ne samo u vremenu, nego i u vječnosti. Stvoren po liku Božijem, bačen u smrtnu prašinu, ma kako i ma koliko živio, čovjek je bio rob svoje pale prirode, a samim tim i grijeha, smrti i prolaznosti. Do dolaska Hristovog, po riječima besmrtnog Njegoša, čovjeku je bila sreća nepoznata,

prava sreća, za kom vječno trči;

on joj ne zna mjere ni granice:

što se više k vrhu slave penje,

to je viši sreće neprijatelj.

Naša zemlja, mati milionah,

sina jednog ne mož’ vjenčat srećom.

U dolinu smrti i plača dolazi On – Sin Božiji koji postaje sin Djevin, postajući jedan od nas. Uzimajući ljudsku prirodu, On u svemu postaje podoban nama, osim u grijehu. „On, prevječni Bog, javi se na zemlji i sa ljudima poživje, i ovaplotivši se od Svete Djeve, ponizi Sebe uzevši obličje sluge i postade jednak tijelu smirenja našega, da nas učini jednakim liku slave njegove”.  On dobrovoljno slabosti naše nosi. Sa nama boluje, tuguje, pati, strada. I sam biva podvrgnut Zakonu, da bi nas oslobodio od svake osude, grijeha i smrti, da bi nam darovao slobodu slave djece Božije. Ovaj praznik sve ispunjava radošću jer nam je On vaistinu početak spasenja.

Ne čudi što ni jedan praznik kao Božić nije toliko prisutan u narodnim običajima i tradicijama. Gotovo da nema naroda na Zemlji koji nema neki svoj posebni  izraz i način slavljenja Božića. U našoj narodnoj tradiciji vjekovima se čuvaju divni i blagosloveni običaji koji ispunjavaju radošću i ljepotom ove Blage dane. Badnjak koji blagosiljamo, vatra oko koje se sabiramo, mirbožanje, polaznik, česnica, zdravice, darovi i sve te radnje zajedno pomažu nam da doživimo sveobuhvatnu tajnu Vitlejemske pećine. Običaje koje smo primili treba njegovati i čuvati, ali i paziti da ne postanu sami sebi cilj, gubeći svoj suštinski, vjerski smisao.

U svjetlosti ovog Praznika mi vidimo i naše slavne pretke, koji su se nadahnjivali tajnom Rođenja Hristovog, i svetu pravoslavnu vjeru vjekovima čuvali predajući je nama, svojim potomcima kao najdragocjeniji dar. Za nju su nerijetko žrtvovali sve pa i svoje živote. Nažalost, XX vijek je donio strašno stradanje našeg naroda, u kome smo zaboravili na Bogomladenca, vitlejemsku zvijezdu i mudrace i u kome je krvožedni car Irod postao mjera naših međusobnih odnosa. Rana bratomržnje još uvijek krvari i dužni smo da svi, prema svojim moćima, učinimo da se ona što prije zacijeli.

Božićni praznici su najbolja prilika da se, obasjani vječnom ljubavlju Bogomladenca Hrista, svi okupimo oko njegove kolijevke, da uz njegovu milost prevaziđemo naše zloćudne podjele, da se zagrlimo i mirbožamo kao dobri hrišćani i braća po Duhu Svetom. Uvjereni smo da svi žitelji ove zemlje koji misle dobro Crnoj Gori i svome potomstvu žele da se davnašnje bratske omraze iz Drugog svjetskog rata, koje nas i dalje opterećuju, ljudski prevaziđu i pošalju u prošlost.  U tom pogledu najviše nam može pomoći sigurna i dobro provjerena istina kao što je rekao naš  Gospod i Spasitelj „ Poznajte istinu i istina će vas osloboditi” (Jn. 8.32). Zato još jednom pozivamo nadležne državne institucije da osnuju institut za izučavanje svih zločina koji su se u Crnoj Gori dogodili tokom Drugog svjetskog rata, i poslije njega, bez obzira ko ih je i u ime koga učinio. Suočenje sa istinom o pomenutim zločinima biće bolno ali još više ljekovito i blagotvorno. I pokazaće našu spremnost da svoju budućnost gradimo na istini, pomirenju i bratskoj ljubavi, a ne na mržnji i međusobnim podjelama.

I ovog Božića naše molitve upućujemo Bogu mira i ljubavi da u godini koja je pred nama daruje mir svim domovima gdje živi naš  raspeti srpski narod na Kosovu i Metohiji, da prestanu progoni, pljačke i maltretiranja, naše braće i sestara i da se konačno na ovoj svetoj i zavjetnoj srpskoj zemlji stvore uslovi za  život u miru sa svima, dostojan čovjeka.

Za nas pravoslavne Hrišćane, Božić je uvijek bio simbol i zaštitnik pravoslavne porodice i braka. Način života, sistem vrijednosti i izazovi koji stoje pred savremenim čovjekom čine brak najugroženijom institucijom. Rezultat toga je sve veći broj razvedenih brakova i razbijenih porodica. Očevidno, slabljenje u vjeri, okrenutost sebi i želji za uživanjem dovode čovjeka do osjećaja egocentričnosti i samodovoljnosti. Jevanđeljske vrline, žrtva, ljubav, trpljenje, strpljenje sve više postaju strane za modernog čovjeka. Očinstvo i materinstvo kao dar i priziv Božiji više nisu najveći ideal i vrijednost za koju vrijedi živjeti. Muž je sve manje branič žene i đeteta, a žena sve rjeđe stub i oslonac doma. Djeca lišena topline i blagoslova porodičnog doma traže smisao u porocima i pošastima koje im se nude na svakom koraku. Vraćanjem Božiću mi vraćamo toplinu vjere i ljubavi u naše domove. Ugledajući se na Presvetu Bogomajku mi se učimo poslušnosti i smirenom služenju koje nas čini istinskim sinovima i kćerima Božijim.

Ne smijemo ostati nijemi pred činjenicom da živimo u vremenu u kome napredak tehnologije, vještačka inteligencija i druga tehnička dostignuća u mnogome stvaraju jedan novi ambijent u kome čovjek živi. On, sa jedne strane olakšava praktični život, skraćuje vrijeme potrebno da se dođe do neke informacije, ali mnogo više donosi opasnosti i neizvjesnosti, prijeteći da ugrozi čovjekovo dostojanstvo. Čovjek se često obmanjuje činjenicom da je tehnika koja ga okružuje sve što mu je potrebno. Živi odnos sa bližnjima, gledanje u lice brata svoga, zamijenili smo neprekidnim gledanjem bezličnih ekrana. Druženje i bratske razgovore zamijenili smo virtuelnim zajednicama koje čovjeka čine sve usamljenijim i otuđenijim. Ako se čovjek u potpunosti preda takvom načinu života to je put koji vodi u očajanje i besmisao. Rezultat toga je sve veći broj mladih, ranjenih duša koje pate i stradaju od trajne potištenosti i raznih psihosomatskih bolesti.

U Božićnoj radosti ohrabrujemo sve mlade da se usavršavaju u znanju, da napreduju u vjeri, da se obrazuju i školuju, trudeći se da žive moralnim i vrlinskim životom. Jedino tako će umnožiti darove i talente koje im je Bog dao, osposobiti se da blagovremeno formiraju svoje porodice i ostvariti puni smisao svoga života.

Neka praznik Rođenja Hristovog bude svima nama poziv da krenemo u susret Bogu. Jer u mjeri u kojoj se naše srce ispuni radosti tog Božanskog susreta u toj mjeri ćemo osjetiti i radost susreta sa bližnjima. U toj mjeri ćemo doživjeti i punoću radosti života. Neka svjetlost Vitlejemske pećine, draga djeco duhovna, ispuni svaki vaš dom, da obasjani Hristom jačate u vjeri, ljubavi i istini da je Bog sa nama, i da dolazi da nemoći naše liječi, bolesti iscijeli, pale podigne, tužne utješi, siromašne nahrani, svima da bude sve čuvajući nas i vodeći u Život vječni.

Ispunjeni radošću današnjeg praznika, pjevajući anđelsku pjesmu, “Slava na visini Bogu i na zemlji mir, meću ljudima dobra volja”, sve vas, draga braćo i sestre, pozdravljamo najradosnijim pozdravom:

Mir Božiji, Hristos se rodi!

Vaistinu se rodi!