Harmonikaš Šćepan Stojanović kaže da je još kao dječak znao da će muzika biti njegov životni poziv. Od prvih nastupa i takmičenja, preko Muzičke akademije na Cetinju, do superfinala takmičenja „Ja imam talenat“, Stojanović je gradio karijeru posvećenu muzici, emociji i harmonici koju danas smatra dijelom sebe. Nedavno je nastupio i ispred RTCG-a, gdje je još jednom publici predstavio svoj prepoznatljiv muzički izraz.

Kada ste prvi put uzeli harmoniku u ruke i da li ste tada znali da će muzika biti Vaš život?

Prvi put sam uzeo harmoniku u ruke 2002. godine na svadbi mog ujaka. Tada sam imao sedam godina i, iako nisam znao ništa da odsviram osim da razvlačim harmoniku i glumim pravog harmonikaša, gosti i moja rodbina bili su oduševljeni. Tada sam već davao neke naznake da će upravo muzika biti moj život. Mnogo sam volio muziku i kao mali sanjao da ću jednog dana postati harmonikaš. Meni se taj san ostvario. Mom djedu je bila velika želja da se upišem u muzičku školu. On me je i odveo na prijemni ispit za upis, nakon čega sam se upisao, završio nižu i srednju muzičku školu, a zatim i Muzičku akademiju na Cetinju, gdje sam specijalizirao harmoniku.

Ko je prvi prepoznao Vaš talenat?

Moja porodica je prva prepoznala moj talenat za muziku, a zatim i mnogi pjevači i muzičari koji su predlagali da se upišem u muzičku školu.

Šta za Vas znači harmonika — instrument, emocija ili način života?

Harmonika za mene nije samo instrument — ona je emocija, način života i dio mene. Kroz njen zvuk izražavam ono što riječima često ne mogu. To je instrument koji u meni budi posebna osjećanja, donosi radost, mir i snagu i bez kojeg ne bih mogao da zamislim svoj život. Iako je veoma zahtjevna i traži mnogo rada, truda i odricanja, kada nešto iskreno voliš i tome se potpuno posvetiš, nijedna prepreka nije teška. Zato sam srećan i ponosan što sam upravo harmoniku izabrao kao svoj životni put.

Ko Vam je kroz karijeru bio najveća podrška?

Moja porodica mi je najveća podrška u karijeri, kao i rodbina i moji najbliži prijatelji.

Postoji li nastup koji nikada nećete zaboraviti?

Teško pitanje, jer postoji više nastupa koje nikada neću zaboraviti. Nastup koji bih izdvojio jeste moje prvo takmičenje iz klasične muzike “Akordeon art” u Sarajevu 2012. godine, gdje sam osvojio drugu nagradu. Zatim takmičenje “Dani harmonike” u Bijeljini, od kojeg se nižu samo prve nagrade. To su bili neki moji prvi ozbiljni počeci. Nakon toga uslijedilo je još mnogo prvih nagrada na republičkim i internacionalnim takmičenjima. Nastup koji mi je preko noći promijenio život bilo je takmičenje “Ja imam talenat” — velika scena, nešto o čemu sam sanjao, i tada se moj dječački san ostvario. To je bilo najljepših pola godine u mojoj karijeri, novo veliko iskustvo, pripreme, nastupi i život na relaciji Zeta–Beograd, a na kraju i rezultat za pamćenje — superfinale i treće mjesto, kao prvi takmičar iz Crne Gore koji je ušao u superfinale.

Da li se publika u Zeti razlikuje od publike u drugim gradovima?

Publika u Zeti je predivna. Uvijek kažem da su mi to najdraži nastupi zbog nevjerovatne energije i podrške koju šalju, pa onda nikada nije teško napraviti koncert za pamćenje. Mnogo sam srećan i ponosan što me je publika u mom kraju fenomenalno prihvatila, a to pokazuju i moji koncerti, gdje uvijek vlada veliko interesovanje i trg je pun. To je postalo tradicija. Ono što ću pamtiti zauvijek jeste velika podrška koju sam tokom takmičenja “Ja imam talenat” imao iz cijele Crne Gore, a posebno iz moje Zete.

Koliko emocija čovjek mora imati da bi dobro svirao harmoniku?

Za harmoniku nije dovoljno samo „znati note“. Harmonika traži emociju, jer diše zajedno sa čovjekom — način na koji otvaraš i zatvaraš mijeh, kako vučeš frazu, koliko zadržiš ton… sve otkriva šta nosiš u sebi. Upravo se to prepoznaje i publika osjeti tu emociju. Žiri takođe često razlikuje nekoga ko svira tačno od nekoga ko priča kroz instrument. Bez emocije muzika je prazna i hladna.

Koju pjesmu najviše volite da svirate i zašto?

Ima više pjesama, ali izdvojiću “Đurđevdan”, koju sam obradio na svoj način i za koju sam snimio spot. Pjesma koju privatno volim da slušam i sviram na nastupima jeste “Zlatiborske zore”.

S kim biste voljeli da se jednog dana nađete na bini?

I to mi se ostvarilo tokom karijere. Imao sam priliku da sa svojim Virtuoz bendom pratim i nastupam sa najvećim imenima sa naše estrade.

Da nijeste harmonikaš, čime biste se bavili?

Vjerujte da nikada nisam o tome razmišljao, jer sebe vidim samo u muzici. Ali vjerovatno bih, da se ne bavim muzikom, morao da se bavim nečim drugim. Siguran sam da bih se snašao i u nekom drugom poslu.

Šta uvijek nosite sa sobom?

Veliko srce, odgovornost, emociju i iskrenost.

Šta biste poručili mlađem sebi, a šta mladima koji počinju da se bave muzikom?

Sve što sam ja radio u svom djetinjstvu predložio bih i mlađim generacijama koje počinju da se bave muzikom. Talenat mnogo znači, ali recept za uspjeh su puno vježbanja, dobra organizacija i odricanje. Uspjeh i rezultat su zagarantovani.

Izvor: RTCG

Dosadni sastanci, loša interakcija sa potencijalnim partnerom, strijele lete na sve strane ali Kupidon nikako da pogodi u centar – tako izgleda siže zabavljanja danas. Ljubav je teško naći a i samo zabavljanje je naporno i svelo se na ekonomsku računicu. Evo zašto su, kako smatra stručnjak za veze Osiana Tefenhart sastanci sa ekonomskog aspekta i za muškarce i za žene naporni i teški.

1. Prezasićeno tržište
Trenutno imamo više opcija za sastanke nego u bilo kom trenutku ljudske istorije – partnera ima u izobilju. Ako se jednoj djevojci ne sviđaju vaše slike, druga će ih možda cijeniti. U prošlosti, bilo je manje izbora i načina da dođete do osobe i potencijalnog partnera. Danas, ljudi su postali jednokratni, i kao rezultat toga, svi uvijek traže sljedeću veću, bolju stvar. Jednostavno, kako prenosi Your Tango, takva je priroda prezasićenog tržišta.

2. Kriza potrošačke korpe
Među poslovnim ljudima izreka je da „premium proizvodi zaslužuju premium cijene”. U zdravoj vezi, oboje treba da ulože ozbiljnu količinu rada da bi se stvari desile. Međutim, ljudi su postali nefleksibilni u vezi sa ovim. Ljudi više ne žele da se obavežu. Ljudi se više ne brinu o poštovanju ili čak o osjećanjima potencijalnog partnera. Čini se da mnoge ljude zanima samo ono šta će da dobiju od sastanka. Vrhunski proizvodi – ili u ovom slučaju, pristojna ljudska bića – često ne dobijaju posvećenost, ljubav i brigu koju zaslužuju. Ljudi će često reći partnerima koji su bili dobri prema njima da „nisu spremni da se obavežu”, samo da bi se vratili kada im nešto zatreba.

Standardi, posebno na fizičkom nivou i nivou „glamura”,nikada nisu bili viši. Svi smo vidjeli kada djevojke odbijaju momke jer nemaju dovoljno sladak stan, ili kada momci odbijaju djevojke zbog njihovog struka. Ljudi su nekada bili mnogo manje izbirljivi i takođe bi se više trudili da njeguju dobar odnos. Danas živimo u svijetu u kome očekujemo trenutno zadovoljstvo. Trenutno se mnogi ljudi osjećaju kao da mogu ili da „ostanu na policama prodavnica“ kao samci, ili mogu da „odu na carinu“, što znači da se na kraju zadovolje nekim manje nego što zaslužuju. U preduzeću, ako se previše stvari na kraju proda sa gubitkom onda će uslijediti bankrot preduzeća. Slično tome, ako se ništa ne proda, vi takođe niste u poslu. U svijetu zabavljanja, ovako dobijate ljude koji polako nestaju u lošim brakovima i ljude koji postaju gorka ljuštura onoga što su nekada bili. Svi smo se pretvorili u izbirljivu mušteriju koja zahtijeva da razgovara sa menadžerom jer gurmanska organska šunka od meda nije cijena koju je željela da bude.

3. Transakcija koja ne može da se desi
Društvo je postalo egocentrično i većina naših interakcija sa drugima dešava iza neke vrste paravana. Čini se da mnogi od nas zaboravljaju da i muškarci i žene imaju svoja osjećanja, potrebe i snove. Ovo dovodi do toga da ljudi vjeruju da je ljubav transakciona. Ali, velika istina je da ljubav nije bankovna transakcijska i, nažalost, ljudi se toga više ne sjećaju.

4. Šta bi moglo da popravi ovu strašnu ekonomiju zabavljanja?
Malo je vjerovatno da se odnosi mogu vratiti na fabrička podešavanja. Našem društvu kao cjelini bilo bi potrebno da sagleda način na koji se ponašamo jedni prema drugima. Bilo bi poželjno i da se odnosimo pažljivije, a najvažnija stvar je rješavanje pitanja prezasićenog tržišta.

Kasno sinoć objavljena su imena finalista prvog RMF festivala „Biser Jadrana“.
Selekciona komisija festivala u sastavu: Slobodan Bučevac (direktor festivala „Sunčane skale“), Grigor Koprov ( direktor Ohridskog festivala), Ivica Mihaljević ( direktor festivala „ Zlatna palma“- Dubrovnik), Fahrudin Pecikoza ( čuveni bosanskohercegovački tekstopisac , autor hitova napisanih za Hari Mata Harija, Borisa Novkovića , Sanju Doležal i dr.), Aleksandar Filipović ( novinar i autor emisije „ Tabloid“, član mnogobrijnih selekcionih komisija muzičkih festivala zabavne muzike u regionu i član stručnih žirija), Branka Kaluđerović ( generalni menadžer festivala) i Zvonimir Nedeljković (PR festivala), odabrali su 25 kompozicija za finalno veče regionalnog muzičkog festivala „Biser Jadrana“:

1. Makadam – Palo je sidro u more / CG
2. Danijel Popović i Džuli (Julija) Popović – Utopija / CG
3. Mićo Vujović – Gordana / CG
4. Bane Nedović – Srce razum ne pita / CG
5. Katarina Bogićević – Kejt / Azurna noć / CG
6. Stevan Faddy – Dobri ljudi / CG
7. Jelena Zvicer – Udahni, zažmiri / CG
8. Jelena Božović – Noć bez sna / CG
9. Doris Deković – Da volim te / CG
10. Danijel Milić – Ne lomi mi krila / CG
11. Filip Sjekloća – Sujeverje / CG
12. Vanja Radovanović – Zrela smokva / CG
13. Milorad Mijušković – Studentsko veče / CG
14. Princ – Čardak / SRB
15. Petar Wagner – Fantom /Da ljubim te / SRB
16. Jelena Vukojević – Bivši / SRB
17. Saša Lazarević – Kudra / Sve po starom / SRB
18. Ana Stanojević – Ološ / SRB
19. Igor Cukrov – Ono nešto to si ti / HR
20. Lorenca Lola Puhar / Gotova je naša priča / HR
21. Karlo i Mandolinski Orkestar Okruk / Boli me / HR
22. Ana Petan – Ljubav uvijek pobijedi/ MK
23. Martinijan Kirilovski / Zmaj / MK
24. Neno Murić – Ko sam ja / BiH
25. Euforija / Kako si mogla / BiH.

Među takmičarima i autorima, su učesnici i autori takmičenja za pjesmu Evrovizije iz zemalja regiona ( Stevan Faddy, Elena Risteska, Danijel Popović , Mia Dimšić, Danijel Alibabić, Igor Cukrov , Vanja Radovanović), kao i poznati autori ( Neno Ninčević, Bojan Marović, Alen Islamović, Marko Prentić, Kiki Rahimovski, Alek Aleksov i dr.).

Direktor festivala, Bojan Delić, u izjavi za medije rekao je:
„Veoma sam srećan i ponosan, što smo kao cijeli tim festivala, odabrali finaliste ( što ni malo nije bilo lako). Žao mi je, što se veliki broj kolega nije plasirao u finale, ali selekciona komisija je bila ta koja je birala pesme i čiji glasovi su odlučili finaliste. Sve je regularno proteklo i sada možemo da se okrenemo daljoj organizaciji. Hvala svima, dobili smo poruke podrške i od onih koji ove godine nisu prošli. Nadam se da ćemo ih videti naredne godine u takmičarskom programu festivala. Srećno svima i vidimo se u Tivtu“.

Da podsetimo festival će biti održan 29. juna na Gradskoj rive Pine od 21h.