Sport

Nađa Micevski za Portal Zeta: Zeta je moj prvi klub i klub koji me je svemu naučio

Pripremila: Tamara Raičević

Rukomet često piše lijepe priče, a one ponekad mogu imati poseban sadržaj. Jedna takva priča satkana je od kvaliteta na terenu, rada i borbe koji su igrački uobličili jedan od najvećih potencijala crnogorskog rukometa – Nađu Micevski. Njen sportski poziv pokazatelj je kako zajedničko djelovanje truda i ljubavi prema sportu može pružiti velike uspjehe.

Kako pamtiš svoje prve korake u RK Zeta?

Počela sam da treniram sa 9 godina i tada sam shvatila čime želim da se bavim u životu, tako da mi je svaki trenutak proveden u dresu Zete bio poseban.

Ko su bili tvoji uzori tokom odrastanja?

Odrastala sam gledajući reprezentaciju i naše „lavice“ koje su igrale Ligu šampiona. Divila sam im se i željela da budem na tom nivou, ali nikada nisam imala konkretnog uzora.

Koliko je RK Zeta značio u razvoju tvoje karijere; ko je pružao podršku u najvećoj mjeri, članovi porodice ili članovi kluba?

Zeta mi je, naravno, puno značila, jer smatram da bez nje ništa od ovoga ne bi bilo moguće. To je moj prvi klub i klub koji me svemu naučio. Moja najveća podrška, kako dok sam bila u Zeti, tako i sada, jesu moja porodica i trener Bobana Krstović, koja me svemu naučila i koja mi je i danas podrška na svakom koraku.

Kada si osjetila da je pravo vrijeme da napraviš korak dalje u karijeri i napustiš crnogorski rukomet? Kako je realizovan transfer u Kišvardu godine?

Kao što svaki sportista sanja da se oproba na većem nivou, tako sam i ja imala svoj san da zaigram u inostranstvu. Rekla bih da se sve izdešavalo neplanirano, ali kada je stigla ponuda, nisam se dvoumila, jer svi znamo o kakvoj se rukometnoj zemlji radi. U tome sam vidjela priliku da napredujem i da postanem igrač kakav sam oduvek željela da budem.

Debi protiv evropskog velikana Đera, uz dva pogotka u njihovu mrežu, djeluje kao debi iz snova. Da li nam možeš predstaviti kako je izgledalo prvo istrčavanje na teren u dresu novog kluba?

Složila bih se da je debi bio iz snova. Svi znamo o kakvoj se ekipi radi, a početak nije mogao da bude ljepši. Rekla bih da u tom trenutku uopšte nisam bila svjesna da debitujem protiv jedne od najboljih ekipa na svijetu. Debitovala sam u poslednjih pet minuta utakmice, dala dva gola i imala asistenciju. Taj osjećaj ne može da se opiše riječima – adrenalin je bio previsok.

Koje su značajne razlike između crnogorskog i mađarskog rukometa? Kako si se navikla na sam prelazak u novu sredinu?

Razlike između crnogorskog i mađarskog rukometa su, prije svega, u uslovima za rad i ulaganjima u klubove i igrače. Nije bilo lako navići se, pogotovo zbog jezika – u klubu skoro niko nije govorio engleski, a ja sam kao dijete prvi put otišla u inostranstvo. Nije bilo lako, ali smatram da sam se dobro snašla.

Nakon sakupljanja rukometnog staža u Kišvardi odlučila si ponovo zaigrati za matični klub. Šta te je navelo da provedeš prvi dio polusezone u Zeti?

Nakon novog početka u novom klubu, neke stvari se nisu odvijale onako kako sam očekivala. Došlo je do prezasićenja, pa mi je bio potreban psihički odmor i vrijeme provedeno kod kuće sa svojima. Smatram da mi je tih pola godine u Zeti mnogo pomoglo, i psihički i fizički. Pored toga, vratilo mi je želju za rukometom.

Ponovni odlazak u vode mađarskog rukometa, samo ovog puta boje drugog kluba–Kečkemet. Kako je došlo do tog transfera i šta očekuješ od preostalog dijela sezone?

Desilo se da smo vjerenik i ja dobili ponudu od istog kluba, pa smo odlučili da budemo zajedno. Klub je dobro organizovan, vodi računa o svemu i lijepo je biti dio takvog tima.

Pored toga što si bila redovan član mlađih generacija reprezentativnog sastava Crne Gore, sada si dobila prvi poziv da budeš dio okupljanja seniorskog pogona. Možeš li nam reći nešto više o igranju na reprezentativnom nivou?

Svaki sportista koji započinje svoju karijeru sanja o dresu reprezentacije, pa tako i ja. Uvijek je poseban osjećaj nositi dres sa državnim grbom. Bila sam dio seniorskog tima nedelju dana i bila sam presrećna i ponosna zbog toga, jer biti dio seniorske reprezentacije je nešto o čemu sam oduvek sanjala. Nadam se da ću u budućnosti ponovo dobiti priliku da igram za A tim.

10.S obzirom na to da je svaka utakmica priča za sebe, da li nam možeš navesti jednu utakmicu iz dosadašnje rukometne karijere koju posebno pamtiš i zašto?

Rekla bih da je utakmica protiv Đera moja najveća utakmica u dosadašnjoj karijeri. Ta dva gola protiv njih najdraža su mi do sada.

Kako se nosiš s zahtjevima profesionalnog sporta?

Mnogo je odricanja i svega, ali kada radiš posao koji voliš, ništa nije teško.

Šta možemo očekivati od rukometnog poziva na duže staze kada su u pitanju tvoji ciljevi, ambicije; možda želja da se oprobaš u nekoj određenoj ligi ili klubu?

Želim da se fokusiram na kratkoročne ciljeve i da idem korak po korak, pa ćemo videti šta donosi budućnost.

Slične teme:intervju istaknuto nađa micevski rukomet

Sledeće

Rukometašice Zete nadigrao sastav Budućnosti II

Ne propustite

Velika pobjeda košarkaša, korak bliže opstanku

Reklama

Klikni da ostaviš komentar

Sport

Zeta osigurala drugo mjesto, u baražu protiv Internacionala

Fudbaleri Zete igraće u baražu za plasman u 2.CFL.

Zećani su sa 4:1 savladali ekipu Onogošt i sa druge pozicije kreće u pohod na 2.CFL.

Golove za naš tim u ovom meču su dali Krkotić, Anđušić (2) i Puletić.

Kolo prije kraja Zeta je osigurala drugu poziciju i u prvom krugu baraža igraće protiv Internacionala.

Sport

FK Zeta stabilan kolektiv i spreman za baraž

U jeku priprema za baraž mečeve za ulazak u Drugu ligu, Fudbalski klub Zeta našao se na meti netačnih i senzacionalističkih vijesti koje plasira izvjesni portal “Zetski Glasnik”, tvrdi šef stručnog štaba Velibor Matanović.

Kako navodi Matanović, ovaj portal već duže vrijeme putem društvenih mreža širi informacije koje imaju za cilj narušavanje ugleda kluba. “Prije deset dana objavili su neistinu da potpredsjednik Opštine Aleksandar Marković prijeti omladincima da ‘neće centa gledat’. Danas su ponovo plasirali lažnu vijest – da FK Zeta nema novca za održavanje terena,” navodi on.

Matanović naglašava da je situacija u klubu potpuno stabilna od trenutka kada je Opština preuzela upravljanje.

“Finansije su stabilne, igrači redovno primaju plate, što je rijetkost u trećeligaškom rangu. Plasirali smo se u baraž i spremamo se za borbu koja može da nas vrati tamo gdje pripadamo,” poručuje on.

Zbog priprema za predstojeći baraž, stručni štab je odlučio da se današnja utakmica u 16 časova odigra na pomoćnom stadionu “Trešnjica”, čija podloga više odgovara onoj na kojoj će se igrati baraž.

“Vjerujem da će javnost prepoznati ko istinski radi za dobrobit kluba, a ko pokušava da ga sruši. Pozivam sve iskrene ljubitelje fudbala da stanu uz FK Zetu i pomognu nam da ostvarimo cilj koji smo zaslužili još prošle sezone,” poručio je Matanović na kraju.

Sport

ŽFK Ilarion: Snaga ženskog fudbala u srcu Zete

Pripremila: Tamara Raičević

Na teritoriji Zete, tiho, ali odlučno, već godinama raste jedan sportski kolektiv koji pomjera granice i ruši ustaljene stereotipe o tome ko „smije“ da igra fudbal. Ženski fudbalski klub Ilarion, iznikao iz male školice fudbala, postao je simbol istrajnosti, entuzijazma i vizije – mjesta gdje djevojčice ne samo da uče osnove igre, već i grade samopouzdanje, karakter i timski duh.

Trener Milan Stanković, jedan od osnivača kluba, za Portal Zeta podijelio je priču o skromnim počecima, prvim djevojčicama koje su zakucale na vrata muškog tima i istrajnosti koja je dovela do ozbiljnog sistema ženskog fudbala.

Sve je počelo 2008/09. godine, kada su dječaci iz komšiluka počeli trenirati u tada novootvorenoj školici. No, ubrzo su se pojavile i prve djevojčice, stidljivo i bez velike podrške.

„Prva koja je došla bila je Jovana Miladinović, tada šestogodišnjakinja. Ubrzo se priključila i Ana Vlahović, danas kapitenka našeg seniorskog tima“, prisjeća se Stanković.

U to vrijeme, fudbal je još uvijek bio rezervisan za dječake. Roditelji su često bili skeptični, a društvo još nespremno da prihvati djevojčice na terenu. Neke su odustajale, neke upućivane na „ženstvenije“ sportove – odbojku, ples, rukomet. Ali Ilarion je vjerovao u svoju misiju.

Ana Vlahović ŽFK ilarion

„Fudbal jeste i tada bio, a i danas je u Crnoj Gori dominantno muški sport. Ali kada su djevojčice krenule da dolaze, vidjeli smo da tu ima mnogo više – želje, talenta, upornosti“, priča Stanković. Klub je nastavio da raste, sada već sa jasnom vizijom – formirati žensku ekipu, pružiti djevojčicama prostor da se razvijaju, takmiče i napreduju.

Ubrzo su stigli prvi rezultati. Na međunarodnom turniru na Zlatiboru, Ilarion je, iako potpuno anoniman u svijetu ženskog fudbala, stigao do finala. „Pobijedili smo ekipe sa daleko dužom tradicijom. Samo nas je Vojvodina uspjela savladati. Mediji u Srbiji su to prepoznali, kod nas – jedva da se pomenulo“, kaže Stanković.

Ali to nije obeshrabrilo klub. Naprotiv – proširili su se na više selekcija: Razvojna liga, Playmakers liga za najmlađe, seniorska ekipa. Danas, ŽFK Ilarion aktivno nastupa u svim postojećim ligama ženskog fudbala u Crnoj Gori. I ne samo da učestvuje – već se takmiči ravnopravno sa najjačim ekipama.

„Seniorska ekipa, iako sastavljena od djevojaka rođenih 2007, 2008. i 2009. godine, četvrta je na tabeli – ispred klubova sa desetogodišnjom tradicijom“, ponosno ističe Stanković.

Kroz sistem Ilariona prošle su mnoge djevojke koje danas nose nacionalni dres. Ana Vlahović, kao najistaknutija predstavnica, igrala je za sve uzrasne selekcije Crne Gore, često i za one starije od svoje generacije.

„U jednom trenutku imali smo devet djevojaka na kampovima reprezentacije“, dodaje on.

Ilarion posebnu pažnju poklanja trenažnom procesu. Treneri prolaze redovne edukacije, uključujući i specijalizovane seminare za rad sa djevojčicama.

Pored Stankovića trenerski tim čine Blagota Popović, koji je nosilac programa, Miloš Adamović i Ivana Čađenović.

„Već u uzrastu od 12–13 godina pojavljuju se razlike koje traže drugačiji pristup. Ženska djeca su često fokusiranija, upornija, gladnija znanja“, objašnjava Stanković.

Rad sa dječacima u ranim fazama takođe se pokazao ključnim. „Kada djevojčice treniraju sa dječacima, napreduju brže. Taj kontakt, duel, takmičarski duh – sve to doprinosi njihovom razvoju.“

Planovi za budućnost su ambiciozni. Klub već raspolaže sa dva balona i dva terena, veliki teren sa vještačkom podlogom u selu Srpska, u naselju Balijače sa prirodnom travom, balon na Starom aerodromu i jedan balon u Zeti. „Infrastruktura je osnova. Paralelno, radimo i na tome da povećamo broj djevojčica. Baza mora da postoji da bi se iz nje rodili vrhunski igrači“, kaže Stanković.

Razvojna liga ŽFK Ilarion

Na pitanje o kvalitetu ženskog fudbala u Crnoj Gori, trener ima snažno mišljenje: „Moram da vam kažem da ta djeca, barem je kod mene takvo iskustvo, ženska djeca su mnogo upornija, mnogo željnija da nauče, željnija te borbe.“

Na kraju, Ilarion nije samo fudbalski klub. On je priča o promjeni društvene svijesti. O zajednici koja je odlučila da djevojčicama pruži jednake šanse. I uspješno pokazuje da i fudbal može biti teren na kojem se gradi jednakost – gol po gol, pas po pas.

Trener na kraju, šalje i jasan poziv svim budućim fudbalerkama.

„Pozivam sve djevojčice koje su na teritoriji Zete, pošto portal pokriva Zetu, da se jave. Naravno, i u gradu i na nivou Crne Gore, da se jave, da se oprobaju, da na kraju dođu da se igraju i da uživaju“, poručuje Stanković.

Tekst je nastao uz podršku Fonda za pluralizam i raznovrsnost medija, Ministarstva kulture i medija Crne Gore