S druge strane stoji teza radikalnih srpskih političara iz Srbije, ali i onih koji predstavljaju Srbe u Crnoj Gori i BiH da je Srbija, i samo Srbija, matična država svih Srba — kao da su u pitanju nestašna djeca iz obdaništa koja su se, greškom vaspitačice, zaigrala predaleko od dvorišta, pa ih sada treba sabrati pod jednu šljivu i jedan katastar. Naizgled suprotstavljeni, ovi stavovi su u suštini savršeno usklađeni, kao dvije ruke istog tijela koje vas jednom gura napolje, a drugom vuče unutra, ali uvijek s istom porukom: nisi ti ovdje svoj.

I jedni i drugi Srbe van Srbije „kao“ ne vide kao autohtonu populaciju čije su tradicije utkane u same temelje državnosti i Crne Gore i Bosne i Hercegovine, već kao neku istorijskom greškom zalutalu dijasporu, koja se slučajno zatekla na pogrešnom mjestu. Upravo tu se, kao u starom fiociranom dosijeu, uklapaju rasističke teze potekle iz hrvatskih pravaških krugova XIX vijeka, kasnije dotjerane i lakirane u neokalajevštinu i dukljanštinu: da su Srbi van Srbije strano tijelo, bolest na tkivu „tisućetne državnosti“ susjedne nacije. Pa im se, iz brige za njihovo zdravlje, savjetuje tišina, poslušnost i spremnost da marljivo izvršavaju svaki segment asimilacione terapije — bilo kao pravoslavni Hrvati, Bosanci, nacionalni Crnogorci ili nešto četvrto, po potrebi i dnevnoj političkoj prognozi. Tako, u toj gorkoj ironiji istorije, Srbin van Srbije postaje kao gost koji je istovremeno i suvišan i neophodan: svi bi da ga smjeste negdje van kuće, ali niko – a pomalo i on sam – da prizna da je oduvijek bio kod kuće.

Uz sve to, valja jasno i glasno reći – istim ovim jezikom i bez istorijske šminke i pokušaja dodvoravanja bilo kome – da je srpska država na prostorima današnje Crne Gore i velikih dijelova Bosne i Hercegovine postojala daleko prije nego na većini teritorija današnje Republike Srbije. Ta činjenica, neprijatna kao pukotina u temelju lažnih i štetnih narativa koja se ne da prekriti ni najdebljim slojem maltera, priču o Srbiji kao ekskluzivnoj „matici“ čini ne samo netačnom nego i duboko štetnom. Jer takvo shvatanje ne briše samo složenu istorijsku stvarnost, nego postepeno proizvodi i jednu opasnu, očajničku svijest da se sa pravaško-kalajevskim i pravaško-dukljanskim teorijama moramo pomiriti kao sa sudbinom: da ili strpljivo čekamo pripajanje Srbiji koje se nikada neće dogoditi, ili da se psihološki pripremamo za dobrovoljni ili prisilni egzodus koji bi, za razliku od prvog, sasvim lako mogao dogoditi – ili, u najboljem slučaju, da preživljavamo na nekom komadiću teritorije koji nam od istorijskih otadžbina preostane, a koji će nam, uz obezbijeđene troškove sahrane i nadgrobnog spomenika, „pokloniti“ okupator i njegovi domaći saradnici u vidu aktuelnih srpskih lidera.

Često čujem argument da Srbi van Srbije, s obzirom na intenzitet asimilacionih politika, bez Srbije kao matične države ne bi preživjeli. Taj argument je samo djelimično tačan. Ne zato što treba glumiti hladnog arhivistu pred živom politikom, nego zato što se ovakve stvari ne mogu promišljati po modelu „šta bi bilo kad bi bilo“: Srbija, hvala Karađorđu i ustanicima, postoji – i ne postoji kao misaoni eksperiment već kao država, doduše zarobljena kolonijalnim statusom baš kao i Bosna i Hercegovina i Crna Gora i u čemu je ključ razumijevanja svih njenih katastrofalnih politika, koje su komplementarne sa prekodrinskim antisrpskim sentimentom.

Upravo zbog toga, pravo pitanje nije da li nam Srbija „treba“, nego da li nam Srbija- promovišući agendu sebe kao ekskluzivne matice (a da ne govorimo o unaprijed propalom projektu „Srpskog sveta“, koji je više ličio na reklamni slogan nego na stvarnu politiku) — onim što daje, i načinom na koji to uslovljava, pomaže ili odmaže. Jer pomoć koja traži da prvo potpišeš tuđu interpretaciju statusa u sopstvenoj kući zna biti kao kišobran koji ti daju tek kad pristaneš da je prolom oblaka sa grmljavinom i gradom tvoja krivica. Da li takvim pristupom Srbija radi za Srbe van Srbije — ili, u praksi, radi za njihove protivnike, jer im isporučuje najbolji mogući dokaz da su Srbi u Crnoj Gori i BiH samo „ispostava“, „dijaspora“, privremeni stanari istorije „izmišljeni“ u 19. vijeku?

Zamislimo, dakle, drugačiji i logičan pristup Srbije: ne da gura istorijski netačnu priču o sebi kao jedinoj „kolijevci srpstva“, nego da sistematski podrži one narative koji Srbima i u BiH i u Crnoj Gori objašnjavaju — mirno, uporno i bez histerije — da su to njihove istorijske otadžbine; prostori na kojima je državotvorna tradicija srpskog imena i srpske političke stvarnosti postojala tako rano i tako duboko da bez nje mnoge kasnije „državnosti“ ne bi bile moguće. Ali istovremeno: da Srbija uvažava da u tim državama sa Srbima žive sasvim ravnopravna ljudska bića, a nisu Srbi i koja te države doživljavaju drugačije i imaju pravo na svoj doživljaj – i da se baš zato mora govoriti jezikom građanske zrelosti, a ne plemenske komande.

To bi, za razliku od postojeće, bila politika koja pomaže da se ostane tamo gdje se jeste – ne kao gost koji mora biti tih, nečujan i isprepadan da ne remeti mir komšije koji je umislio da je jedini domaćin, nego kao domaći čovjek koji je dovoljno pristojan da zna da kuća ima više ukućana, ali i dovoljno svjestan da mu niko ne može i nema pravo zatrijeti prag na kojem je rođen. I više od toga: to bi bila politika koja bi samim svojim postojanjem, mirnoćom i mudrim pristupom, postepeno dovodila do preispitivanja antisrpskih narativa – ne bez polemike, jer je ona nužna i zdrava, nego bez urlikanja parola tipa „ovo je Srbija“ ili paničnog „bježmo u Srbiju“, koje samo hrane upravo one konstrukcije protiv kojih se navodno bore. U takvoj atmosferi, antisrpski narativi bi, vremenom, morali da se urušavaju sami od sebe, jer bi postajalo sve teže tvrditi da je neko „strano tijelo“ ako u svemu što jeste i što radi predstavlja živi, vidljivi i odgovorni dio zajednice.

Jedan jasan i poučan primjer takvog pristupa bio bi uporno i strpljivo objašnjavati koliko je Prvi srpski ustanak, koji Srbija danas obilježava kao Dan državnosti, bio revolucionaran ne samo u nacionalnom nego i u duboko civilizacijskom smislu — kao radikalan obračun sa feudalnim poretkom i logikom nasljedne potčinjenosti. Bez tog istorijskog presedana, bez pobune koja je u temelje političke stvarnosti ovog prostora upisala ideje egalitarnosti i otpora eksploataciji čovjeka po čovjeku, čak bi i kasnije državnosti jugoslovenskih republika Crne Gore i Bosne i Hercegovine – koje se danas rado pozivaju upravo na te vrijednosti – bile krajnje upitne, ako ne i nezamislive.

Bila bi to, ujedno, i tiha ali snažna politička lekcija – i nama samima i drugima – da se u podnebljima identitetske prošaranosti, ukrštenih tradicija i različitih, ali srodnih čitanja istorije, stvari nikada ne smiju prelamati preko koljena. Jer u takvim prostorima nagle odluke obično ne donose rješenja, nego trajne i katastrofalne lomove sa nesagledivim posljedicama. Mi, htjeli to ili ne, nemamo bližih jedni od drugih, i upravo to je činjenica koju moramo imati pred očima u nastajućem, turbulentnom multipolarnom svijetu, prepunom beskrupuloznih lešinara koji strpljivo čekaju da neko drugi obavi prljavi posao samorazaranja.

Ima   ljudi koji vide više i dalje od drugih. Od njihove sposobnosti da budu  korak ispred, mnoge generacije  imaju koristi. Jedan od takvih ljudi  bio je Radoš  Kukuličić, koji je šesdestih godina prošlog vijeka, uvodjenjem agrotehničkih mjera, osavremenio poljoprivredu u Zeti. Time je započeo i novi, bolji, život u selima tog dijela, tada, titogradske opštine. Za promjene, i to one korjenite, uvijek su potrebni hrabrost i znanje. Radoš je imao jedno i drugo. Prekalio se, kao prvoborac, u četvorogodišnjoj  antifašističkoj borbi. U slobodi –ponovo   je u prvim redovima  za osvajanje znanja. Postao je agronom.

Diplomu   i prva stručna iskustva u poljoprivredi stekao je u Vojvodini. Tamo je bio radno angažovan, kratko vrijeme, jer se po nalogu srca vratio u rodnu Zetu.

Za  mladog stručnjaka i nekadašnjeg  borca, ponudjeni posao  u zavičaju  bio je pravi izazov: postaje prinudni upravnik Zemoljoradničke zadruge  u Golubovcima.

Zadruga je bila u gubicima, radnici bez plata. Istina, radilo se, ali  na stari, tradicionalni  način, koji nije donosio profit. Uz nešto zastarjelih traktora, zemlja se obradjivala plugom koji  su vukli volovi ili konj, a sijalo  se  samo ,,domaće” sjeme, koje bi najčešće suša ispila.

,,Prinudni upravnik, mogao je da otpušta radnike, ali Radoš  je krenuo drugim, težim putem. Sa zatečenim  ljudstvom podizao je Zadrugu, a time je, pokazalo se, unapredjivao Zetu, riječi su nekadašnjeg zadružnog traktoriste Gavrila-Galja  Majića.

Radoš – Ćapo Kukuličić  (1922-1981)

Ne samo zadrugarima nego i ostalim Zećanima, na seoskim zborovima, objašnjavao je da poljoprivreda  ne može biti isplativa  bez savremene mehanizacije, bez novih hibridnih sjemena  i navodnjavanja.

Iako je  znao da se novo teško  prima, Radoš, ili kako su ga u Zeti zvali Ćapo, nije se predavao: započeo je upornu  borbu sa tradicijom i navikama.

Za  promjenu načina  proizvodnje, Radoš je najprije nabavio  desetak velikih dizel-pumpi za navodnjavanje, tada popularnih ,,Arana”. Raspodijelio ih je domaćinstvima sa većim parcelama i sa više  članova, odnosno radnih ruku. Pumpe, kao i kvalitetna sjemena –otplaćivani su  isporučenim povrćem.

I tako je krenula saradnja sa poljoprivrednicima. U početku nekako nepovjerljivo…No, kada je redovnu isporuku povrća počela da prati  uredna isplata –seljaci su počeli sami  da nude saradnju, da budu kooperanti Zadruge, uz čiju pomoć  jačaju svoja domaćinstva. Krčenjem  livada, proširuju oranice, povećavaju zasade i to kvalitetnim paprikama i paradajzom-povrćem, koje je preovladavalo na zetskim njivama. Asortiman je širen i  kupusom, krompirom, patlidžanom, a naročito po mirisu i sočnosti prepoznatljivim pipunima i dinjama…Povrće iz Zete   počelo je da se prodaje u Beogradu, kao i u potrošačkim centrima Bosne i Hercegovine: Sarajevu, Banjaluci, Tuzli… Događalo  se, prisjeća se  Galjo Majić, koji je od traktoriste, zajedno sa Pavićom Pejovićem, uznapredovao do vozača Dajca(kamiona)- da iz Zenice, jave da na tamošnjim  pijacama i prodavnicama nema povrća, a Radoš bi obećao: sjutra dobijate pun kamion!

A poslovna riječ se poštovala, bila je jaka makar koliko napisana i pečatirana: Zadrugari  bi, ne časećio narudžbi obavijetili domaćine, doturili bi im ambalažu, a ovi bi  tokom noći  pripremili povrće za transport. Slično se postupalo i na pozive iz Zagreba, Rijeke, Ljubljane… Kada je nova poljoprivredna proizvodnja, po Ćapovom ,,receptu”, uzela maha, bilo je dosta zemljoradnika koji su sami prodavali svoje proizvode, pa su se u vrijeme sezone, Zećani mogli sresti na pijacama u gotovim svim većim gradovima  Jugoslavije.

Ostalo je  zabilježeno, tada se  u Zeti  bralo oko osam  hiljada  vagona povrća, koje se i izvozilo, najviše u Njemačku, što danas, kada svim  silama  upiremo da se približimo Evropi , zvuči  gotovo nestvarno.

No, kako se u našim  prilikama  dogadja  da  svaki uspjeh  nekome smeta, počele su priče o integracijama kojima  su stvarana  glomazna  preduzeća, pa je Zadruga pripojena  Agrokombinatu. Kako su stare mušterije podozrivo gledale  na novog, nepoznatog poslovnog partnera – posao sa starim   kupcima mogao  se  nastaviti  samo uz Ćapovu preporuku.

A zaradom od poljoprivrede gradile su se  moderne, ,,gradski” opremljene, kuće; kultivisala se dvorišta, mijenjala se kultura življenja… Bolji standard davao je i druge mogućnosti, pa su domaćinstva u Zeti podržala prijedlog, tada jedinstvene mjesne zajednice Zeta, za uvodjenje – samodoprinosa. Svako domaćinstvo izdvajalo je novac za asfaltiranje puta Golubovci –Mataguži, za gradnju seoskih domova  kulture, poboljšanja elektro napona… Rekonstruiše se i nadogradjuje stari Zadržni dom koji postaje kulturno i adminitrativno središte. Novčanim prilozima i dobrovoljnim radom, podignut je monumentalni spomenik, koji nas podsjeća na 220 zetskih sinova i šćeri  koji su stradali u NOB-u. Spomenik je danas  prepoznatljivi simbol ovoga kraja.

Zeta  posebno zna da cijeni  one koji znanjem, upornošću i  požrtvovanjem  mijenjaju  shvatanja  ovdašnjih ljudi  i time doprinose  opštem napretku.  Takav je bio Radoš-Ćapo  Kukuličić (1922-1981).

Njegovo ime i lik Zećani od zaborava čuvaju spomen –bistom!  Bronzani Radoš, ispred zgrade Opštine, svakodnevno  podsjeća  na putokaze  razvoja Zete. To poprsije, posebno mladima, ukazuje šta sve, za svoj kraj  može učiniti čovjek koji vidi više i dalje od drugih. Iz tog  pogleda  pretočenog u stvarnost – nastala je jedna nova, moderna Zeta.

(Mišljenja i stavovi kolumnista nisu nužno stavovi redakcije portala Zeta)

Kao što je nekada znak pitanja u naslovu mogao da prođe ispod radara i posluži za prikrivenu sugestiju i nametanje utisaka i zaključaka javnom mnjenju, danas se u slučaju Medeničinih snimaka drsko koristi poštapalica „navodno“ koja polako gubi svoje izvorno značenje, a mi, kroz (zlo)upotrebu semantike, javne riječi od strane medija, sve dublje ulazimo u jedan bizarni Matrix  ili u ono što Bodrijar nazva Simulakrumom. Kad mediji radi spektakla gurnu istinu u stranu, onda sve može postati opskurno kao rijaliti Miloša Medenice koji nas forsiraju da živimo.

Odavno je jasno da profesionalizam, novinarski kodeks i slične ,,trivije“ više nisu imperativ funkcionisanja medija, a isti su doprinijeli da novinarstvo izumire naspram potreba medijske industrije (koja koketira sa krupnim kapitalom) i da pomenuti kodeksi i pravila postaju puka bižuterija upotrebljiva samo za razne godišnje izveštaje, saopštenja, istraživanja itd.

Međutim, kako stvari stoje, u poslednje vrijeme možemo posvjedočiti kako ni sama istina više nije relevantna za medije i javnu riječ, generalno.

Poslednji primjer je upravo objavljivanje ,,kontroverznog“ snimka bjegunca od pravde i zakona države Crne Gore – Miloša Medenice. Mediji mahom, bez ikakve zadrške, mediji objavljuju snimke, analize snimaka, reakcije na snimke, dodatne polemike, pa čak i projekcije potencijalnih daljih dešavanja i reperkusija… bez i jednog ,,izvinite“. S tim u vezi, treba obratiti pažnju  koliko se samo sadržaja produkovalo na teme inicirane snimcima, iako i dalje ne znamo jesu li AI ili autentični. Kada je sve počelo, mediji su objavili snimak sa konstatacijom  ,,možda je AI…“ ali vi ipak pogledajte.

Kao što je nekada znak pitanja u naslovu mogao da prođe ispod radara i posluži za prikrivenu sugestiju i nametanje utisaka i zaključaka javnom mnjenju, danas se u slučaju Medeničinih snimaka drsko koristi poštapalica „navodno“ koja polako gubi svoje izvorno značenje, a mi, kroz (zlo)upotrebu semantike, javne riječi, sve dublje ulazimo u jedan bizarni Matrix  ili u ono što Bodrijar nazva Simulakrumom.

I taj simulakrum nam kuca na vrata vrlo jezivo. Mediji uporno objavljuju snimke, iako je konsenzus u javnosti jasan — ne znamo šta su, bez obzira na to šta želimo da predstavljaju ili izazovu. A izgleda da više nikoga nije ni briga šta su, niti je to uopšte relevantno. Istina očigledno više nije ni relevantna ni presudna, već samo slika koju kreiraju mediji i akteri iz javnog života.

Živimo u simulaciji u kojoj je bitan isključivo sadržaj: puko produženje fabule i neprekidni nastavak dešavanja u konstantnoj simbiozi akcije (medija i političara) i reakcije (medija, političara i građana). Sve to služi samo da ljudi ostanu prikovani za medij koji čitaju, prežderavajući se sadržajem koji nikuda ne vodi, osim što održava status quo simulakruma: stanje svojevrsne hipnoze koje se lako može preusmjeriti u pravcu koji najmoćniji medij odredi. Simulakrum, pritom, nije imitacija realnosti, već njena zamjena: mehur u koji nas uvlače da bi nas oblikovali. Interesantno je da u tome opet ,,pionirsku ulogu“ imaju ND i portal Vijesti. Najviše emisija su uradili tim povodom, a poslednje što se moglo vidjeti društvenim na mrežama je da se virtuelni Miloš Medenica pozvao u emisiju Načisto kod Petra Komnenića.

Prisjetimo se da su upravo Vijesti prve lansirale tekst o navodnoj „prvoj AI influenserki“ Tei Mandić, i to kao sponzorisani sadržaj. Javnost nikada nije saznala ko je taj tekst platio, a kasnije se ispostavilo da je Tea zapravo estetska marketinška udica za reklamiranje, između ostalog, kladionica, kockarnica i butika. Podmetati ovakav sadržaj medijski slabo pismenoj javnosti, bez jasnog naglašavanja da je riječ o vještački generisanoj osobi, predstavlja oblik dezinformisanja.

Etički ili profesionalni sud neću davati. Naravno da niko neće reći da ne želi da prisustvuje tom ,,spektaklu“ od intervjua preko ,,žice“ sa potencijalno virtuelnom osobom (a izvjesno kriminalcem), pa neću ni ja. Ako se desi, svako će sa svojom motivacijom i svojim očekivanjem pratiti emisiju. Za nekoga će ovo biti dokaz za ovo ili ono, a za mene samo potvrda da smo i de facto ušli u simuliranu stvarnost gdje je bitan samo sadržaj i nadraženost koju dobijamo iz istog; Da je samo bitan politički efekat, bez obzira da li se time daje legitimitet virtuelnom kriminalcu, na primjer.

Izabrali smo da istina nije bitna, ili kako ona stara parafrazirano može glasiti – ,,da nas istina ne sprječava da ispričamo dobru priču ili učestvujemo u njoj.

(Mišljenja i stavovi kolumnista nisu nužno stavovi redakcije portala Zeta)