Krajem jula, na dvije tačke postjugoslovenskog prostora, prošlost je ponovo izvedena na svjež vazduh. U Nikšiću i na Vučjem dolu obilježeno je sto pedeset godina od pobjede crnogorske i hercegovačke vojske nad Osmanskim carstvom. U Donjem Kamengradu kod Sanskog Mosta, na „Danima Sultan Fatihove musalle“, prizivani su dolazak sultana Mehmeda Osvajača, prva džuma i početak institucionalnog prisustva islama na tom prostoru. Jedna zajednica pamti trenutak u kojem je osmanska sila poražena i potisnuta, druga događaj preko kojeg je do nje stigla vjera koju smatra konačnom i jedino ispravnom Božjom objavom.

Vučji do je uspomena na pobjedu domaćih snaga nad jednom imperijalnom vojskom. Fatihova musalla jeste uspomena na dolazak religije koja će postati organski dio Bosne, ali je taj dolazak bio nerazdvojiv od osvajanja. Jedni zato baštine oslobođenje od carstva, drugi početak duhovnog svijeta koji je carstvo donijelo. Razlika postoji i ne treba je zamagljivati lažnom simetrijom.

Ali čim se ta dva istorijska sadržaja predaju današnjim organizacionim odborima, razlika počinje da gubi dostojanstvo pred jednom poraznom sličnošću: i jedno i drugo završava kao maskenbal.

Marks je u svom Osamnaestom brimeru Luja Bonaparte opisao ljude koji, upravo onda kada pokušavaju učiniti nešto novo, u strahu počnu prizivati duhove mrtvih pokoljenja, pozajmljuju njihova imena, parole i kostime i novu društvenu scenu izvode u odjeći starih epoha. Mat Peri s pravom naglašava da ta slika istorije kao tragedije koja se ponavlja kao farsa nije tek filozofska dosjetka, nego analiza društva koje sadašnjost nije u stanju izraziti jezikom vlastite epohe.

U poznom kapitalizmu postjugoslovenskih prostora ova metafora dobija opštinsko ozvučenje.

Savremeni čovjek je na poslu „ljudski resurs“, u banci kreditni rizik, u bolnici osiguranik, na internetu skup podataka, a u politici uzorak biračkog tijela, pod uslovom da je živ. Njegovi odnosi s drugima prolaze kroz cijene, ugovore, šifre, platforme, tendere, galopirajuću inflaciju i administrativne kategorije. Ništa mu nije sasvim blisko, ali mu je sve dostupno putem aplikacije. Čak je i sam život dobio korisničko ime.

Uvijek aktuealna marksistička kritika je takvo stanje nazivao postvarenjem: ljudski odnosi pojavljuju se kao odnosi među stvarima, dok se društvena cjelina raspada na mnoštvo odvojenih funkcija, roba i institucija. Čovjek vidi cijenu, ali ne vidi odnos koji ju je proizveo; vidi radno mjesto, ali ne i rad kao socijalni odnos; vidi naciju, vjeru i zastavu, ali ne vidi društvo koje ih upotrebljava ni stvarne razloge te upotrebe.

A onda dolazi manifestacija i sve ponovo postaje jednostavno.

Najprije se postavi bina. Zatim se na binu postavi prošlost. Prošlost se prethodno opere, ispegla i oslobodi svega što bi moglo ometati protokol: poreza, zemljišnih odnosa, gladi, epidemija, prinudnih mobilizacija, unutrašnjih sukoba, diplomatskih, a naročito klasnih razlika. Ostanu rekviziti: sablja, barjak, prigodna molitva i nekolicija, iz konteksta izdvojenih istorijskih ličnosri. Čitave epohe se ne objašnjavaju, već prestrojavaju u počasni vod i u stavu mirno sačekaju da budu snimljene dronom iz ptičje perspektive.

Na Vučjem dolu stvarna crnogorsko-hercegovačka pobjeda lako se rastvara u zavjetnom koncentratu iz kojeg povremeno nestanu upravo istorijska Crna Gora, njena vojska, komandna struktura i politički cilj rata. Bitka se čisti od događaja koji se u njoj zbio i osposobljena za nesmetanu upotrebu u sadašnjosti.

Na Fatihovoj musalli vjera koja je vijekovima živjela kroz džamije, medrese, porodice i običaje vraća se na pozornicu u obliku sultanove pratnje iz 15. vijeka, kao da je za valjanost molitve neophodno da joj prethodi konjica akindžija. Islam se ne pamti kao jedan od najvažnijih komponenti složenog bosanskog istorijskog života, nego se bespotrebno oblači u uniformu sile koja ga je donijela. Hrišćanin se kostimira kao onaj koji je carstvo protjerivao, musliman kao onaj koji je s carstvom dolazio, da bi se obojica potom vratila u istu sadašnjost: kroz iste naplatne kućice, u stanove opterećene kreditima, pred račune koji rastu brže od plata i inflaciju koja im istom rukom stanjuje život, dok bankomat pred njima stoji kao hladno, svjetlucavo božanstvo poznog kapitalizma, spremno da im saopšti koliko im je još vlastitog života dopušteno podići, a banka nad njihovom svakodnevicom ima veću vlast nego što su je nad njihovim precima ikada imali i sultan i knjaz zajedno.

Tu razlika između protivosmanske pobjede i memorijalizacije osmanskog dolaska ne nestaje, ali postaje sporedna pred njihovom zajedničkom savremenom funkcijom. Obje predstave nude privremeni bijeg iz društva u kojem je čovjeku teško da prepozna uzroke vlastite nemoći. Kostim mu, tobože, daje jasnu ulogu, povorka pravac kojim hodi, barjak vidljiv orijentir, a mrtvi neprijatelj onu dragocjenu osobinu koju savremeni odnosi moći nemaju: na njih je daleko lakše bljuvati mržnju bez posljedica.

Zato retradicionalizacija nije posljedica ponovno uspostavljenog siromaštva prohujalih istorijskih epoha. Ona uspijeva i u postsocijalističkim državama sa visokim platama, urednim fasadama i krcatim trgovačkim centrima. Ekonomski rast ne ukida otuđenje; često mu samo obezbijedi dodatnu snagu. Društvo može biti sveukupno bogatije na osnovu opšteprihvaćenih parametara prosječne plate, a da ljudi imaju sve manje stvarnog uticaja na rad, stanovanje, politiku i institucije koje određuju njihove živote.

Tada se nedostatak stvarne zajednice popunjava scenografijom. Umjesto zajedničkog odlučivanja dobija se zajednička fotografija sa istorijskog igrokaza. Umjesto političke moći, tu je počasni stroj serdara i janjičara. Umjesto razumijevanja istorijskih procesa, tu su godišnjice događaja koje niko ne razumije.

Sociolozi Bendžamin Zakaraja, Luk Rafael i Brigita Bernet naglašavaju da kolektivno „istorijsko mišljenje“ nije odvojivo od politike  i da ga države, organizacije i interesne grupe koriste za mobilizaciju i oblikovanje identiteta. Uravo zbog toga, ovaj kostimirani „kolektivni smisao“ nema gotovo nikakve veze sa stvarnom istorijom kao procesom, nego sa nasušnjom potrebom međusobno otuđenih ljudi da insceniranom prošlošću na nekoliko sati odglume zajedništvo kojeg u stvarnom životu više nema.

Kada društvo ostane bez predstave o budućnosti, ono otvara ormar predaka pun kostiju i nečisti i počinje da se oblači za istoriju koja se više neće dogoditi.

Na kraju se zastave slože, konji odvedu u štale, a sablje i dolame vrate u pozorišni depo da sačekaju sljedeću godišnjicu. Istorija ostaje usamljena na poljani, pomalo postiđena što je čitav dan bila primorana da glumi lažnu verziju same sebe. Mrtva pokoljenja više ne pritišću mozak živih poput noćne more kako je promišljao Marks. Sada se javljaju direktno u program, uz popularnog voditelja, nacionalnog pjesnika proglašenog genijalnim znalcem naših usuda, sponzore i direktan prenos. Drugim riječima: tragedija se ponovila kao farsa da bi se farsa zatim konačno registrovala kao trajna manifestacija od posebnog istorijskog značaja.

(Mišljenja i stavovi autora nisu nužno stavovi redakcije portala Zeta)

Postoji nešto pogrešno u pravosudnom sistemu Crne Gore kada porodice žrtava saobraćajnih nesreća iz sudnica izlaze sa osjećajem da je život njihovih najbližih procijenjen na nekoliko mjeseci ili godina zatvora. Nije problem samo u visini kazni, već u poruci koju one šalju – da je ubiti automobilom, čak i uz grubo kršenje zakona, često jedno od najblaže kažnjenih oduzimanja ljudskog života.

Jedan ovakav primjer je presuda Višeg suda u Podgorici kojom je Jovanu Dubljeviću izrečena kazna od četiri godine i šest mjeseci zatvora zbog saobraćajne nesreće u kojoj su poginuli sedamnaestogodišnji Filip Vučeljić i osamnaestogodišnji Andrija Novaković. Prema optužnici Višeg državnog tužilaštva, Dubljević je vozio oko 112 kilometara na sat, prošao kroz crveno svjetlo i bio pod dejstvom marihuane kada je izazvao tragediju.

Posebnu pažnju javnosti izazvalo je obrazloženje da je među olakšavajućim okolnostima sud cijenio i činjenicu da “voli brzu vožnju”. Ako je ta formulacija zaista sadržana u obrazloženju presude, teško je zamisliti porazniju poruku porodicama stradalih i društvu u cjelini. Ljubav prema brzoj vožnji ne može biti olakšavajuća okolnost kada upravo takvo ponašanje dovodi do smrti ljudi.

To, međutim, nije usamljen slučaj.

Valentina Gazdić poginula je 9. juna 2019. godine kada je Dejan Šarac, upravljajući vozilom pod dejstvom kokaina i brzinom od 102 kilometra na sat na dionici gdje je ograničenje bilo 50, udario u njen automobil. Gazdić se u trenutku sudara kretala svega 27 kilometara na sat. Ipak, pravosudni epilog bio je sporazum o priznanju krivice kojim je Šarac osuđen na godinu i četiri mjeseca zatvora. Porodica je tada s pravom ocijenila da je takva kazna uvreda za uspomenu na Valentinu. Teško je ne složiti se da je bila uvreda i za samu ideju pravde.

Sličan osjećaj ostavlja i slučaj Dragane Dragović, koja je preminula tri mjeseca nakon što ju je na obilježenom pješačkom prelazu udario Strahinja Simonović. Za teško djelo protiv bezbjednosti javnog saobraćaja izrečena mu je kazna od osam mjeseci zatvora. Sud je kao olakšavajuće okolnosti cijenio priznanje odgovornosti, pokušaj pružanja pomoći, raniju neosuđivanost i loše imovno stanje.

Naravno da priznanje krivice, kajanje ili pružanje pomoći nakon nesreće treba vrednovati. Ali postavlja se pitanje gdje prestaju olakšavajuće okolnosti, a gdje počinje zaštita društva i dostojanstvo žrtava.

Postoji i primjer iz Budve. Za izazivanje saobraćajne nesreće 30. maja 2020. godine na magistralnom putu Nikšić – Podgorica  u kojoj su poginule tri osobe, a 16 povrijeđeno, izrečena je kazna od pet godina zatvora Budvanki. Tri izgubljena života za kaznu od jednog predsjedničkog mandata.

Ovi slučajevi nisu identični i svaki ima svoje specifične okolnosti. Upravo zato nije moguće jednostavno porediti broj godina zatvora od predmeta do predmeta. Međutim, ono što ih povezuje jeste obrazac izricanja kazni koje značajan dio javnosti doživljava kao nesrazmjerne posljedicama koje su nastale.

Crna Gora već godinama bilježi zabrinjavajući broj poginulih i teško povrijeđenih u saobraćaju ali maksimalna kazna od 12 godina nikad nije izrečena. Uzroci nesreća su brojni – nepoštovanje propisa, alkohol i droga za volanom, prebrza vožnja, slaba prevencija i nedovoljna kontrola. Ali kaznena politika je takođe dio tog problema. Kazna nije osveta. Njena svrha je da zaštiti društvo, odvrati potencijalne počinioce i pokaže da država ozbiljno štiti ljudski život.

Kada se za prolazak kroz crveno svjetlo pri više od 110 kilometara na sat, vožnju pod dejstvom droge ili usmrćenje pješaka na obilježenom prelazu izriču kazne koje javnost doživljava kao blage, teško je očekivati da će one imati snažan preventivni efekat.

Dok god porodice žrtava iz sudnica izlaze uvjerene da je pravda zakazala, povjerenje građana u pravosuđe nastaviće da slabi.

(Mišljenja i stavovi autora nisu nužno stavovi redakcije portala Zeta)

Zetske sportske igre nijesu samo sportsko takmičenje, već tradicija i način nametanja zdravih i sportskih vrijednosti svima onima koji su dio ovog događaja.

Nažalost, to nekome nije bio dovoljno dobar razlog da se potrudi da upravo ta tradicija dobije uslove za svoje dalje odvijanje kakvo zaslužuje.

Tehnološko doba, ogrman zamah mobilnih telefona i društvenih mreža su jedno jako teško breme za sve koji se uhvate u koštac sa razvojem ovakvog događaja, ali posebno za one koji ovakav događaj smatraju kao puku formalnost koja treba kao takva da ima svoj početak i kraj, bez ikakvog značajnijeg udubljivanja u samu srž problema i načina organizovanja i protežiranja ovakvog vida tradicije.

Imati na raspolaganju određenu sumu, od nekih 30-ak hiljada eura, a dozvoliti potpuni krah nečega što je sastavni dio identiteta naše zajednice predstavlja jedan kontinuirano neodgovoran odnos pojedinaca koji su samovoljno preuzeli na sebe organizaciju i dalje odvijanje aktivnosti u okviru ovih događaja.

Zetske sportske igre su jedna od posljednjih šansi za uspostavljanje zdravog temelja koji će se bazirati na zajedništvu, iskrenoj borbi i ljubavi prema našem mjestu. Ali, neodgovorni pojedinci misle drugačije, pa u skladu s tim imamo drugu sliku koja predstavlja rezultat njihovog (ne)rada u protekle 4 godine.

Erozija ovog takmičenja počela je još ranije, ali je očekivano da će u okviru samostalne Opštine ova manifestacija povratiti stari sjaj, okupiti Zećane i pružiti im jedno kvalitetno sportsko ljeto, na ponos Zete. Ali, sve je to samo zabluda, koja je pretočena u surovu realnost prethodnih godina.

Dok god ne budemo imali kompetentne ljude na svojim pozicijama, koji tu ne dolaze čisto partijsko-političkim putem, ovakav rezultat će biti i u ostalim oblastima koje su itekako bitne za našu egzistenciju kao zajednice.

(Mišljenja i stavovi autora nisu nužno stavovi redakcije portala Zeta)