U Crnoj Gori pitanje državljanstva već decenijama nije samo administrativna procedura. Ono je postalo politička valuta, sredstvo za skupljanje poena i tema koja se redovno pojavljuje u kampanjama, ali rijetko dobija stvarno rješenje. Najviše cijenu tog političkog nadgornjavanja plaćaju upravo ljudi – Srbi koji godinama pokušavaju da riješe svoj status u državi u kojoj žive.
Za mnoge od njih put do crnogorskog državljanstva pretvorio se u beskrajni birokratski lavirint. Procedura koja bi trebalo da bude jasna često se pretvara u niz zahtjeva koji se stalno dopunjuju novim papirima. Jedan dokument vodi ka drugom, a drugi ka trećem. Danas se od podnosilaca zahtjeva traže računi za kiriju, dokaz o nekretnini na svoje ime, potvrde o plaćenom računu za struju, razne potvrde o prebivalištu i drugi dokumenti koji se često traže naknadno. U takvoj situaciji mnogi imaju osjećaj da im uvijek nedostaje “još samo jedan papir”.
Ovaj problem nije nov. Naprotiv, riječ je o pitanju koje traje godinama. Generacije ljudi pokušavale su da riješe svoj pravni status, dok su političari o tome govorili uglavnom onda kada je to donosilo političku korist. U političkim programima pitanje državljanstva često se pojavljuje kao jedno od ključnih nacionalnih tema, ali u praksi konkretnih rješenja gotovo da nema.
Posebnu frustraciju stvara činjenica da su pojedini politički akteri godinama tvrdili da problem ne mogu riješiti jer nijesu na vlasti. Međutim, ni nakon promjene političkih odnosa situacija se nije bitnije promijenila. Za mnoge ljude koji godinama čekaju rješenje to djeluje kao dokaz da je pitanje državljanstva više politička parola nego stvarni prioritet.
Istovremeno, dodatni sloj razočaranja dolazi iz odnosa institucija Republike Srbije prema svojim državljanima u Crnoj Gori. Umjesto jasne i snažne podrške u rješavanju statusnih pitanja, često se stvara utisak da pomoć izostaje. Bilo je primjera koji su ostali u kolektivnom sjećanju: situacije u kojima su ljudi odjednom “postajali” ili “prestajali” biti državljani Srbije u zavisnosti od političkih okolnosti ili administrativnih potreba. Tako su, na primjer, pojedini građani prije više od decenije nailazili na apsurdne situacije – kada je trebalo ostvariti pravo na akcije u državnim firmama govorilo im se da nijesu državljani Srbije, dok su u drugim momentima, kada je trebalo da se prijave za glasanje na izborima, odjednom bili tretirani kao državljani. Takve kontradikcije ostavile su snažan utisak da se status ljudi često posmatra kroz prizmu političke potrebe, a ne kroz jasna i dosljedna pravila države.
Slične nedoumice pratile su i organizaciju glasanja na izborima. Umjesto da se izborni proces redovno organizuje u diplomatsko-konzularnim predstavništvima, dešavalo se da biračka mjesta budu izmještena na neuobičajene lokacije, poput hotela u turističkim mjestima. Takve situacije dodatno su podgrijavale nepovjerenje i osjećaj da se važna pitanja rješavaju stihijski i bez jasnog sistema.
Sve to vodi do jednog zaključka koji mnogi sve glasnije izgovaraju: Srbi u Crnoj Gori ne mogu se oslanjati isključivo na politička obećanja, bez obzira sa koje strane dolazila. Decenija obećanja o brzom rješavanju pitanja dvojnog državljanstva pokazala je da to pitanje nije jednostavno i da često nije u interesu političkih elita – prosrpskih struja u Podgorici, ni vlasti u Beogradu.
Zbog toga se pred mnogima nameće pitanje: koliko dugo će se ova tema koristiti kao politički slogan, a ne kao konkretan problem koji treba riješiti? Jer iza svake administrativne procedure stoje stvarni ljudi, porodice i životne odluke.
