Ono što je Zeta podigla, Beograd je nadogradio, Slovačka upotpunila, a italijanski Leće profilisao u golgetera prepoznatljivog kvaliteta. Sportski put Nikole Krstovića popločan je na travnatoj podlozi stadiona Trešnjica. Fudbalski je prohodao u našoj Zeti, gdje se iskristalisao kao jedan od najtalentovanijih dječaka svoje generacije, a već danas trese mreže evropskih giganata.

1. Neizostavan dio svakog procesa predstavlja njegov početak. Vaši prvi fudbalski koraci primarno su povezani sa FK Zeta. Možete li nam reći kako pamtite te godine?
Početak u FK Zeti pamtim kao vrijeme kada sam, kao klinac, sanjao da jednog dana postanem prvotimac FK Zeta.
Na samom početku pokrivao sam poziciju golmana, a vremenom, kako sam se fudbalski razvijao, stigao sam do pozicije napadača.
U ranim godinama nisam ni pomišljao o internacionalnoj karijeri, već mi je glavni cilj bio da postanem fudbaler prvog tima FK Zeta, što se ne mnogo kasnije i obistinilo. Postao sam najmlađi debitant u istoriji Zete sa samo 16 godina i 17 dana. Te sezone igrao sam promjenljivo, dok sam naredne dvije godine bio standardni napadač prve postave. U posljednjoj sezoni osvojio sam dvije nagrade – za najboljeg strijelca i najboljeg igrača lige – što mi je do sada i najveći uspjeh sa FK Zetom. Ipak, ostaje i taj san da jednog dana osvojim ligu s ekipom Zete.

2. Na koji način je realizovan odabir pozicije; da li ste od početka bili privrženi ugrožavanju protivničkih defanzivaca s obzirom na to da ste sada centarfor sa istančanim osjećajem za gol?
Kao što mnogi već znaju, karijeru sam počeo kao golman. Na toj poziciji na nekoliko turnira bio sam proglašen za najboljeg golmana. Odbrane zicera, parade – sve mi se to jako dopalo.
Međutim, moj tadašnji trener Dragoljub Đuretić prebacio me je na štopera, a nakon toga uvidio da imam potencijala da idem naprijed. Tako sam stigao do pozicije centralnog napadača i na prvom meču postigao het-trik. Od tada sam ostao na toj poziciji do danas.
Za mene je to najljepša pozicija za fudbalera, jer se osjećaj sreće i uzbuđenja postignutog pogotka ne može opisati.

3. Bili ste član možda jedne od najtalentovanijih generacija dječaka sa Trešnjice, rođenih 1999. i 2000. godine, od kojih se dosta očekivalo. Da li biste nam rekli nešto više o vašem početku i zajedničkom fudbalskom stasavanju iz sezone u sezonu?
To je, uz generaciju ‘94/’95, definitivno jedna od najboljih generacija koje je Zeta imala – generacija koja je praktično imala dvije postave, gdje su razlike u kvalitetu igrača bile minimalne. Nikada se nije znala tačna postava jer je bilo toliko kvalitetnih igrača da je i samom treneru bilo teško izabrati startnih 11. Ja sam, eto, uvijek bio dio te ekipe. Često sam bio i u sastavu generacije ’98, ali sam uvijek lično preferirao i imao posebnu ljubav prema ekipi ‘99/’00, gdje su, između ostalog, igrali i mnogi moji prijatelji, ne samo na fudbalskom terenu, već i van njega. Nažalost, mnogi od njih su na kraju odustali od fudbala. Sve u svemu, bila je to generacija koja je možda mogla postići i mnogo više, ali je ipak bila veoma uspješna. Osvojili smo praktično sve što se moglo, osim omladinske lige, koja nam je nedostajala. Ipak, nekoliko igrača već je bilo prekomandovano u prvi tim Zete – ja sa 16, neko sa 17 ili 18 godina… Ostaje žal što je samo nekoliko igrača (4-5) uspjelo nastaviti fudbalsku karijeru, iako je u toj generaciji bilo 20-25 odličnih fudbalera.

4. Debi za seniorski sastav Zete sa 16 godina na utakmici sa Iskrom u Danilovgradu, pod komandom trenera Dragoljuba Đuretića. Kako je tada sve to izgledalo?
Debitantski meč odigrao sam sa 16 godina i 17 dana kod trenera Dejana Vukičevića. Nakon njega, ekipu je vodio Duško Vlaisavljević, a onda je došao i Dragoljub Đuretić, s kojim sam i počeo. Tu smo nastavili – odlično odigrana polusezona, borba za titulu. U drugom dijelu bila je manja kriza. Nije bilo jednostavno doći tako mlad u prvi tim, ali nakon nekoliko mjeseci sve je došlo na svoje mjesto – dobra forma, golovi, sve ono što me krasi kao napadača.

5. S obzirom na to da je Zeta i tada uglavnom imala mladi igrački kadar u svom sastavu, od kojih saigrača ste najviše učili i da li je među njima bilo umjetnika s loptom kojima ste se divili?
Kad sam debitovao, došao sam u prvi tim kao jedini pravi centralni napadač. Ostali su više igrali tzv. lažnu devetku. Trudio sam se da naučim što više od njih, ali kao jedinom izraženom napadaču koji dolazi iz kadetsko-omladinske lige, nije mi bilo lako. Kasnije sam dobio pomoć Vojvode Malesije, koji je tri puta nedjeljno radio sa mnom, prenosio mi svoje znanje, savjetovao me i učio o kretanju i pozicioniranju, kako bih što brže napredovao i dostigao vrh. To se kroz nekoliko mjeseci i vidjelo. Ništa manji učinak nisu imali ni treneri – Duško Vlaisavljević, Dragoljub Đuretić, Dejan Roganović i naravno Dejan Vukičević, koji je sa mnom radio i individualno. Mnogo sam naučio u tom procesu i veoma sam im zahvalan na tome.

FSCG

6. Za vrijeme provedeno u Zeti, bili ste okruženi zvučnim trenerskim imenima, dok ste s nekima od njih sarađivali u više navrata. Da li biste nekoga od njih posebno izdvojili?
Sa svojim trenerima iz Zete nisam imao priliku da sarađujem u daljem toku karijere. Međutim, s pojedinima od njih radio sam individualne treninge tokom pauza, bilo na polusezoni ili nakon sezone, kako bih se što bolje pripremio za nastavak. Uvijek dobro dođe neki novi savjet, jer i naši treneri imaju itekako mnogo znanja da prenesu na nas, a ne samo treneri iz inostranstva iz jačih fudbalskih liga.

7. Finansijsko stanje prvog osvajača titule u nezavisnoj Crnoj Gori nije uvijek bilo na poželjnom nivou, možda su se nekad brojali i mjeseci bez prihoda. Možete li nam opisati koliko je u tim trenucima bila jaka ljubav prema fudbalu u Zeti, da bi se nastavilo sa borbom i pružanjem impozantnih partija?
Pa, bilo je i tih teških trenutaka. Imali smo sezonu u kojoj smo primili samo četiri plate za cijelu godinu. Sigurno pet-šest mjeseci nismo imali nikakva primanja, što se kaže – jedan euro nije primljen za pola godine, bez premija, bez ičega. A poznato je da smo tada imali i najmanje plate u ligi. Opet kažem, niko tada na to nije obraćao pažnju. Bilo je bitno da imamo ono osnovno, a svako je doprinosio koliko je mogao. Zaista je bilo teško u to vrijeme, ali cijela ekipa držala se zajedno, kao jedna prava porodica, predvođena Igorom Vujačićem, koji je bio kapiten ekipe. Sve smo dijelili – što se kaže, od čaše soka do preparata za oporavak, baš kao jedna prava porodica.
Ostaje žal i šteta za izgubljenom titulom, koja nam je bukvalno uzeta sa stola. Sa tih šest oduzetih bodova bili bismo ubjedljivo prvi, ali ovako smo ostali poravnati s ekipom Budućnosti, koja je na kraju uzela titulu zahvaljujući boljoj gol-razlici.

8. Pamtimo i sezonu kada smo u novinama čitali naslove kako Zeta gubi unaprijed osvojenu titulu. Bodovno poravnanje s ekipama Budućnosti i Titograda, a na kraju nesrećan splet okolnosti pri čemu vam je oduzeto 6 bodova, što je kulminiralo neosvajanjem titule. Šta je presudilo da ta generacija ne uspije?
Što se tiče te sezone i izgubljene titule, možda je presudio i taj naš temperament, koji mi Zećani sa sobom nosimo – da možda i prećutimo, popustimo. Ali, uvijek smo imali situaciju da su sudije bile naklonjene drugoj strani, a sve što smo mi tražili bilo je da sve bude fer i korektno. Zbog nekih naših dobacivanja sudijama ostali smo kažnjeni dvaput po tri boda i tako nezasluženo ostali bez titule. Sljedeće godine igrali smo Evropu, ali nije sve išlo po planu. Nedostajalo je dosta toga – i u igračkom kadru, i u organizaciji. Nije sve funkcionisalo kako treba, a tu je bilo i razočaranje zbog prethodne sezone i načina na koji je titula izgubljena. Ono što je trebalo da bude naše, uzeo je neko drugi.

9. Fudbalske vode odnijele su Vas pred vrata beogradskog velikana – Zvezde. Kako je izgledao period u kojem ste branili boje crveno-bijelog kluba sa Marakane?
Pa, odlazak u Crvenu zvezdu definitivno je bio ispunjenje mog dječačkog sna – da poslije Zete zaigram i za Crvenu zvezdu. Što se kaže, poslije toga više nije bilo ničega što sam kao mali zamišljao, a da se nije ostvarilo. Jedan od najljepših, ali i najtežih perioda mog života. Morao sam da se prilagodim mnogo višem nivou igre, većim izazovima i pritisku. Šansa da se igra dobijala se povremeno, a kada bi se ukazala, morala se iskoristiti. Definitivno veoma težak i izazovan period, a opet, jedan od najljepših za mene – igrati za najveći klub na Balkanu bio je nevjerovatan osjećaj i lekcija za cijeli život. Mnogo sam naučio iz tog perioda, što mi je kasnije značilo u nastavku karijere. Veliko hvala Beogradu i Crvenoj zvezdi.

10. Čini se da je pravi iskorak u karijeri bio dvogodišnji odlazak u Dunajsku Stredu. Možete li nam predstaviti u čemu se ogledala Vaša uloga u slovačkom timu i šta je ključna razlika u odnosu na Zvezdu?
To je ekipa iz Slovačke koja je imala želju da me direktno iz Zete dovede u svoje redove, ali poziv Crvene zvezde nisam mogao odbiti.
Iz drugog pokušaja uspjeli su da me dovedu. Sve su mi lijepo predstavili, uvidjeli moj kvalitet, željeli da iz mene izvuku maksimum i da to pokažem i na terenu. Velika akademija i mjesto gdje je napredak neminovan. Vremenom su počeli da stižu i golovi, sve se jednostavno poklopilo. Odlična forma, najbolji igrač, najbolji strijelac – sve je išlo jedno za drugim. Nakon toga, stigao je poziv ekipe Lećea.

11. Leće, klub s bogatom tradicijom koji trenutno teži da zadrži status italijanskog prvoligaša. Kako ste se prilagodili fudbalu i životu u Lećeu?
Po dolasku u Leće, početak iz snova – prva tri meča, na svakom po gol. Ubrzo je stigao i četvrti pogodak nakon dva meča. Bio je to odličan početak, ali sam znao da to još uvijek nije to, da će mi trebati neko vrijeme da se prilagodim novoj sredini i nivou igre.
Međutim, svakodnevni rad i disciplina donijeli su rezultate. Uslijedio je i malo teži period – 12 mečeva bez pogotka. Ipak, gledao sam naprijed, naporno radio, i golovi su ponovo došli, a nivo igre se podigao. Opet kažem, makar pola godine je potrebno igraču da se u potpunosti prilagodi novoj sredini i nivou igre. Bez obzira na to što sam pogađao mrežu već na samom početku, najbolji Nikola došao je tek nakon perioda prilagođavanja.

12. S obzirom na to da ste najtraženiji napadač na Apeninima i da je dat nagovještaj Vašeg odlaska na kraju sezone, prva interesovanja stižu od Milana, čiji je savjetnik za sportska pitanja legendarni Zlatan Ibrahimović. Na koji način uspijevate zadržati skromnost u trenucima dok čekate najbolju odluku?
Ja sam neko ko nikada nije bio opterećen takvim stvarima, ali to je samo po sebi velika privilegija – da te tvoj idol želi i pokušava dovesti u tako veliki klub. Sve u svemu, čeka se prelazni rok, kada će se vidjeti kako će se stvari odvijati i da li će se kockice poklopiti, te potencijalno doći do transfera. Ja sam neko ko je uvijek bio skroman, što znaju svi koji me bolje poznaju, i nadam se da se po tom pitanju neću mijenjati. Uvijek su mi u glavi moji Zećani i želim da ostanem prizeman, da se ne uzdižem u nebesa, jer to jednostavno nisam ja. Sve u svemu, nevjerovatna je čast da me traži neko ko je cijeli život moj idol. Nisam imao priliku da igram protiv njega, ali se nadam da će u budućnosti biti prilike – pa makar i na treningu.

13. Izvanredna forma u Lećeu primjetna je i u krugovima reprezentacije. Kako se dolazi do pozitivne atmosfere među članovima nacionalnog sastava i koliko je to važno za pozitivan ishod svakog igrača?
Sve je stvar energije – ako nije prisutna pozitivna energija i pozitivan duh sa svojim saigračima, teško je naći zajednički jezik na terenu i u svlačionici. Nije toliko bitno kakvi ste van terena, ali kada postoji hemija u svlačionici među saigračima, to je najveće blago, jer tada sve funkcioniše kako treba. Što se tiče reprezentacije, to je, poslije Zete i Zvezde, najbolja atmosfera koju sam iskusio. Zeta mi je bila kao druga kuća, a i u Zvezdi je dosta naših ljudi. U reprezentaciji smo svi tu jedni za druge u svakom trenutku, što je i najbitnije.

14. Mada je rano govoriti o tome, nedavno ste poručili kako su Vam misli otvorene za povratak na teren gdje je sve počelo, stadionu Trešnjica, ali uz drugačiju ulogu. Možemo li saznati nešto više o tome?
Plan mi je i želja da jednog dana preuzmem Zetu, vratim je onamo gdje i pripada, osvojim s njom šampionsku titulu, a nakon toga da dođe vrijeme za odmor i uživanje. Svakako, sve u svoje vrijeme. Volio bih da se s nekih 36–37 godina vratim i pokušam, u jednoj sezoni, kao trener i saveznik, ukoliko se Zeta vrati u najviši rang takmičenja, da im pomognem, posavjetujem ih, radim s mladim kadrom ekipe i prenesem neko svoje znanje. Zeta ima veliki potencijal i mlade nade koje su jako talentovane, a prava je katastrofa ovo što se trenutno dešava.
Jedan klub kao što je Zeta ne može da se ne vrati u Drugu ligu Crne Gore, pa ni u Prvu ligu, jer su uslovi za trening dobri – tereni, svlačionice, reflektori. Sada imamo i opštinu iza kluba. Mislim da je pravo vrijeme da se zapne, da se kockice poslože, da se ne gledaju lični interesi, već da se svi okupe i zajedno rade na tome da se Zeta vrati gdje pripada. U ovom trenutku ne treba pričati o tituli, već postaviti cilj – povratak u Prvu ligu. Takođe, važno je da se igrači koji sada nastupaju u crnogorskoj ligi, a iz Zete su, vrate u klub i da zajedničkim snagama Zeta ponovo zauzme svoje mjesto.

15. Svaki uspjeh sportista s područja Zete budi posebno osjećanje ponosa našeg naroda. Kako doživljavate tu povezanost sa svojom porodicom, krajem i ljudima koji Vas podržavaju?
Ja se uvijek trudim, gdje god da dobijem medijski prostor, da pozdravim i spomenem zetski narod, koji me neumorno prati i navija za mene. Poslije mečeva, najviše poruka dolazi od mojih Zećana, koji me uvijek podržavaju, požele sreću i čestitaju.
Hvala Bogu pa imam priliku da preko fudbala, koliko god mogu, usrećim njih, jer opet, da neko iz tako male sredine stigne do jedne od pet najjačih liga i trese mreže velikana, mnogo znači – i meni i mojim Zećanima. Kao što mi je uvijek drago kad vidim da neko od Zećana napravi neki uspjeh, uvijek ću biti tu, bez obzira da li poznajem osobu, da prvi uputim čestitku i riječi podrške.Bitno je da svi zajedno, svojim uspjesima, uzdignemo Zetu kao jedno malo mjesto, koje i pored toga izrodi jako puno vrhunskih sportista.

Tekst je nastao uz podršku Fonda za pluralizam i raznovrsnost medija, Ministarstva kulture i medija Crne Gore