Ima   ljudi koji vide više i dalje od drugih. Od njihove sposobnosti da budu  korak ispred, mnoge generacije  imaju koristi. Jedan od takvih ljudi  bio je Radoš  Kukuličić, koji je šesdestih godina prošlog vijeka, uvodjenjem agrotehničkih mjera, osavremenio poljoprivredu u Zeti. Time je započeo i novi, bolji, život u selima tog dijela, tada, titogradske opštine. Za promjene, i to one korjenite, uvijek su potrebni hrabrost i znanje. Radoš je imao jedno i drugo. Prekalio se, kao prvoborac, u četvorogodišnjoj  antifašističkoj borbi. U slobodi –ponovo   je u prvim redovima  za osvajanje znanja. Postao je agronom.

Diplomu   i prva stručna iskustva u poljoprivredi stekao je u Vojvodini. Tamo je bio radno angažovan, kratko vrijeme, jer se po nalogu srca vratio u rodnu Zetu.

Za  mladog stručnjaka i nekadašnjeg  borca, ponudjeni posao  u zavičaju  bio je pravi izazov: postaje prinudni upravnik Zemoljoradničke zadruge  u Golubovcima.

Zadruga je bila u gubicima, radnici bez plata. Istina, radilo se, ali  na stari, tradicionalni  način, koji nije donosio profit. Uz nešto zastarjelih traktora, zemlja se obradjivala plugom koji  su vukli volovi ili konj, a sijalo  se  samo ,,domaće” sjeme, koje bi najčešće suša ispila.

,,Prinudni upravnik, mogao je da otpušta radnike, ali Radoš  je krenuo drugim, težim putem. Sa zatečenim  ljudstvom podizao je Zadrugu, a time je, pokazalo se, unapredjivao Zetu, riječi su nekadašnjeg zadružnog traktoriste Gavrila-Galja  Majića.

Radoš – Ćapo Kukuličić  (1922-1981)

Ne samo zadrugarima nego i ostalim Zećanima, na seoskim zborovima, objašnjavao je da poljoprivreda  ne može biti isplativa  bez savremene mehanizacije, bez novih hibridnih sjemena  i navodnjavanja.

Iako je  znao da se novo teško  prima, Radoš, ili kako su ga u Zeti zvali Ćapo, nije se predavao: započeo je upornu  borbu sa tradicijom i navikama.

Za  promjenu načina  proizvodnje, Radoš je najprije nabavio  desetak velikih dizel-pumpi za navodnjavanje, tada popularnih ,,Arana”. Raspodijelio ih je domaćinstvima sa većim parcelama i sa više  članova, odnosno radnih ruku. Pumpe, kao i kvalitetna sjemena –otplaćivani su  isporučenim povrćem.

I tako je krenula saradnja sa poljoprivrednicima. U početku nekako nepovjerljivo…No, kada je redovnu isporuku povrća počela da prati  uredna isplata –seljaci su počeli sami  da nude saradnju, da budu kooperanti Zadruge, uz čiju pomoć  jačaju svoja domaćinstva. Krčenjem  livada, proširuju oranice, povećavaju zasade i to kvalitetnim paprikama i paradajzom-povrćem, koje je preovladavalo na zetskim njivama. Asortiman je širen i  kupusom, krompirom, patlidžanom, a naročito po mirisu i sočnosti prepoznatljivim pipunima i dinjama…Povrće iz Zete   počelo je da se prodaje u Beogradu, kao i u potrošačkim centrima Bosne i Hercegovine: Sarajevu, Banjaluci, Tuzli… Događalo  se, prisjeća se  Galjo Majić, koji je od traktoriste, zajedno sa Pavićom Pejovićem, uznapredovao do vozača Dajca(kamiona)- da iz Zenice, jave da na tamošnjim  pijacama i prodavnicama nema povrća, a Radoš bi obećao: sjutra dobijate pun kamion!

A poslovna riječ se poštovala, bila je jaka makar koliko napisana i pečatirana: Zadrugari  bi, ne časećio narudžbi obavijetili domaćine, doturili bi im ambalažu, a ovi bi  tokom noći  pripremili povrće za transport. Slično se postupalo i na pozive iz Zagreba, Rijeke, Ljubljane… Kada je nova poljoprivredna proizvodnja, po Ćapovom ,,receptu”, uzela maha, bilo je dosta zemljoradnika koji su sami prodavali svoje proizvode, pa su se u vrijeme sezone, Zećani mogli sresti na pijacama u gotovim svim većim gradovima  Jugoslavije.

Ostalo je  zabilježeno, tada se  u Zeti  bralo oko osam  hiljada  vagona povrća, koje se i izvozilo, najviše u Njemačku, što danas, kada svim  silama  upiremo da se približimo Evropi , zvuči  gotovo nestvarno.

No, kako se u našim  prilikama  dogadja  da  svaki uspjeh  nekome smeta, počele su priče o integracijama kojima  su stvarana  glomazna  preduzeća, pa je Zadruga pripojena  Agrokombinatu. Kako su stare mušterije podozrivo gledale  na novog, nepoznatog poslovnog partnera – posao sa starim   kupcima mogao  se  nastaviti  samo uz Ćapovu preporuku.

A zaradom od poljoprivrede gradile su se  moderne, ,,gradski” opremljene, kuće; kultivisala se dvorišta, mijenjala se kultura življenja… Bolji standard davao je i druge mogućnosti, pa su domaćinstva u Zeti podržala prijedlog, tada jedinstvene mjesne zajednice Zeta, za uvodjenje – samodoprinosa. Svako domaćinstvo izdvajalo je novac za asfaltiranje puta Golubovci –Mataguži, za gradnju seoskih domova  kulture, poboljšanja elektro napona… Rekonstruiše se i nadogradjuje stari Zadržni dom koji postaje kulturno i adminitrativno središte. Novčanim prilozima i dobrovoljnim radom, podignut je monumentalni spomenik, koji nas podsjeća na 220 zetskih sinova i šćeri  koji su stradali u NOB-u. Spomenik je danas  prepoznatljivi simbol ovoga kraja.

Zeta  posebno zna da cijeni  one koji znanjem, upornošću i  požrtvovanjem  mijenjaju  shvatanja  ovdašnjih ljudi  i time doprinose  opštem napretku.  Takav je bio Radoš-Ćapo  Kukuličić (1922-1981).

Njegovo ime i lik Zećani od zaborava čuvaju spomen –bistom!  Bronzani Radoš, ispred zgrade Opštine, svakodnevno  podsjeća  na putokaze  razvoja Zete. To poprsije, posebno mladima, ukazuje šta sve, za svoj kraj  može učiniti čovjek koji vidi više i dalje od drugih. Iz tog  pogleda  pretočenog u stvarnost – nastala je jedna nova, moderna Zeta.

(Mišljenja i stavovi kolumnista nisu nužno stavovi redakcije portala Zeta)

Kao što je nekada znak pitanja u naslovu mogao da prođe ispod radara i posluži za prikrivenu sugestiju i nametanje utisaka i zaključaka javnom mnjenju, danas se u slučaju Medeničinih snimaka drsko koristi poštapalica „navodno“ koja polako gubi svoje izvorno značenje, a mi, kroz (zlo)upotrebu semantike, javne riječi od strane medija, sve dublje ulazimo u jedan bizarni Matrix  ili u ono što Bodrijar nazva Simulakrumom. Kad mediji radi spektakla gurnu istinu u stranu, onda sve može postati opskurno kao rijaliti Miloša Medenice koji nas forsiraju da živimo.

Odavno je jasno da profesionalizam, novinarski kodeks i slične ,,trivije“ više nisu imperativ funkcionisanja medija, a isti su doprinijeli da novinarstvo izumire naspram potreba medijske industrije (koja koketira sa krupnim kapitalom) i da pomenuti kodeksi i pravila postaju puka bižuterija upotrebljiva samo za razne godišnje izveštaje, saopštenja, istraživanja itd.

Međutim, kako stvari stoje, u poslednje vrijeme možemo posvjedočiti kako ni sama istina više nije relevantna za medije i javnu riječ, generalno.

Poslednji primjer je upravo objavljivanje ,,kontroverznog“ snimka bjegunca od pravde i zakona države Crne Gore – Miloša Medenice. Mediji mahom, bez ikakve zadrške, mediji objavljuju snimke, analize snimaka, reakcije na snimke, dodatne polemike, pa čak i projekcije potencijalnih daljih dešavanja i reperkusija… bez i jednog ,,izvinite“. S tim u vezi, treba obratiti pažnju  koliko se samo sadržaja produkovalo na teme inicirane snimcima, iako i dalje ne znamo jesu li AI ili autentični. Kada je sve počelo, mediji su objavili snimak sa konstatacijom  ,,možda je AI…“ ali vi ipak pogledajte.

Kao što je nekada znak pitanja u naslovu mogao da prođe ispod radara i posluži za prikrivenu sugestiju i nametanje utisaka i zaključaka javnom mnjenju, danas se u slučaju Medeničinih snimaka drsko koristi poštapalica „navodno“ koja polako gubi svoje izvorno značenje, a mi, kroz (zlo)upotrebu semantike, javne riječi, sve dublje ulazimo u jedan bizarni Matrix  ili u ono što Bodrijar nazva Simulakrumom.

I taj simulakrum nam kuca na vrata vrlo jezivo. Mediji uporno objavljuju snimke, iako je konsenzus u javnosti jasan — ne znamo šta su, bez obzira na to šta želimo da predstavljaju ili izazovu. A izgleda da više nikoga nije ni briga šta su, niti je to uopšte relevantno. Istina očigledno više nije ni relevantna ni presudna, već samo slika koju kreiraju mediji i akteri iz javnog života.

Živimo u simulaciji u kojoj je bitan isključivo sadržaj: puko produženje fabule i neprekidni nastavak dešavanja u konstantnoj simbiozi akcije (medija i političara) i reakcije (medija, političara i građana). Sve to služi samo da ljudi ostanu prikovani za medij koji čitaju, prežderavajući se sadržajem koji nikuda ne vodi, osim što održava status quo simulakruma: stanje svojevrsne hipnoze koje se lako može preusmjeriti u pravcu koji najmoćniji medij odredi. Simulakrum, pritom, nije imitacija realnosti, već njena zamjena: mehur u koji nas uvlače da bi nas oblikovali. Interesantno je da u tome opet ,,pionirsku ulogu“ imaju ND i portal Vijesti. Najviše emisija su uradili tim povodom, a poslednje što se moglo vidjeti društvenim na mrežama je da se virtuelni Miloš Medenica pozvao u emisiju Načisto kod Petra Komnenića.

Prisjetimo se da su upravo Vijesti prve lansirale tekst o navodnoj „prvoj AI influenserki“ Tei Mandić, i to kao sponzorisani sadržaj. Javnost nikada nije saznala ko je taj tekst platio, a kasnije se ispostavilo da je Tea zapravo estetska marketinška udica za reklamiranje, između ostalog, kladionica, kockarnica i butika. Podmetati ovakav sadržaj medijski slabo pismenoj javnosti, bez jasnog naglašavanja da je riječ o vještački generisanoj osobi, predstavlja oblik dezinformisanja.

Etički ili profesionalni sud neću davati. Naravno da niko neće reći da ne želi da prisustvuje tom ,,spektaklu“ od intervjua preko ,,žice“ sa potencijalno virtuelnom osobom (a izvjesno kriminalcem), pa neću ni ja. Ako se desi, svako će sa svojom motivacijom i svojim očekivanjem pratiti emisiju. Za nekoga će ovo biti dokaz za ovo ili ono, a za mene samo potvrda da smo i de facto ušli u simuliranu stvarnost gdje je bitan samo sadržaj i nadraženost koju dobijamo iz istog; Da je samo bitan politički efekat, bez obzira da li se time daje legitimitet virtuelnom kriminalcu, na primjer.

Izabrali smo da istina nije bitna, ili kako ona stara parafrazirano može glasiti – ,,da nas istina ne sprječava da ispričamo dobru priču ili učestvujemo u njoj.

(Mišljenja i stavovi kolumnista nisu nužno stavovi redakcije portala Zeta)

Veoma je bitno napomenuti da nesloga u ZBCG nije sukob između Mandića i Kneževića, nego sukob Kneževića sa Mandićem. Uzroci ovog političkog bratoubistva su u različitim percepcijama političke realnosti i različitim političkim planovima i ambicijama, a posledice će biti vidljive na biračkom tijelu koje gravitira ovoj koaliciji.

Dok se iščekuje da li je moguća korekcija odnosa i budućeg funkcionisanja koalicije ZBCG, a time i jasnije trasiranje neizvjesnog puta srpske nacionalne politike u Crnoj Gori, izvjesno je samo jedno: Srbi u Crnoj Gori, iako najheterogenije biračko tijelo, ostaju u nezavidnom položaju, suočeni sa pitanjem kome ukazati povjerenje u narednom periodu i da li uopšte. Za prosječnog srpskog birača stvar je bila jednostavna: uprkos brojnim greškama političkih lidera, prioritet je jedinstvo, međutim, upravo ono je izostalo i to u trenutku kada su politički predstavnici bili u najkomfornijem položaju u poslednjih dvadeset godina.

Za sve je potrebno dvoje, ali za aktuelno mimoilaženje među srpskom političkom elitom, neizbježno se nameće zaključak da je u pitanju samo jedan igrač. Struja okupljena oko Mandića, iako kritikovana od strane tvrđeg nacionalnog korpusa, preuzela je državničku ulogu i odgovornost anticipirajući duh vremena i buduće političke procese, dok je struja predvođena Kneževićem ostala u izvjesnom i komfornom opozicionom formatu, politički bez jasne komunikacije u kojem pravcu idu, smanjujući time svoje koalicione kapacitete osim prema, trenutno, davljeničkim akterima poput Abazovića, Medojevića, Milatovića koji ne skrivaju svoje simpatije prema trenutnom raskolu u srpskom biračkom tijelu.

U ovom stanju stvari, može se reći da su i jedni i drugi iznevjerili nekog, imajući u vidu pomenutu heterogenost srpskog biračkog tijela i širok dijapazon očekivanja.

Mandićeva mreža kompromisa je imala dva osnovna efekta: pružila je stabilnost parlamentarnoj većini ali je srpski politički korpus postao prilično anemičan. Poslanički klub NSD-a u skupštini je nikad pasivniji, evidentno se oslanjajući na sposobnost svog lidera da navigava procese, a nekadašnji veoma aktivni poslanici koji su često učestvovali i u skupštinskim i televizijskim debatama, od kada su postali ministri – postali su medijski nevidljivi. Mogli bi, radi korektnosti, konstatovati da je to posledica gabaritne vlade kao i zaokupljenosti svojim resorom, ali je teško izbjeći utisak o marketinškoj lijenosti, neizlasku na debate i sve brojnije i popularnije političke talk show emisije.
Ipak, dok se Mandić liderski i više nego zaštitnički odnosio prema partijskim i koalicionim partnerima – što je dovelo do njihovog pomenutog ušuškavanja i pasivizacije – Knežević je kontinuirano ostavljao DNP u organizacionom kolapsu na vjetrometini. Solirajući poput Medojevića ili Abazovića, postao je svojevrsni one man show, a time i pogodan pion za tuđe poteze i interese. Njegovo medijsko eksponiranje je sve učestalije, čak i u tabloidnom formatu. Juriš iz crnogorske Vlade u srbijanski Informer je kamikazni skok iz istraživačkih tabela u kojima se dobro kotirao pravo u medijski tabloid.

Kneževićeve javne nastupe često karakterišu bagatelisanje i profanisanje ozbiljnih tema, u maniru tabloidne retorike kakvu njeguje SNS, ali i odsustvo bilo kakve političke strategije, što je već prepoznatljiv obrazac djelovanja DNP-a. Identitetske teme paušalno degradira, svodeći ih na nivo komunalnih pitanja, poput kolektora, umjesto da budu dio šire nacionalne i lokalne političke agende. Takav pristup, brz i improvizovan, bez reda, rasporeda i jasno koncipirane politike, ostavlja utisak potpune neorganizovanosti — do mjere da je teško razumiju čak i najbliži partijski funkcioneri i članovi.

Mogli bi raširiti ovu komparaciju u nedogled, ali je bitno istaći da nesloga u ZBCG nije sukob između Mandića i Kneževića, nego sukob Kneževića sa Mandićem. Uzroci ovog političkog bratoubistva su u različitim percepcijama političke realnosti i različitim političkim djelanjima, planovima i ambicijama, a posledice će biti vidljive na biračkom tijelu koje gravitira ovoj koaliciji.
Dugoročno gledano, Mandićev problem nije Knežević nego velika anemična NSD aparatura u kojoj nije ostalo skoro ništa od nekadašnje DF energije, a partija, sada i kao državnička, ima mnogo posla i odgovornosti da ispuni. Nedostatak probitačnih ličnosti u poslaničkom klubu; ogroman broj funkcionera koji nastupa bez inicijative, sa retorikom koja se ni po čemu ne razlikuje od ostalih; velik broj angažovanih savjetnika u Mandićevom kabinetu – od kojih se samo par ističe – moraće da se razbude da bi podiglii stranačku gotovost i postrojili redove za iskušenja koja slijede.

Na kraju, kada je Knežević u pitanju, izvjesno je da njegovi problemi nisu neispunjeni srpski interesi u Crnoj Gori, a pogotovo ne postrojenje za prečišćavanje voda ili problematika oko aerodroma. To su samo nasumična bacanja kockica, a vrijeme će pokazati za čiji račun.
Imajući u vidu simboliku imena ZBCG koalicije, teško je izbjeći utisak da Knežević svojim postupcima podriva političku budućnost Srba u Crnoj Gori i stabilnost države koju su napokon dobili priliku da vode. Umjesto konsolidacije i jačanja, u trenutku kada je bilo nužno nadograditi jedinstvo i uskladiti nacionalnu politiku sa interesima savremenog državnog upravljanja, svjedočimo osipanju i produbljivanju raskola.

Pred srpskim biračkim tijelom ostaje ključno pitanje: povjerenje dati politici normalnog života, društvenoj integraciji i odgovornosti, ili politici trajne konfrontacije i dezintegracije od svijeta.

(Mišljenja i stavovi kolumnista nisu nužno stavovi redakcije portala Zeta)