Jedna scena iz serije „Koža“ Nikole Pejakovića vratila me je u ratno Sarajevo mog djetinjstva, u grad u kojem sam prerano spoznao grozni koloplet načina na koje čovjek može postradati od od drugog čovjeka, među strahove, lica i uspomene koje sam godinama nosio u sebi, vjerujući da sam s njima odavno naučio živjeti. Ali ta scena nije samo uzburkala bol koji je vrijeme položilo negdje na dno pamćenja. Naprotiv, u njoj je bilo nečeg duboko, biblijski oslobađajućeg.

Slobodan Milošević, Bobo, koga igra sam Pejaković, sjedi nasuprot Zukliću, čovjeku koji mu je tokom rata u Sarajevu ubio roditelje. Zuklića igra Admir Glamočak, čiji glas podrhtava od očaja i kajanja, kao da se u svakoj izgovorenoj riječi ponovo lomi pod teretom zločina s kojim godinama ne uspijeva ni živjeti ni umrijeti. Između njih su godine šutnje i dvoje mrtvih ljudi. I nešto što je teže od svega što se može izgovoriti, a što obojica, svaki na svoj način, nose otkako su se njihovi životi nepovratno ukrstili.

Zuklić priča kako je granata Vojske Republike Srpske pala pred njihovu zgradu, na igralište, među djecu koja su se igrala, koristeći jedan od rijetkih trenutaka u kojima im je rat dopustio da budu djeca, i ubila, među ostalima, i njegovu kćer. Opisuje raskomadana tijela, roditelje koji očajnički dozivaju svoju djecu i trenutak kada mu se od bola pomračio um. Otišao je po nož, popeo se u komšijski stan i izbo Bobine roditelje. Najprije oca, zatim majku. Dvoje ljudi koji mu ništa nisu skrivili, ali su umu čovjeka koji je upravo držao mrtvo dijete u rukama predstavljali imaginarne Srbe koji moraju biti kažnjeni. Nisu stigli ni riječ da izgovore. A onda, poslije tolikih godina, sjedeći pred njihovim sinom, nakon što je opisao kako mu je žena umrla od žalosti i kako je ostao sam na svijetu kaže: „Ja sve ove godine samo tebe čekam.“ U toj rečenici sabrano je sve što je ostalo od njegovog života: krivica koja ne prolazi, vrijeme koje je ne liječi i iščekivanje čovjeka koji ima svaki razlog da ga ubije.

I tu Pejaković i Glamočak, izvanrednom snagom svog glumačkog talenta, postižu nešto što umjetnosti vrlo rijetko polazi za rukom: da se sva strahota počinjenog zločina sačuva u svojoj istini, a da se s duše onoga ko ga je počinio ipak počne skidati teret krivice. Jer mrtve ništa ne može vratiti, ali Zuklićeva ispovijest vraća u život nešto što se činilo jednako nepovratno izgubljenim: unesrećeno ljudsko biće u ubici. Jer Bobo pred sobom više ne vidi samo čovjeka koji mu je ubio roditelje, nego i čovjeka koji je već godinama osuđen da živi s onim što je učinio. I odlučuje da mu oprosti. Odbija da njihova smrt postane razlog za još jednu. Ništa od onoga što se dogodilo ne može se ispraviti, ali se veće zlo još uvijek može zaustaviti. Pomislio sam tada da je Pejaković napisao jednu od najhrišćanskijih scena naše kinematografije. Ne samo zbog toga što se u njoj Jevanđelje prosto propovijeda, već zbog toga što se događa.

A onda gledam Kolju Pejakovića u emisiji „Dok anđeli spavaju“. Objašnjava kako je podršku Aleksandru Vučiću nekada potpisao desnom rukom, a sada bi objema. Potom prepričava raspravu s političkim neistomišljenikom, kojem zamjera što se našao u istoj koloni s onima koji bi, navodno, od crkava pravili disko-klubove, odvajali Vojvodinu, pljuvali vladiku Nikolaja i dopuštali da srpska tijela plutaju Savom. Čovjek koji je u svom djelu uspio razumjeti ubicu sopstvenih roditelja sada političkog protivnika svodi na saučesnika u svim zamislivim zločinima protiv Boga i naroda. Umjetnik koji je proniknuo u najstrašnije dubine ljudske nesreće odjednom progovara jezikom partijskog propagandiste, kojem je za razumijevanje tuđih uvjerenja dovoljna optužnica sastavljena prije saslušanja.

Iza priče o pretvaranju crkava u noćne klubove stoji izjava novosadskog profesora Dinka Gruhonjića, koji je svojevremeno govorio o skvotiranju hramova i njihovom pretvaranju u pabove. Ali kakve to veze ima sa studentima koji su ustali protiv nepravde poslije pogibije šesnaest ljudi pod novosadskom nadstrešnicom? Gruhonjić nije njihov vođa, nije ovlašćen da govori u njihovo ime, niti postoji dokaz da je studentski pokret prihvatio njegovu ideju o prenamjeni hramova. Naprotiv, studenti su se izričito ogradili od pokušaja da bilo ko mimo plenuma nastupa kao njihov predstavnik. Ali Kolji je dovoljno da neko s nekim dijeli protivljenje Vučiću pa da mu pripiše i sva ostala uvjerenja. Tako se pobuna protiv korupcije, nasilja i institucionalnog beščašća pretvara u navodnu zavjeru protiv pravoslavlja. To je čisto propagandno podmetanje, utoliko mučnije što dolazi od čovjeka koji je u umjetnosti pokazao koliko razumijevanja zahtijeva sud o drugom ljudskom biću.

Posebnu draž svekolike površnosti ovom ideološkom rasuđivanju daje Boris Dežulović, koji je s drugog kraja političkog vidokruga u pravoslavnim krstovima na studentskim protestima prepoznao pouzdan znak nacionalističkog nazadovanja. Tako su studenti dospjeli pred dva suda: za Pejakovića su sumnjivi jer bi, navodno, od crkava pravili diskoteke, a za Dežulovića jer te iste crkve poštuju. Jedan bi ih branio od njihovog nepostojećeg bezbožništva, drugi oslobađao od njihove stvarne pobožnosti. Između ta dva revnosna ispitivača ideološke ispravnosti stasava generacija koja je uspjela da približi šajkaču i hidžab, Studenicu i Novi Pazar, pravoslavnu molitvu i solidarnost s komšijom muslimanom. I, što je za obojicu izgleda najnepodnošljivije, da sve to učini bez njihovog blagoslova, dokazavši da ljudsko biće može biti slobodno i prije nego što mu višedecenijski neprikosnoveni istinolozi dodijele dozvolu da to postane.

Zato me Koljine izjave ne ljute koliko rastužuju. Ne mogu povjerovati da čovjek koji je napisao Bobinu i Zuklićevu ispovijest ne zna koliko su opasna takva razvrstavanja. U njegovoj umjetnosti čovjek je beskonačno složeno biće. U političkom govoru postaje naljepnica. U „Koži“ ubica dobija pravo da ispriča svoju nesreću. U televizijskoj raspravi protivniku se, praktično, oduzima pravo da bude išta osim aktera unaprijed određene presude.

Ali vrijeme, na sreću, ima više milosti prema umjetnicima nego što oni ponekad imaju dostojanstva pred vlastodršcima. Tako je Abdulah Sidran mogao do mile volje prepričavati junačke podvige Alije i Bakira Izetbegovića, koji u „stojadinu“ neustrašivo prkose snajperima u sarajevskom naselju Dobrinja, pri čemu su se u kasnijim svjedočenjima mijenjali i broj automobila i raspored putnika, kao da je smiješna politička legenda, za razliku od istorijskog događaja, imala pravo na dopunska snimanja. Pa ipak, Sidrana ćemo pamtiti po „Sjećaš li se Doli Bel“ i njegovoj poeziji i prozi, a ne po prepričanim čudesnim znamenjima dinastije Izetbegović ili njegovim neukusnim objavama na društvenim mrežama. Jer ono što umjetnik stvori za ljude nadživljava i njega i gospodare kojima je povremeno nalazio razloga da nedostojno služi.

Takvu „milost“ vremena priželjkujem i Pejakoviću. Da generacije koje dolaze u Srbiji i Bosni i Hercegovini odrastaju uz „Meso“, „Kosti“ i „Kožu“, uz njegovu muziku, a ne uz sramne panegirike „predsjedniku svih Srba“. Da ga pamte po liku čovjeka koji je smogao snage da shvati tragiku ubice svojih roditelja i oprosti mu, a ne po umjetniku koji svojim političkim protivnicima ne samo da nije umio oprostiti to što drugačije misle, već ih je svjesno oklevetao.

Jer nije najtužnije kada veliki umjetnik izgovori nešto nedostojno sopstvenog djela. Tužnije je kada u tom djelu već postoji sva mudrost koja mu nedostaje u životu, a on je ne prepoznaje, ili zbog nekog razloga ne želi prepoznati. Kada svojim junacima podari mjeru čojstvenosti do koje sam više ne uspijeva da se uzdigne.

Zato bih volio da Kolja, prije nego što se prepusti „milosti“ nastupajuće vječnosti još jednom pogleda susret Bobe i Zuklića. Ne kako bi se divio onome što je napisao, nego da sasluša ono što je, možda i ne sluteći, sam sebi poručio. Da ponovo vidi čovjeka koji je pred ubicom svojih roditelja pronašao ono što je njemu, kada su u pitanju ljudi koji samo traže pravdu, tako teško pronaći: razumijevanje i solidarnost sa ugnjetavanima.

I da najzad dopusti da njegovo najbolje djelo nečemu nauči i svoga tvorca.

(Mišljenja i stavovi autora nisu nužno stavovi redakcije portala Zeta)

U odnosu bivšeg beogradskog despota i bivšeg podgoričkog gospodara oduvijek je postojala konstanta: kad god jednom zatreba neprijatelj, drugi mu uredno dostavi potrebnu dokumentaciju. Ovoga puta predmet je zaveden pod imenom doktora Ilije Srdanovića, prvog čovjeka Studentske liste, kojeg su beogradski režimski mediji, polazeći od prepiske u kojoj se pominje kao ljekar koji liječi Đukanovića i kao „naš od povjerenja“, unaprijedili u „Milovog čovjeka“ i praktično povjerenika bivše crnogorske vlasti za rušenje, još uvijek sadašnje, vlasti u Srbiji. Dokaza za tu grandioznu konstrukciju nema, ali joj je Đukanović, umjesto da je ignoriše ili kratko opovrgne, priredio svečani prijem. Doktora Srdanovića, veli, ne poznaje. Nije ga čak imao ni zadovoljstvo upoznati. A nakon toga slijedi panegirik nepoznatom licu: Srdanović hajku podnosi „dostojanstveno i superiorno“, nakon čega njegov slučaj biva podignut na nivo nacionalnog pitanja, jer, veli bivši gospodar, „nije lako biti Crnogorac u Srbiji“. Beogradskim tabloidima je teško bilo zamisliti uslužniji demanti čak i kada bi ga redakcija jednog od tih listova sama sastavila i poslala u Đukanovićevu vilu na potpis.

Prevedeno sa jezika državničkog demantija na nešto neposredniji administrativni srpski, stvar stoji ovako: gospodina ne poznajem, nikada ga nisam vidio, ali mogu potvrditi da je dostojanstven, superioran, izložen nepravdi i, koliko se iz priloženog vidi, sasvim podesan za funkciju koja mu se pripisuje. Nedostajala je još samo napomena da će mu, ukoliko Studentska lista uspije, bivši gospodar Crne Gore čestitati kao potpunom neznancu o kojem već sada ima izrazito povoljno mišljenje. Poslije tako izraženog stava Vučićevim tabloidima nije potrebno da bilo šta konstruišu: ŠOK! MILO PRIZNAO KO ZA NJEGA RUŠI SRBIJU: „NE ZNAM GA, ALI JE SUPERIORAN!“ SRDANOVIĆ NJEGOV TAJNI ADUT ZA BLOKADU?! I ispod, još masnije: Đukanović tvrdi da ga nikada nije video, a već ga kuje u zvezde!

A onda u predmet ulazi Milan Knežević, čovjek koji od jedne izjave uredno sastavi zapisnik, optužnicu i obrađenu verziju relativno nedavnih događaja. U Srbiji je objasnio da bez Aleksandra Vučića, uz litije, SPC i građane, „nikada ne bismo pobijedili Mila Đukanovića“. Tako smo naknadnim administrativnim putem saznali da je 30. avgust 2020. zapravo bio Vučićev projekat, samo što projektant tokom izvođenja radova nije bio naročito poželjan na gradilištu. Mitropolit Amfilohije je, po toj logici, primjenjivao originalan model strateške saradnje: što dalje od Crne Gore, to veći doprinos pobjedi. Kao da Stepa Stepanović naknadno utvrdi da je za pobjedu na Ceru presudan bio Poćorek, budući da je ovaj svoj doprinos srpskoj Vrhovnoj komandi dao tako što u njoj, srećom, nije sjedio.

Izvještaji iz tog vremena, međutim, ne svjedoče o Vučiću kao političkom domaćinu litija kakvim ga danas ovjerava Kneževićeva retrospektiva, utoliko prije što su tabloidi i politički saradnici bliski Vučiću u to vrijeme Amfilohija i vrh SPC u Crnoj Gori napadali kao prepreku, konkurentski centar moći, pa čak i kao ljude koji navodno zajedno s Đukanovićem rade protiv Vučića.

Sada je, prema novoj službenoj verziji, despot oslobodio Crnu Goru od gospodara, a gospodar se sada sveti tako što preko čovjeka kojeg nikada nije upoznao, dodatno ruši despotov beogradski tron. Dokumentacija je, dakle, kompletirana. Preostaje samo da se utvrdi gdje je u toj operaciji bio Ilija Srdanović.

Još je zabavnije što odnos Vučića i Đukanovića godinama počiva upravo na toj vrsti uzajamne političke upotrebljivosti: dovoljno udaljeni da jedan drugome mogu glumiti istorijskog neprijatelja, a dovoljno kompatibilni da svaki od tog neprijateljstva uredno proizvodi sopstvenu legitimaciju, mobilizaciju i medijski materijal. Zato je Srdanović u cijeloj stvari nezgodan upravo zato što ne pripada tom aranžmanu. Đukanoviću, opet, odgovara da takvom čovjeku javno udijeli gotovo državničku pohvalu, jer time ne samo da udara po Vučiću i obnavlja sopstvenu staru funkciju njegovog privilegovanog neprijatelja, nego mu istovremeno, možda i najuslužnije, prilaže upravo ono što beogradskoj propagandi nedostaje: materijal od kojeg se Srdanović može naknadno proizvesti u „Milovog čovjeka“. Tako bivši podgorički gospodar, formalno demantujući vezu, praktično ovjerava njen tabloidni falsifikat i Vučiću besplatno dopisuje najvažniji dio prijeko potrebne optužnice.

A ta optužnica, odnosno u podgoričkoj verziji pohvalnica, stiže istom čovjeku, pri čemu obje mnogo urednije objašnjavaju stari odnos bivšeg despota i bivšeg gospodara nego što išta objašnjavaju o samom Srdanoviću. Upravo zato pitanje gdje je u svemu tome Ilija Srdanović postaje ključno: on je ondje gdje im obojici najmanje odgovara da bude, izvan njihove višegodišnje raspodjele političkih uloga. Zato ga jedan mora diskreditovati optužbom, a drugi simbolički prisvajati podrškom. Nije lako biti Crnogorac u Srbiji, veli Milo. I u pravu je. Međutim još je teže biti kardiolog koji ne liječi nijednog od ove dvojice bilo u Srbiji bilo u Crnoj Gori, a ipak im vrlo stručno kvari politički puls.

(Mišljenja i stavovi autora nisu nužno stavovi redakcije portala Zeta)

Andrej Nikolaidis je generalno mračan autor, pisac kod kojeg se ispod svakodnevice uvijek osjeća hladnoća stare grobnice iz koje samo što izvirila ruka neumrlog skeleta koji dolazi po našu djecu. Ali u tekstu Kao sahrana Ratka Mladića, tako izgleda istina objaljenom na sarajevskom portalu Odgovor, bliskom Stranci demokratske akcije, uspio je prevazići i samoga sebe. Jer ovoga puta svoju pseudoantropološku dijagnozu ne nudi kao strah, slutnju ili upozorenje, nego kao samu „istinu“. Sahrana Ratka Mladića za njega nije manifestacija jednog političkog i ideološkog miljea, pa čak ni dokaz dubine srpskog društvenog poraza krajem 20. i početkom 21. vijeka, nego raskrivanje trajne prirode stvari: iza svih priča o pomirenju, saradnji, normalnom životu i zajedničkoj budućnosti kriju se isti oni ljudi koji samo čekaju novi trenutak da ponove zlo iz razdoblja 1992-1995.

I Nikolaidis tu više ne ostavlja naročito mnogo prostora za nesporazum. „Klali su četrdesetih, klali su devedesetih“, pa će, veli, čim budu mogli, klati ponovo. Ljudi će dotad, naivčine jedne, slušati jedni drugima muziku, glumci će igrati u tuđim filmovima, Sarajlije će odlaziti u Beograd, Beograđani u Sarajevo, jesti, piti, zaljubljivati se, družiti i umišljati da su ljudi. A onda će se pokazati da su pjesme, prijateljstva, ljubavi i decenije zajedničkog života bile tek eukaliptusova šuma iza koje je strpljivo čekala naoštrena kama. To Nikolaidis naziva „istinom“.

Problem je što Balkan već ima previše grobova nastalih upravo iz takvih „istina“.

Nedavno je novosadski pravnik Stefan Samardžić u jednoj beogradskoj dijaloškoj emisiji govorio o svome ocu Slobodanu, poznatom sarajevskom muzičaru i kantautoru. Slobodan Samardžić nije bio vojno lice niti je bio politički angažovan. Njegova supruga Nada svjedočila je pred Sudom BiH da je „volio ovaj grad“ i da je bio „lojalan samo gitari i muzici“. U maju 1992. odveden je zajedno sa Stanom Šehovac i Radomirom Gojkovićem. Prema svjedočenju koje je kasnije izneseno pred sudom, troje ljudi je ubijeno, a policija je njihova tijela fotografisala. Slobodanovi posmrtni ostaci do danas nisu pronađeni. Sud BiH je u zasebnom predmetu pravosnažno utvrdio postojanje nezakonitih zatočenja, mučenja i ubistava srpskih civila na Alipašinom Polju koje su činili pripadnici TO „Stela“ i specijalnih jedinica Armije RBiH.

Stefan godinama traži upravo ono najosnovnije, tijelo svoga oca. Njegova rečenica iz jednog ranijeg razgovora možda govori više od čitavih tomova naše industrije nacionalnog sjećanja: „Sarajevo ne smije sebi dozvoliti da se gazi po kostima mrtvih civila.“

U najnovijem intervjuu je govorio i o iskustvu svoje porodice iz vremena NDH. O tome se, kaže, u kući nije živjelo kao u permanentnom istorijskom bunkeru. Njegov otac nije vjerovao da se četrdeset prve mogu jednostavno vratiti. Ostao je u Sarajevu. Vjerovao je ljudima i gradu u kojem je živio. I upravo je tu ubijen, a tijelo mu je, po svemu sudeći bačeno na gradsku deponiju.

Autor ovih redova imao je priliku razgovarati sa desetinama Srba iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine koji danas žive u Beogradu, Novom Sadu i drugim dijelovima Srbije. Neki su došli 1991. ili 1992, a neki još 1971. i 1972, poslije Hrvatskog proljeća. Razlikovali su se po svemu mogućem, obrazovanju, politici, karakteru, odnosu prema Jugoslaviji, vjeri i komunizmu, ali se jedna rečenica vraćala gotovo ritualno: otišli smo jer nismo htjeli čekati da nam se ponovi 1941.

I šta sada da radimo s tim?

Da li činjenica da je Slobodan Samardžić pogriješio kada je vjerovao da mu se 1992. ništa neće dogoditi dokazuje da su morbidni proroci poput Nikolaidisa zapravo uvijek u pravu? Da li Stefanova porodična istorija dokazuje da je svaki njegov sunarodnik koji je 1991. govorio „opet će nas klati“ zapravo posjedovao nepogrešivi radar za razumijevanje istorije? Ili tragedija Slobodana Samardžića i njegovih komšija ukazuje na nešto mnogo neugodnije i mnogo složenije: da se užas može ponoviti, ali da iz toga nipošto ne slijedi da se mora ponoviti, odnosno da su postojali i mnogi kojima se nije ponovio, niti da je budući zločin zapisan u genomu susjednog naroda?

Jer ako prihvatimo Nikolaidisovu logiku, onda moramo biti dosljedni i prema mnogo starijim strahovima. Srbin iz Hrvatske, ili iz dijelova Bosne i Hercegovine u kojima su se početkom sedamdesetih osjećali odjeci Hrvatskog proljeća i ponovnog otvaranja nacionalnog pitanja, koji je tada govorio da se „sprema nova 1941“, ne bi više bio čovjek čije su porodično pamćenje, ratna trauma i političke prilike proizveli možda razumljiv, ali ipak opasan strah. Morao bi biti proglašen prorokom. A onaj koji je dvadeset godina kasnije, vidjevši referendumska vezivanja šahovnice i polumjeseca, taj strah prenio na čitav jedan narod, pa u muslimanskom ili hrvatskom susjedu – a radi višegodišnjeg huškanja morbidnih proroka – unaprijed i bez ikakve konkretne krivice prepoznavao budućeg ubicu, ne bi bio zarobljenik istorijske traume i nacionalističke paranoje, nego čovjek kojem se, Nikolaidisovim rječnikom, jednostavno „otkrila istina“.

Tu dolazimo do najbizarnijeg dijela Nikolaidisovog mudrovanja.

Takav način rezonovanja nije suprotan ni ustaškoj ideji. On joj je zapanjujuće blizak po strukturi. Ustaški pogled na Srbe nije počivao samo na tvrdnji da su određeni Srbi nešto učinili, nego da Srbin kao istorijski tip ljudskog bića nosi prijetnju koju treba preventivno ukloniti. Kolektivna pripadnost proglašava se dijagnozom, istorija postaje pseudobiologija, a zločin je unaprijed sadržan u pogrešnom imenu i prezimenu počinioca. Nikolaidis, naravno, ne zagovara logore niti fizičko uništenje. Ali njegova pseudoantropologija „klaće opet čim budu mogli“ pripada istoj porodici mišljenja: pojedinac prestaje biti moralni subjekt i postaje privremeno razoružani primjerak istorijski opasne rase.

Zato je crnohumorno zamišljati krajnju praktičnu konsekvencu te filozofije. Potrebno je, valjda, paranoično nadzirati svakog Srbina, naročito ako je pristojan, sluša Halida Bešlića i ima mnogo prijatelja Bošnjaka. Takvi su, čini se, najopasniji. Pod kaputom možda drži naoštrenu kamu i samo čeka posljednje taktove „Prvi poljubac davno zaboravljen“ da se konačno, kada to naivni najmanje očekuju, razotkrije kao poklonik kulta iz Kingove Djece kukuruza.

Ovo možemo kategorisati kao crni humor samo dok se ne prisjetimo koliko je ljudi u bivšoj Jugoslaviji pobijeno upravo nakon što je neko takvu budalaštinu prestao smatrati budalaštinom.

Jer šta je osnovni siže mita koji već tri decenije najodanije pristalice sahranjenog Ratka Mladića grade oko njega? Upravo ovo: Srbi su klani 1941, svijet im tada nije pomogao, neprijatelji su se devedesetih vratili, a Mladić je bio čovjek koji je razumio „istinu“ prije ostalih i odlučio da narod više nikada neće dozvoliti da bude poklan. Svako upozorenje da se ne može unaprijed proglasiti krivim čitav drugi narod proglašavano je naivnošću. Svako povjerenje u komšiju bilo je samozavaravanje. Svako „neće valjda“ proglašeno je iluzijom pogubnuom za biološki opstanak.

Ili kako je to u svom priznanju krivice pred Haškim tribunalom 2002. formulisala Biljana Plavšić:

„U to vrijeme lako sam samu sebe ubijedila da je riječ o opstanku i samoodbrani.“

Drugim riječima, Nikolaidisov tekst i mit o Mladiću imaju različite junake, različite žrtve i potpuno suprotne moralne predznake, ali dijele isti dramatski siže.

„Klali su nas. Klaće nas opet. Samo čekaju priliku.“

Razlika je uglavnom u zamjenicama.

Možda je zato istina o ljudskim bićima ipak manje spektakularna od Nikolaidisove „istine“. Ljudi nisu vile, ale i bauci iz balkanske mitologije. Vratimo se nekada Veni Das: nasilje nije samo provala koja prekida svakodnevni život, ono može biti „utkano u svakodnevno“. Ljudi su na dnevnoj bazi kukavice, heroji, ubice, spasioci, ravnodušni posmatrači ili prijatelji, zavisno od institucija, ideologija, ratova, strahova i, na kraju krajeva vlastitih izbora koji se nikada u istoriji nisu manifestovali kao monolitni, osim u rđavim fantazijama. A gdje su u toj metafizici krvi ekonomske krize, raspad tržišta i države, borba za imovinu, resurse, radna mjesta i kontrolu nad teritorijom, društvene klase koje u ratu nešto gube i one koje na njemu enormno dobijaju; ili ćemo zaista povjerovati da ratovi počinju tako što se čovjek jednoga jutra probudi i naprosto poželi zaklati dojučerašnjeg prijatelja? Da je periodično klanje zapisano u genomu, ne bi bilo ni krivice ni zasluge, ni politike ni istorije. Postojala bi samo kancelarija za rasnu zoologiju, sa odgovarajućim pečatom, formularom i dežurnim činovnicima zaduženim za klanje.

A ako išta vrijedi naučiti iz 1941. i 1992, onda to nije da postoji kristalna kugla u kojoj se jasno vidi da će „oni“ ponovo klati čim budu mogli.

Nego da će uvijek biti ljudi koji će vas pokušati uvjeriti da hoće. I da su ti ljudi, svjesno ili nesvjesno dio propagandne mašinerije onih koji zbilja žele da do takvog klanja dođe, ili da eksploatišu strah koji takvim proročanstvima nastaje.

To je možda i najopasnije balkansko samoispunjujuće proročanstvo: najprije vas uvjere da će vas komšija neminovno zaklati, a onda vam svaka mjera preduzeta protiv njega počne izgledati kao samoodbrana.

I upravo su ljudi koji vas u to uvjeravaju među najopasnijim ljudima koje ćete ikada susresti.

(Mišljenja i stavovi autora nisu nužno stavovi redakcije portala Zeta)