Priroda i društvo

Crveni mulj KAP-a, tempirana ekološka bomba

Tekst priredili: Žan Arno Derens (Jean-Arnault Dérens) i Loran Žeslen (Laurent Geslin) – Courrier des Balkans

To je tempirana ekološka bomba. Dva basena crvenog mulja u Kombinatu aluminijuma Podgorica u Crnoj Gori direktno ugrožavaju stanovnike i osjetljivu okolinu Skadarskog jezera. Privatizacija i segmentirana prodaja firme na tržištu su podstakle na različite pronevjere.

Kad dune sjever, on potiskuje crvenu toksičnu prašinu niz polja i napuštene kuće Botuna. Familija Stojanović jedina koja i dalje živi u ovom selu duhova, smještenom u polukrugu rijeke Morača koja teče prema Skadarskom jezeru nakon prolaska kroz Podgoricu. “Kada su htjeli da nas evakuišu 2001. godine, moj muž je odbio ponuđenu kompenzaciju, jer je smatrao da je cijena preniska. Samo smo mi ostali”, objašnjava stara Stana, osamdesetogodišnjakinja koja tamo živi sa neudatom kćerkom i neoženjenim sinom. “Muž mi je umro od raka ubrzo nakon toga, a i ja sam veoma bolesna”, nastavlja ona. “Stalno držimo zatvorene prozore, čak i ljeti po vrućinama, ali crvena prašina se svuda uvlači”. Crnogorska država sada navodno nudi samo smiješnih 5000 eura za otkup imanja Stojanovića.

Zetska ravnica je jedna od najplodnijih u Crnoj Gori, ali život oko podgoričkog Kombinata aluminijuma već je odavno nije moguć. Ogromna tvornica radi sporim ritmom, metalni trupovi hangara rđaju na nogama, ali se stvarna prijetnja bolje vidi s neba, prilikom polijetanja sa obližnjeg aerodroma: na devet kilometara od centra Podgorice, leže 7,5 miliona tona crvenog blata u dva basena površine 65 fudbalskih igrališta. Kuća Stojanovića udaljena je manje od stotinu metara od nasipa visokog dvadesetak metara, koji tragično podsjeća na nasip koji je pukao u Mađarskoj 2010. godine, u blizini tvornice aluminijuma Ajka. Toksična voda nadire u tlo, zagađujući freatičku zonu, dok se baseni isušuju zbog nedostatka redovnog snabdijevanja vodom. Vjetar potom širi ostatke crvene prašine po susjednim selima.

KAP – politička priča

Ležišta crvenog boksita otkrivena su 1939. godine u okolini Nikšića. Njihova eksploatacija započela je nakon rata, ali odlučeno je da se na periferiji Podgorice napravi tvornica za pretvaranje sirove rude u aluminijum. Tuda je prolazila željeznička pruga koja je omogućavala transport do Beograda, kao i do luke Bar. Izgradnja kombinata pokrenuta je 1969. godine, a tehnologiju je obezbijedila francuska grupacija “Pešine”. Proizvodnja je počela tri godine kasnije, a tvornica je dugo bila najveći industrijski poslodavac u republici. Na toj lokaciji radilo je 6000 radnika, oko 1% ukupnog stanovništva Crne Gore.

Naredne dvije decenije donijele su procvat ovog industrijskog diva, čiji je teoretski proizvodni kapacitet bio 120 000 tona tečnog aluminijuma godišnje. Tada se s ponosom isticalo da kombinat usisava polovinu potrošnje električne energije u Crnoj Gori, dok je termoelektrana Pljevlja na sjeveru zemlje, snabdjevena susjednim rudnikom uglja, radila punim kapacitetom kako bi osigurala električnu energiju za elektrolizu, hemijski postupak kojim se ekstrahuje glinica iz boksita. Nikšić, Podgorica, Pljevlja, a o luci Bar da i ne govorimo: cijela crnogorska ekonomija se vrtjela oko kombinata, ali socijalistički san o industrijskom razvoju nije preživio raspad Jugoslavije. Godine 1992, Crnu Goru, koja je ostala svezana sa Srbijom u “maloj” Saveznoj Republici Jugoslaviji, pogodio je međunarodni embargo kojim je sankcionisano učešće Beograda u ratu u Bosni i Hercegovini. U tom je razdoblju crnogorska vlada preuzimala teret tvornice, otplaćivala dugove i isplaćivala plate kako bi obezbijedila socijalni mir.

U tom razdoblju je švajcarska grupacija Glenkor ponudila svoje usluge, prisiljavajući kombinat da prihvati nepovoljan ugovor: u zamjenu za zajam od 20 miliona dolara, mogla je da kupuje sav aluminijum po nižim cijenama od onih na svjetskom tržištu, uz pravo kontrole upravljanja tvornicom1. Privatizacija KAP-a, opterećenog nagomilanim dugom od oko 130 miliona eura, je 2004. godine izgledala neizbježno, a Glenkor je imao prednost, kao istovremeni potražilac i kandidat za preuzimanje firme. Međutim, grupacija Rusal ruskog kralja aluminijuma Olega Deripaske je preko svoje podružnice Srednjeevropske aluminijumske kompanije (CEAC) preuzela kontrolu nad 58,7% kapitala kombinata. Tada je Crna Gora, pod kontrolom Demokratske partije socijalista (DPS) Mila Đukanovića, njegovala prijateljstvo sa Rusima, a vlasti su u zanosu pozdravile “investiciju stoljeća”. Međutim, ovaj medeni mjesec s oligarhom nije dugo potrajao. On je već 2008. godine podnio tužbu Međunarodnom arbitražnom sudu u Frankfurtu, tražeći od Crne Gore sitnicu od 300 miliona eura odštete, smatrajući da je prevaren u pogledu stvarnog stanja kompanije i njenih dugova.

Oleg Deripaska nikada nije pokazao ni najmanje interesovanje da ulaže u tehnološku nadogradnju Kombinata, što je odmah bacilo sumnju na njegove stvarne namjere. “KAP bi mogao da proizvede 100 000 tona aluminijuma godišnje, ali Rusal je želio da poveća proizvodnju na 120 000 bez ulaganja i bez novih zapošljavanja”, podsjeća Srđa Keković, generalni sekretar Unije slobodnih sindikata Crne Gore (USSCG). Dugačka pravosudna melodrama završila se 2013. godine bakrotom KAP-a, ostavivši Crnoj Gori velike račune. Prema Privrednom sudu u Podgorici, ukupni dugovi kompanije iznosili su 359 miliona eura, uključujući gubitak od najmanje 150 miliona eura za crnogorske javne finansije, bilo da se radi o garancijama koje država daje za kredite koje je KAP uzeo 2009. i 2010, ili o računu za struju, koji je iznosio gotovo 50 miliona, a koji naravno nikada nije plaćen2.

Na kraju, 2014. godine, čovjek blizak Milu Đukanoviću je preuzeo veći dio lokacije za smiješnu svotu od 28 miliona eura. Veselin Pejović, vlasnik UNIPROM-a, karijeru je započeo kao vozač autobusa u svom Nikšiću, prije nego što je ušao u profitabilni posao obrade otpada. Početkom 2000-ih povećao je ulaganja u nekretnine i diverzikovao svoje aktivnosti ulažući u rudnik uglja u Pljevljima, trgovinu i distribuciju.

“Početkom 2000-ih kombinat je još uvijek imao 5600 zaposlenih i zapošljavao je 10 000 kooperanata. Očekivalo se da će tehnologija koju je obezbijedio Pešine trajati 30 godina, ali već dvije decenije nije bilo tehnoloških ulaganja, samo socijalni programi”, nastavlja sindikalac, koji osuđuje ekonomski, ljudski i ekološki skandal duge agonije KAP-a . U 2013. godini Kombinat je imao samo 720 zaposlenih, a radna snaga sada se procjenjuje na oko 450 ljudi. “Od dolaska UNIPROM-a, sindikalne aktivnosti su zabranjene. Više ne postoji kolektivni ugovor, radnici sklapaju nesigurne ugovore, a kompanije je pozvala penzionere da bi plaćala manje doprinosa za socijalno osiguranje. “

Unija slobodnih sindikata Crne Gore je 2015. godine napravila posljednji pokušaj i pozvala Inspekciju rada da provjeri radne uslove i bezbjednost radnika. Represija je bila neposredna i smijenjena je predstavnica sindikata Sandra Obradović. Od tada se bitka nastavlja na sudovima, ali KAP je postao neprobojna tvrđava, u kojoj novinari nisu dobrodošli3. Kolerični Veselin Pejović je poznat javnosti po fizičkom maltretiranju opozicionih poslanika. Godinu dana nakon preuzimanja KAP-a, kupio je i nikšićki rudnik boksita i time preuzeo kontrolu cijele industrijske grane u zemlji. S druge strane, baseni s crvenim muljem su odvojeni od kombinata i predmet su posebne prodaje.

Zagađenje, ćutanje i poricanje

“Naša polja se zagađuju već 45 godina, ali nekad su ljudi imali posao, pa su mislili da to vrijedi određene žrtve”, uzdiše Radoslav Terzić, koji živi u selu Srpska, pored Botuna. Njegova zemlja počinje ispod bazena s crvenim muljem. “Voda iz bunara nije za piće i opasno je jesti povrće iz vrta. Prije nekoliko godina mojim kravama su ispali zubi.” Radoslav Terzić je pokrenuo više sudskih postupaka, ali njegove tužbe ostaju bez odgovora: “2001. godine 22 familije iz Botuna su dobile eksproprijaciju i obeštećenje, ali ne i ja. Kako sam imao samo poljoprivredno zemljište, ništa mi nije ponuđeno”. Navikao na medije, ovaj čovjek nikuda ne ide bez obimne dokumentacije sa svojim sudskim tužbama, ali sve odluke povoljne za njega su poništene.

„Baseni moraju biti puni vode kako bi se spriječilo širenje prašine u atmosferu. Jedne godine je pao snijeg, a zetska ravnica postala je crvena”, nastavlja Radoslav Terzić. „Oni govore o jednokratnim incidentima, ali tih je incidenata uvijek bilo, čak i kad su baseni bili bolje održavani. Više niko ne nadgleda nivo vode u basenima, neke cijevi su čak nestale, možda su ih prodali.” U oktobru 2020. godine u Zetskoj ravnici je lijepo vrijeme, rojevi ptica slijeću u basene, dim se okomito diže iz kuće Stojanovića. “Jedan od basena nema vodonepropusni trup, a zidovi drugog omogućavaju infiltracije”, nastavlja Radoslav Terzić, preskačući preko zrđale ograde koja sprečava pristup basenima. “Lokalitet je teoretski pod obezbjeđenjem, ali u njega ulazite kao u mlin. ”

To potvrđuje i Nataša Kovačević iz NVO Green Home. “Bazeni su ispucali i otrovni proizvodi ulaze u površinske vode. Rijeka Morača udaljena je samo 300 metara i uliva se u Skadarsko jezero, jednu od najvažnijih rezervi slatke vode na Balkanu. Danas su koncentracije teških metala u bunarima i poljima u ovoj regiji dva do 150 puta iznad dopuštenih standarda. Teritorija Nacionalnog parka Skadarsko jezero počinje samo nekoliko kilometara od Kombinata, a ovo područje nosi određeni seizmički rizik, što izaziva strah od najgoreg u slučaju da baseni puknu. Prema istraživanju koje je 2012. uradio Green Home4, KAP je od ranih sedamdesetih proizvidio 325 000 tona čvrstog otpada koji sadrži fluor, nikal, hrom, bakar, kadmijum, cink, arsen, živu, cijanid i neki od njih su prodrli u tlo, što je upravo potvrdila nedavna studija Agencije za zaštitu okoline Crne Gore. Ivana Vojinović, nekadašnja načelnica direkcije za prirodnu sredinu u Ministarstvu održivog razvoja i turizma, priznaje da je kvalitet vode u jezeru i Morači “osrednji”, sa jakom koncentracijom fitoplanktona.

Duga pravosudna saga oko KAP-a, promjene vlasništva i stečaj doveli su su do prekida redovnih provjera zagađenja. Podgorički Centar za ekotoksikološke istraživanja (CETI), pri Ministarstvu održivog razvoja i turizma, mejlom nam je objasnio da “posljednje analize podzemnih voda datiraju iz 2011. godine”. Isto tako, zagađenje atmosfere uzrokovano crvenom prašinom mjerilo se jednom mjesečno do 2009. godine. „Od tada nije bilo sistemskog praćenja, ali mjerenja se sprovode povremeno na zahtjev Ekološke inspekcije, u situacijama širenja prašine za vrijeme i nakon jakog sjevernog vjetra. Takva mjerenja su rađena tokom sedam dana u julu 2017, zatim u septembru i oktobru 2018.” Iako je Ustav Crne Gore zemlju definisao od 1992. godine kao „ekološku državu”, njena vlada nema ministarstvo posebno posvećeno zaštiti životne sredine.

Crveni mulj, skriveno blago ?

Za vrijeme posljednje privatizacije KAP-a, baseni crvenog mulja bili su odvojeni od kompanije. U martu 2015. godine kupio ih je Roman Denkovic, ukrajinski preduzetnik sa sjedištem na crnogorskom primorju6. Baseni su procijenjeni na 450.000 eura, ali je Roman Denkovic platio ukupno 2,45 miliona, budući da je kupio i nekoliko KAP-ovih pogona. Jedine poznate djelatnosti njegove firme, Tivat Politropus Alternative, odnose se na nekretnine i turizam. Ova kompanija je 2018. godine finansirala izgradnju velikog hotela na obali u Bijeloj, ali izgleda da je gradnja prekinuta. Roman Denkovic je najavio da namjerava da uloži 50 miliona eura u KAP i otvori 300 radnih mjesta, kako bi oživio proizvodnju aluminijuma, ali i reciklirao crveni mulj.

Ta obećanja nikada nisu ni počela da se ostvaruju, a Ukrajinac se zadovoljio preprodajom skladišnih mašina koje je kupio. Nije poznato je li mu to omogućilo da pokrije troškove, baš kao što nije poznato za koju je svotu Roman Denkovic u aprilu 2016. prodao basene kompaniji Weg Kolektor iz Berana, teoretski specijalizovanoj za obradu otpada. Na inicijativu stanovništva i Ekološke inspekcije, sudovi su Weg Kolektoru naložili da uspostavi djelotvoran sistem zalivanja bazena, zaprijetivši kaznom. To nije dalo rezultate: kompaniji je naloženo da plati 7.500 eura zbog nepoštovanja ove naredbe u martu 2018, a zatim je u oktobru iste godine sud u Podgorici izrekao vrlo skromnu novčanu kaznu od 300 eura7.

S druge strane, Weg Kolektoru je već u junu 2016. uspjelo da založi basene na 14 godina i za sitnicu od pet miliona eura kod kompanije Blackrock capital Podgorica, čija djelatnost nije poznata. Ova kompanija je registrovana u Privrednom sudu u Podgorici tek 28. marta 2019.

Vlasnik Weg Kolektora je 2016. godine bio dvadesetogodišnjak Lazar Jevrić, bez iskustva u bilo kojem sektoru, ali je zato njegov otac Siniša Jevrić poznatiji. Danska policija tražila ga je zbog trgovine drogom, konkretno oko 4,5 kilograma kokaina, a jedno vrijeme je njegovo ime bilo u Interpolovoj evidenciji. Budući da nema sporazuma o izručenju između Crne Gore i Danske, možemo pretpostaviti da otac i sin Jevrić provode mirne dane u svojoj rodnoj zemlji ili u susjednoj Srbiji, dok po riječima lokalnog novinara koji želi ostati anoniman, hipoteka koju je odobrio taj misteriozni Blakrock Capital Podgorica veoma liči na “klasičnu operaciju pranja novca“. Osim ako Jevrići nisu pronašli, ako ne filozofski kamen, onda način na koji se 7,5 miliona tona otrovnog otpada pretvara u zlato ?

Crveni mulj je zaista pun rijetke zemlje, ruda koje podstiču apetite: koriste se za proizvodnju kompjuterskih i telefonskih ekrana, ali i radara, vjetroagregata ili električnih automobila, što ih čini bitnim činiocima energetske tranzicije9. Boksit sadrži sve elemente periodnog sistema, ali njegov tačan sastav zavisi od stijena u kojima je bio smješten”, kaže Slobodan Radusinović iz crnogorskog Zavoda za geološka istraživanja koji sprovodi studiju analize hemijskog sastava crvenog mulja iz KAP-a. “U njemu se nalaze teški metali poput olova, žive i hroma, ali i rijetki elementi i jedinjenja poput skandijuma, itrijuma i lantanoida. Kroz program Raw Materials10 koji okuplja stručnjake iz cijele jugoistočne Europe, EU je pokrenula studije kojima pokušava valorizovati ove rijetke sastojke.

Hoće li Crna Gora moći da koristi ovo blago? Prema studiji Bureau Veritas Commodities Canada, dva basena KAP-a sadrže 15 000 tona rijetkih sastojaka, ali zalihe crvenog mulja, ponekad i značajnije, postoje i drugdje u Evropi. Pilot program za vađenje ovih rijetkih sastojaka pokrenuo je Aluminijum iz Grčke koji upravlja rudnicima boksita u Beotiji. “Eksploatacija crvenog mulja zavisi od tri činioca: tehnoloških kapaciteta, ekonomskog konteksta i ekoloških ograničenja”, kaže Slobodan Radusinović. “Trebalo bi da tehnologija omogući ovaj razvoj uz prihvatljive troškove, poštujući stroge ekološke standarde. Još nijesmo to postigli”. “U septembru 2019, Siniša Jevrić je uvjeravao da će eksploatacija crvenog mulja početi 15. novembra 2019.”11, zahvaljujući podršci tajanstvene britanske kompanije. Godinu dana kasnije, na terenu se ništa ne može vidjeti.

Milioni Svjetske banke

Jevrići bi ipak mogli postići lijep finansijski obrt. Svjetska banka odobrila je 14. septembra 2014. zajam od 50 miliona eura za pokretanje dekontaminacije bivšeg brodogradilišta Bijela, u Boki Kotorskoj, lokaliteta na kojem se nalaze rudarski ostaci u selu Gradac i depoa ugljanog pepela, smještenih u blizini grada Pljevlja. Takođe se angažovala da podrži pripremu tehničke dokumentacije za sanaciju industrijskog otpada iz KAP-a.

Ove preliminarne studije trebalo je da budu dovršene 30. juna 2019, ali kašnjenja se nagomilavaju. “Za sve ove godine ništa nije učinjeno”, uvjerava Aleksandar Perović, direktor NVO za zaštitu okoline Ozon. “Puno je vremena izgubljeno, a novac Svjetske banke loše upotrijebljen.” Tehnička dokumentacija za sanaciju basena KAP-a trebalo je da bude predata Svjetskoj banci krajem juna 2020. godine, ali je „na zahtjev crnogorskih vlasti, datum zatvaranja odgođen za 30. jun 2021. godine, uzimajući u obzir kašnjenja povezana s mjerama protiv Covid-19 u proljeće 2020.”, objašnjava Emanuel Salinas, direktor Svjetske banke za Bosnu i Hercegovinu i Crnu Goru. On precizira da je “koncipiranje sanacije važan korak, ali nakon njega mora uslijediti primjena potrebnih sanacionih mjera”. Ivana Vojinović je uvjeravala u jesen 2020. da su raspisani svi tenderi za sprovođenje studije o čišćenju.

Međutim, upravo bi Weg Kolektor mogao predstavljati neočekivanu prepreku. Odgovarajući na pitanje crnogorskog javnog servisa u septembru 2019, Siniša Jevrić se pozvao na svoje pravo vlasništva nad basenima i na namjeru iskorištavanja crvenog mulja, čak uvjeravajući da mu ministarstvo nije zatražilo odobrenje za analizu njegovog sadržaja… Naime, kompanija vjerovatno ima na umu još jednu ideju, da preproda crnogorskoj državi sporne basene po povoljnoj cijeni. Država je vezana obavezama preuzetim prema Svjetskoj banci i hipoteka od 4,5 miliona bi mogla postati argument u pregovorima. Hoće li nova crnogorska vlada, formirana u decembru 2020. godine koja pokazuje želju da prekine svaku blagonaklonost prema kriminalnim mrežama onemogućiti trik kojim se Jevrić namjeravao poigrati crvenim muljem KAP-a ?

Tekst priredili: Žan Arno Derens (Jean-Arnault Dérens) i Loran Žeslen (Laurent Geslin) – Courrier des Balkans

Istraživanje je obavljeno uz podršku Fonda za istraživačko novinarstvo EU (Investigative Journalism for Europe – IJ4EU).

Tekst objavljen 2021. godine

Slične teme:Agencije za zaštitu okoline Crne Gore botun Glenkor istaknuto Kombonat aluminijuma podgorica Lazar Jevrić Milo đukanović NVO Green Home Oleg Deripask Roman Denkovic Rusal Siniša Jevrić Veselin Pejović Weg Kolektor

Sledeće

Pokrenut novi sajt Agrosigurnost.me – platforma za bezbjednost u poljoprivredi

Ne propustite

U Zeti održana prva radionica u okviru programa „Zajedno protiv nasilja“

Reklama

Klikni da ostaviš komentar

Priroda i društvo

Mladić iz Zete pokazao veličinu čovjeka: Nemanja Anđušić spasio život djetetu

Da heroji ne nose plaštove, već hodaju među nama, tiho i skromno, dokazala je večerašnja objava u Facebook grupi “Centar”, koja se bavi svim značajnim temama vezanim za Tivat i okolinu.

Ispovijest jedne majke, prožeta čistom zahvalnošću i olakšanjem nakon preživljene drame, duboko je ganula sve koji su je pročitali. Sve se odigralo na dionici puta od Tivta prema aerodromu. Ono što je trebalo biti sasvim običan dan, za jednu porodicu pretvorilo se u sekunde borbe za život.

“Danas sam doživjela trenutak koji nijedna majka ne bi poželjela da doživiVozila sam putem prema aerodromu kada je moje dijete iznenada ostalo bez vazduha. U panici i strahu zaustavila sam automobil, nemoćna da pomognem svom djetetu”, započinje svoju ispovijest ova Tivćanka.

U trenucima kada sekunde odlučuju, a strah parališe, sudbina je na njen put navela Nemanju Anđušića, momka iz Zete koji živi u Tivtu, a koji je svoje dragocjeno iskustvo i prisebnost stekao radeći u Vatrogasnoj službi u Podgorici.

Nemanja nije prošao pored zaustavljenog automobila. Vidjevši majku u nevolji, reagovao je onako kako reaguju samo istinski profesionalci i ljudi velikog srca.

Zahvaljujući njegovoj brzoj reakciji, pribranosti i stručnom znanju, djetetu je pružena prva pomoć i ono je ponovo prodisalo.

“U trenucima kada sam mislila da gubim ono najvrijednije što imam, Nemanja je pokazao nevjerovatnu humanost i hrabrost”, piše zahvalna majka.

Ipak, ono što je uslijedilo nakon što je opasnost prošla, dodatno oslikava veličinu ovog mladog čovjeka. Kada je majka, u naletu emocija i zahvalnosti, pokušala da ga novčano nagradi, Nemanja je to odlučno odbio.

„To je odbio bez ijedne sekunde razmišljanja. Prišao je mom djetetu, poljubio ga u čelo i rekao da je najvažnije da je ono dobro. Zatim je samo nastavio svojim putem, ne tražeći ništa zauzvrat. Vratio je mir mojoj porodici, a mom djetetu život. Takvi ljudi su pravo bogatstvo ovog društva. Od srca hvala Nemanji Anđušiću na ljudskosti, plemenitosti i nesebičnosti”, poručila je ova majka, koja je i nedugo nakon svoje objave, kako sama kaže pronašla na društvenim mrežama sliku hrabrog mladića.

Sinoć je ekipa Pobjede pronašla ovog tihog heroja. Nemanja Anđušić, iz Zete, nekoliko godina radio je u Vatrogasnoj jedinici Podgorice.

Kao da je spašavanje tuđih života za njega postalo najnormalnija stvar kratko je za naš list kazao.

“Kada sam tog dana krenuo do grada da završim nešto, primijetio sam automobil zaustavljen pored puta sa upaljena četiri pokazivača pravca. Odmah sam osjetio da nešto nije u redu, pa sam stao da provjerim da li mogu pomoći. Prišao sam vozilu i ugledao uznemirenu majku koja je u panici ponavljala da dijete ne može da diše. Bez razmišljanja sam ušao u automobil i vidio da dijete gubi vazduh i da je životno ugroženo. Odmah sam počeo da pružam prvu pomoć, dajući mu vještačko disanje i pokušavajući da mu pomognem da ponovo uspostavi disanje. Nakon nekoliko veoma teških sekundi, dijete je počelo da reaguje i povratilo je vazduh. Tada sam osjetio ogromno olakšanje jer sam znao da je najgore prošlo”, ispričao je Nemanja.

Ponosan je, kaže, što je bio na pravom mjestu u pravom trenutku i što je uspio da pomognem.

“Smatram da bi svaki čovjek uradio isto kada bi vidio da je nečiji život u opasnosti. Za mene najveća nagrada nije nikakvo priznanje, već činjenica da je jedno dijete danas živo, a da je jednoj majci sačuvano ono najvrijednije”, kaže ovaj skromni heroj.

Nemanja se nedavno doselio u Tivat, i kako kaže radi kao “pomoćni radnik fizičkog radnika”, odnosno na dnevnicu. Ima vjerenicu i, kako je sa ponosom pomenuo, čekaju bebu.

Prije toga je ovaj dvadesettrogodišnjak radio u Vatrogasnoj jedinici u Podgorici.

“Više puta sam se prijavljivao na konkurse, ali nisam dobijao priliku za posao. Ipak, ovaj događaj mi je pokazao da su znanje, iskustvo i spremnost da se pomogne drugima najvažnije vrijednosti koje čovjek može imati. Srećan sam i ponosan što sam spasio nečiji život i što sam jednoj majci omogućio da nastavi da uživa u odrastanju svog djeteta”, kaže Nemanja.

Nemanja je javnosti poznat i po ranijim hrabrim i humanim djelima. Naime, prošle godine, tokom jednog od požara u Tuzima, nemajući vremena čak ni da stavi zaštitnu masku ušao je u kuću koja je gorjela kako bi spasio ljudski život.

Majka dječaka koja je i objavila priču o Nemanjinom humanom potezu, objavila je anonimno. Nemanja čak ne zna ni ime dječaka kojeg je spasio, ni ime majke.

“Volio bih da saznam ko su, da pitam kako je to dijete, makar čokladu da mu kupim”, poručio je Nemanja.

Izvor: Pobjeda

Priroda i društvo

Evropa se suočava sa sve većim problemom ilegalnog onlajn klađenja: Maarten Haijer, generalni sekretar EGBA

Maarten Haijer je generalni sekretar EGBA, asocijacije koja predstavlja vodeće operatere onlajn igara na sreću licencirane u Evropskoj uniji. Prije nego što se pridružio timu EGBA, Maarten je obavljao funkciju savjetnika za unutrašnje tržište i zaštitu potrošača u Stalnom predstavništvu Holandije pri Evropskoj uniji.

Prethodno je radio u Ministarstvu ekonomije Holandije, gdje se specijalizovao za trgovinsku politiku na nivou Evropske unije i Svjetske trgovinske organizacije.

Šta danas podstiče rast crnog tržišta igara na sreću širom Evrope? Možete li navesti neke primjere?

Evropa se suočava sa sve većim problemom ilegalnog onlajn klađenja – a u mnogim slučajevima, politike i regulative ga, nenamjerno, čine još gorim.

Monopoli, ograničenja proizvoda, limiti potrošnje, zabrane oglašavanja – kakvo god bilo zvanično obrazloženje za svaku od ovih restrikcija, njihov zajednički efekat je često negativan: igrači se okreću ka ilegalnim platformama koje ne nude nikakvu zaštitu kakvu pružaju licencirani operateri.

Iako ilegalno kockanje postoji u svim sketorima, ovaj problem je najizraženiji i najbrže raste upravo u onlajn sektoru.

Ilegalni onlajn operateri ne podliježu nikakvim regulatornim ograničenjima i slobodno koriste društvene mreže i pretraživače za oglašavanje svojih brendova, angažujući sportske zvijezde, poznate ličnosti, influensere i „tipstere“.

Takođe, šire svoj uticaj kroz sportska sponzorstva, dok se licencirani operateri na istim tim tržištima suočavaju sa strogim ograničenjima o tome kako i gdje smiju da komuniciraju sa igračima.

Prema podacima H2 Gambling Capital, inostrani ilegalni operateri su u 2025. godini prisvojili 27% ukupnog evropskog bruto prihoda od igara na sreću (GGR) – približno 18 milijardi eura, što je značajan skok u odnosu na 10 milijardi eura iz 2020. godine. Projekcije ukazuju na to da će do 2030. godine ovaj iznos dostići 23 milijarde eura.

Slika na nivou pojedinačnih država jasno ilustruje problem. U Holandiji su strogi limiti potrošnje učinili legalnu ponudu nekonkurentnom, pa se ilegalno onlajn tržište sada procenjuje na 1,25 milijardi eura godišnje, što čini više od polovine ukupne potrošnje na igre na sreću u toj zemlji.

U Francuskoj zabrana onlajn kazina nije eliminisala potražnju – ona ju je jednostavno gurnula u ilegalne tokove, gde se ilegalno onlajn tržište procenjuje na čak 1,5 milijardi eura godišnje. U oba slučaja, preterano restriktivna regulativa postigla je efekat suprotan od namjeravanog.

Zašto postojeće regulative nisu potpuno efikasne u zaustavljanju ilegalnih operatera?

Ilegalni onlajn operateri djeluju potpuno nekažnjeno. Sjedišta su im van EU – na mjestima poput Kurasaa – van domašaja evropskih regulatora; ne plaćaju poreze, ne ispunjavaju zahtjeve za zaštitu potrošača i ne snose nikakve značajne posledice zbog targetiranja evropskih korisnika.

Oni mogu da ponude bolje kvote i veće bonuse upravo zato što nemaju nikakve odgovornosti niti troškove koje snose licencirani operateri.

Alati poput blokiranja IP adresa i platnih transakcija mogu pomoći, ali ilegalni operateri mogu ugasiti sajt ili aplikaciju i u roku od par dana ih ponovo pokrenuti pod gotovo identičnim imenom, dok odlučniji igrači koriste VPN kako bi zaobišli ograničenja.

Postojeći okviri su pravljeni da blokiraju pristup veb sajtovima, a ne da se bave operaterima koji su sada vidljivi i prisutni u sportu, na društvenim mrežama i pretraživačima.

Posledica ovih ograničenja je fragmentiran i nedosledan sistem sprovođenja zakona koji ilegalni operateri svesno iskorišćavaju. Rješenje tog problema zahtijeva koordinisaniji odgovor – razmjenu informacija među regulatorima, usklađivanje prioriteta i saradnju sa pružaocima platnih usluga i platformama kako bi se presekli tokovi prihoda koji održavaju te operatere.

Kako licencirani operateri i nadležni organi mogu efikasnije da sarađuju u borbi protiv crnog tržišta?

Licencirani operateri izbliza vide aktivnosti na ilegalnom onlajn tržištu – koje platforme targetiraju njihove igrače, koji se kanali plaćanja koriste i koje marketinške taktike pretvaraju posetioce u klijente.

Strukturiranija razmjena informacija između operatera, regulatora i finansijskih institucija mogla bi da pretvori te podatke u brže i preciznije akcije suzbijanja ilegalnih aktivnosti.

Sprovođenje zakona mora prevazići tradicionalne mehanizme blokiranja. Društvene mreže i pretraživači imaju sopstvena pravila o oglašavanju ilegalnih igara na sreću, ali je problem što ih retko sprovode.

Neophodan je veći i zajednički pritisak kako bi se osiguralo da to zaista čine.
Takođe, najbolja regulatorna praksa mora lakše da prelazi granice. Tamo gde postoje ubrzani procesi sprovođenja zakona i efikasni alati namenjeni igračima, druge jurisdikcije bi trebalo da ih usvoje umesto da kreću od nule.

Na kraju krajeva, najefikasnije oružje protiv ilegalnog kockanja nije nalog za blokadu, već licencirano tržište koje igrači zaista žele da koriste. Ako uspemo da zadržimo potrošača unutar regulisanog tržišta, svi dobijaju, uključujući i samu zaštitu potrošača.

Visoka stopa učešća na legalnom tržištu je najjasnije merilo uspjeha – a trenutno mnoga tržišta podbacuju.

Kako postići pravu ravnotežu između adekvatne regulative i očuvanja konkurentnosti legalnog tržišta?

Tenzija je stvarna: ako regulišete previše labavo, rizikujete štetu po igrače; ako regulišete previše strogo, terate igrače na ilegalno tržište gde nema nikakve zaštite. Nijedan od tih ishoda nije u javnom interesu.

Udio aktivnosti koji se odvija unutar licenciranog tržišta ključni je pokazatelj da li je ta ravnoteža uspostavljena. Poreske stope moraju omogućiti licenciranim operaterima da ponude konkurentne proizvode. Okviri oglašavanja moraju omogućiti operaterima da dopru do potrošača. Treba izbegavati kontraproduktivna ograničenja proizvoda. Svaka od ovih stavki ukazuje na isti osnovni princip – regulativa mora biti zasnovana na realnosti ponašanja igrača.

Čak i mjere sa najboljim namjerama mogu imati nenjamerne posledice – na primjer, limiti potrošnje na papiru mogu izgledati kao način za smanjenje štete, ali ako oni jednostavno nateraju igrače da potraže ilegalne platforme gdje nema nikakvih limita ni zaštite, onda je neto efekat na zaštitu potrošača suprotan od onoga što se željelo. Politika i regulativa gube smisao ako ne uzmu u obzir kako se igrači zapravo ponašaju.

U Rumuniji lokalne vlasti sada mogu da odlučuju o izdavanju dozvola za uplatna mjesta. Kakav uticaj ova mjera može imati na legalno i na crno tržište?

Prenošenje odluka o licenciranju na lokalne vlasti nosi rizik stvaranja fragmentiranog i nepredvidivog okruženja za licencirane operatere – i veoma predvidivu priliku za kriminalne mreže. Kada licencirana uplatna mjesta nestanu, kockanje ne nestaje. Ljudi pronalaze alternative, a te lokalne alternative najvjerovatnije neće biti regulisane.

Rumunija treba samo da pogleda iskustva drugih evropskih tržišta da bi razumjela kuda to vodi. Francuska je zabranila onlajn kazino još 2010. godine, ali uprkos tome oko 3 miliona Francuza igra onlajn kazino, a ilegalno onlajn tržište u toj zemlji procenjuje se na čak 1,5 milijardi eura godišnje. Zabrana nije eliminisala potražnju – ona ju je samo usmjerila ka ilegalnim mrežama koje potrošačima ne nude apsolutno nikakvu zaštitu.

Lokalne vlasti u Rumuniji možda vjeruju da djeluju u javnom interesu, ali bilo koja vrsta zabrane koristiće kriminalnim mrežama, a ne potrošačima.

Šta se još može uraditi na polju edukacije potrošača o rizicima nelicenciranih platformi?

Neki igrači završe na ilegalnim platformama, a da toga nisu ni svjesni – prevareni sajtovima koji izgledaju profesionalno i koji ponekad lažno tvrde da posjeduju evropsku licencu. Oni nemaju pojma da rizikuju – nemaju mogućnost rješavanja sporova, nema zaštitnih mehanizama poput samoisključenja, nema provjere starosti i nema zaštite ako nešto krene po zlu. Da bismo to rešili, potrebne su konkretne, koordinisane kampanje usmerene direktno ka potrošačima.

Drugi tačno znaju šta rade kada koriste ilegalne sajtove, jer su tamo primorani zbog limita potrošnje ili ograničene legalne ponude. Moramo dopreti do obe grupe.

Belgijska kampanja „Uvijek igraj legalno“ (Always Play Legally) je model vrijedan pažnje. Vodi je Belgijska komisija za igre na sreću u partnerstvu sa licenciranim sektorom i pomaže potrošačima da prepoznaju leijgalne sajtove, dok licenciranim operaterima omogućava da istaknu prepoznatljiv logo povjerenja. Ovakve praktične saradnje između regulatora i industrije su korisne i treba ih podsticati širom Evrope.

Generička upozorenja o ilegalnom onlajn klađenju nisu dovoljna. Potrebno nam je više inicijativa za podizanje javne svijesti o rizicima ilegalnog kockanja, koje bi idealno bile razvijene i sprovedene u partnerstvu sa regulisanom industrijom.

Takve inicijative treba da pomognu potrošačima da identifikuju licencirane brendove na tržištu i da ih upozore na opasnosti korišćenja ilegalnih. Cilj treba da bude jednostavan: učiniti da se licencirani sajt lako pronađe, a da se rizici korišćenja ilegalnih ne mogu ignorisati.

Izvor: Info Biz – Telegraf

Priroda i društvo

U sklopu akcije “Zelena obnova Crne Gore” zasađeno preko 60 sadnica drveća

Danas je u okviru akcije “Zelena obnova Crne Gore“ organizovano sađenje na opožarenim područjima u Piperima.

Akciju su organizovali MERS i inicijativa Ozelenimo CG, uz podršku Glavnog grada Podgorica, DVD Crna Gora i Jugopetrola. Zasađeno je više od 60 sadnica autohtonih višegodišnjih stabala.

“Zelena obnova Crne Gore” će sistemski uređivati opožarene površine planirane za sadnju, i to na tradicionalan način, kao i metodom osjemenjivanja dronom. Cilj je da se u početnoj fazi revitalizuje više od 1.000.000 m² opožarenih područja u Piperima i Kučima.

Poseban segment odnosi se na obnovu voćnjaka i vinograda.

Državni sekretar Zoran Dabetić rekao je da je posebno zadovoljan što su ovakve akcije sve češće u Crnoj Gori.

“Već prošle sedmice pripremali smo teren za sadnju i okupili razne institucije, ustanove, nevladine organizacije i volontere, kako bismo danas u istom sastavu zasadili prva stabla. Posebno mi je drago što su u početnim aktivnostima akcije “Zelena obnova” prepoznata upravo opožarena područja”, kazao je Dabetić.

Prema njegovim riječima, ovakve akcije ne samo da treba da postanu praksa, već i pokazatelj koliko je prirodi potrebno da se oporavi.

“Bilo kakav nemar prema prirodi stvara velike posljedice, uništava njen biodiverzitet, a samim tim i sliku naše zemlje. Zato zahvaljujem inicijativi Ozelenimo Crnu Goru, Glavnom gradu, volonterima i medijima što smo svi na istom zadatku – da obnavljamo i čuvamo našu prirodu”, zaključio je Dabetić.

Zelena obnova je dio nacionalne kampanje „Čuvaj da te čuva“, koju Delegacija EU u Crnoj Gori sprovodi u saradnji sa Ministarstvo ekologije, održivog razvoja i razvoja sjevera.