Želja za uspjehom, kao i sam uspjeh je ono što pokreće svakog čovjeka da pruži maksimum u onome što radi. Vođen strašću prema atletici, Miljan Kukuličić, popločao je put od rekreativca do višestrukog šampiona. Ovo je priča o procesu u kojem se svakodnevnim zalaganjem postavljaju temelji za velike uspjehe.

1. Pretežno kolektivni sportovi zaokupljaju pažnju crnogorske sportske javnosti. Međutim, tvoje sportsko opredeljenje usmjereno je ka najstarijoj atletskoj disciplini. Da li nam možeš reći kada si osjetio da je trčanje tvoj profesionalni poziv?

Trčanje je oduvjek bilo dio mog života, ali mislim da sam shvatio da je to moj profesionalni poziv kada sam počeo da ostvarujem značajne rezultate na školskim takmičenjima u srednjoj školi. Posebno se sjećam trenutka kada sam učestvovao na prvoj školskoj trci  na 1000m gdje sam osvojio treće mjesto, tada sam shvatio da potpuno želim da se posvetim atletici.

2. S obzirom na to da je svaki početak težak, kakvi su bili prvi trenuci? Pretpostavljam da je bilo poteškoća, međutim, u čemu si našao motivaciju da nastaviš dalje?

Početak je bio težak jer atletika zahtjeva veliku disciplinu i posvećenost. Bilo je mnogo napornih trenutaka i treninga kada sam sumnjao u sebe, ali sam uvjek pronalazio motivaciju i želju da budem bolji. Podrška trenera i porodice mi je bila ključna kako tada tako i sada, a svaki mali napredak davao mi je dodatnu snagu da nastavim dalje.

3. Trenutno si član Atletskog kluba Mornar, međutim, svoju vodilju na ovom putu pronašao si u AK Zeta 2012. Da li nam možeš reći nešto o periodu provedenom u Zeti?

Period u Ak Zeta 2012. je bio ključan jer sam tada napravio svoje prve korake kao atletičar, nastupio na prvom svom atletskom mitingu ,,Trofej Crne Gore” gdje sam ostvario svoju prvu pobjedu na 3000m. Posle  toga sam imao priliku da nastupam na državnom prvenstvu gdje sam mogao da odgovorim na nove izazove.

4. Kakva je razlika biti atletičar Mornara u odnosu na Zetu? Kada si predosjetio da je promjena kluba značajna za razvoj tvoje karijere?

Ak Mornar je klub koji ima tradiciju. Klub iz kog je moj trener i koji ima ekipu u svim uzrastnim kategorijama. Takođe, klub  je u Opštinskom vlasništvu i samim tim imam maksimalnu podršku za svoj trud i rad.

5. Takmičiš se u različitim disciplinama (prugama). Koja je među njima najizazovnija?

Svaka disciplina ima svoje izazove, ali bih rekao da su srednje pruge posebno zahtjevne, kako fizički tako i mentalno. Potrebna je velika izdržljivost, pravilno tempiranje snage i jaka psihološka priprema. Ipak ti izazovi me najviše motivišu da pomjeram svoje granice i postižem bolje rezultate.

6. Pored značajnog trijumfa u trci, „VOLI Podgorička desetka“, održanoj krajem januara, uspio si i da oboriš prošlogodišnji rekord staze. Da li to postignuće budi posebno osjećanje ponosa?

Apsolutno! Svaka pobjeda donosi zadovoljstvo, ali obaranje prošlogodišnjeg rekorda na tako prestižnoj trci kao što je ,,VOLI Podgorička desetka’’ za mene je poseban trenutak u karijeri. To je dokaz da naporan rad i posvećenost donose rezultat, a osjećaj ponosa je još veći kada s ovim uspjehom postavljam veće standarde i za neka buduća takmičenja.

7. Status člana reprezentacije Crne Gore jeste još jedno dostignuće s kojim si obogatio svoju karijeru. Šta možemo očekivati u predstojećem periodu?

Kao član reprezentacije Crne Gore, uvjek težim novim izazovima i ciljevima. U narednom periodu fokus će biti na unapređenju forme i pripremi za naredna takmičenja. Radim na poboljšanju svojih rezultata i nadam se da ću ostvariti još bolje rezultate na narednim takmičenja.

8. Koje je sljedeće takmičenje na kojem te možemo pratiti?

Sledeća takmičenja na kojima ću nastupati su državno prvenstvo u krosu i podgorički ultramaraton gdje ću nastupiti u disciplini na 5km.

9. Sport često iziskuje velika finansijska ulaganja. Nažalost, atletika nije područje koje je finansijski podržano. Ko pruža najveću podršku i kako se nosiš s tim izazovom?

Atletika nažalost nije sport koji dobija veliku finansijsku podršku, često je teško obezbijediti sva sredstva za trening, putovanja i opremu. Najveću podršku mi pružaju porodica i klub.

10. Šta bi preporučio mladima koji žele da se oprobaju u ovoj atletskoj disciplini, ali se suočavaju s određenim preprekama?

Atletika je sport koji zahtjeva posvećenost, strpljenje i puno rada, ali nagrade u svemu tome su  postignuća i pomjeranje sopstvenih granica. Mladima bih poručio da nikada ne odustaju, bez obzira na prepreke kojih će uvek biti i na koje treba da budu spremni. Svaka prepreka je prilika za jačanje karaktera i dokazivanje koliko zaista žele uspjeti. Uz pravu volju i podršku, sve je moguće!

Tekst je nastao uz podršku Fonda za pluralizam i raznovrsnost medija, Ministarstva kulture i medija Crne Gore

Na prestižnom Svjetski Kupu u Veneciji, koji je okupio preko 2000 takmičara, mladi borci kikboks kluba „Zeta“ dostojno su se suprotstavili jakim protivnicima, a Matija Radović se izdvojio sjajnim nastupima i osvojio zlatnu medalju!

• Registruj se na meridianbet.me i preuzmi 100€ bonusa + 50 spinova!

U juniorskoj disciplini low kick do 71 kg, Matija se nakon godinu i po dana vratio na pobedničke staze. U polufinalu je impresivno savladao Slovaka Branislava Horvata prekidom u prvoj rundi. U finalnom meču pokazao je superiornost i ubedljivo pobedio Danila Metodijevskog iz Makedonije, čime je zasluženo osvojio prvo mesto.

U kategoriji K1 superteška junior Daris Orahovac prikazao je dobru borbu u polufinalu, ali je izgubio od iskusnog borca iz Češke, Ondreja Ibla. Takođe, u juniorskoj disciplini low kick do 63,5 kg, Aleksa Šarčević se borio u polufinalu, ali je poražen od Bautija Noe iz Hrvatske.

„Naši borci su pokazali srčanost i kvalitet, a Matija Radović je svojom pobedom dokazao da ga čeka velika šampionska budućnost!“, stoji u saopštenju kluba.

Za svaki uspjeh potreban je rad, mnogo odricanja, ali i velika vjera koja nas podstiče da se borimo i slijedimo svoje snove. Svoj put u oblasti borilačkih disciplina izgradio je Lazar Madžarović, nekadašnji perspektivni kik boks borac, koji posjeduje i crni pojas u karateu, a danas je trener kik boks kluba ,, Kratos“ koji je smješten u Domu omladine u Berislavcima.  

1. Kada si znao da je možda pravi trenutak da staviš tačku na takmičarsku karijeru?

Od svoje pete godine bavim se sportom, prvo kroz karate, a kasnije kroz kik-boks. Mislim da je došlo do prezasićenja—jednostavno sam u jednom periodu izgubio želju za treningom. Ipak, smatram da mojoj takmičarskoj karijeri još uvijek nije kraj i da ću sigurno odraditi još nekoliko mečeva.

2. Kako je tekla sama zamisao osnivanja kluba (osnivač, naziv kluba, raspodjela uloga u klubu)?

Zamisao da se krene u cijelu ovu priču došla je od mog trenera Janka Kuzmana, koji mi je kao drugi otac. Kroz razgovor s njim došao sam na ideju da bismo mogli da pokrenemo nešto slično, jer smatram da ima prostora za to i da ljudima koji dolaze na moje treninge imam šta da pokažem. Naravno, uz Janka su ovu ideju, pre svega finansijski, podržali moji roditelji, i da nije bilo njih, sve bi sigurno ostalo samo u mašti.

3. Biti mlad trener kluba zasigurno je draž, ali i odgovornost. Da li možeš definisati svoju ulogu u klubu – kao trenera, zatim motivatora, a vjerovatno i prijatelja?

Biti mladi trener pre svega je ogroman izazov, jer mnogi ljudi ne shvataju cijelu tu priču ozbiljno. Ipak, trudimo se da im pokažemo suprotno i treniramo najjače što možemo. Smatram da to što sam približnih godina kao moji takmičari ima velike prednosti—bolje razumijem njihove probleme i nedoumice, jer sam ne tako davno i sam prolazio kroz sve to.

Najteže im je objasniti da, ako neko zaista želi da se takmiči, mora da radi više od ostalih i da to nije nimalo lako, ali je dugoročno isplativo. Motivaciju morate pronaći za svakoga pojedinačno, jer ne motivišu nas sve iste stvari. Kroz razgovor s njima pokušavam da otkrijem šta je to što će ih u teškim trenucima vući naprijed. Za sada mi to na treninzima polazi za rukom—šta će biti na takmičenjima, ostaje da vidimo.

4. Kratos postoji od 2. septembra minule godine. S kakvim izazovima si se suočavao u prvim trenucima osnivanja kluba?

Klub je počeo s radom 16. septembra prošle godine, što znači da već pola godine od osnivanja napreduje iz dana u dan. Izazova ima svakodnevno, ali uz podršku porodice i poslušnost djece koja dolaze na treninge, sve se to lako prebrodi.

5. Kakav je odaziv zainteresovanih za ovu borilačku disciplinu (broj članova, pol, uzrasne kategorije)?

Odaziv djece, pa čak i odraslih, je veliki. Imamo veliko interesovanje—konstantno nam se javljaju novi članovi, pa širimo grupe. Ljudi kod nas jednostavno vole borilačke sportove, i gotovo svako je u nekom trenutku imao želju da se oproba u njima. Zbog toga smo za sada prezadovoljni odazivom.

6. S obzirom na to da posjedujete 3 opcije trenažnog procesa, da li nam možeš približiti obilježja svakog od njih?

Radimo tri vrste treninga. Osnovu čini grupni trening, gde su većinom mlađi uzrasti, s namerom da se u nekom trenutku oprobaju na takmičenju. U njemu učestvuje od 15 do 30 djece, s kojima se radi specifična priprema za takmičenja.

Poluindividualni treninzi su u manjim grupama, do pet ljudi, gdje se obično radi s rekreativcima, prema šablonu koji oni žele—bilo da je fokus na udaranju, kondiciji ili snazi. Prilagođavamo program tako da ih vodi ka cilju koji su sebi postavili.

Na kraju, tu su i individualni treninzi, odnosno trening 1 na 1 s trenerom. Tokom jednog sata, trener je posvećen isključivo jednoj osobi, a vrsta treninga se određuje u zavisnosti od cilja koji želi da postigne.

7. Na koji način pomažeš početnicima da se osjećaju prijatno, razviju osjećaj zajedništva i održe zainteresovanost za sam sport?

Mislim da je jedna od stvari kojima se možemo pohvaliti na treningu upravo atmosfera. Takmičari me jako poštuju, ali takođe često imamo i drugarski odnos. Mnogi od njih su stariji od mene, ali kada početnici, posebno djeca, to vide, rijetko se dešava da se ne vrate na trening. I njima i njihovim roditeljima sviđa se način rada koji pokušavamo da sprovedemo.

8. Šta možemo očekivati u predstojećem periodu kada je u pitanju sam režim rada, kako u trenažnom tako i u takmičarskom domenu?

Što se kluba tiče, kreće takmičarska sezona, i tome ćemo se najviše posvetiti. Treninzi su pojačani od nove godine, jer se spremamo za izazove koji nam predstoje. Konkretno, pripremamo se za Evropski kup i Grand Prix, koji će se održati u Sarajevu 4. aprila. Trebalo bi da nastupimo s desetak takmičara koji su se istakli na treninzima. Nakon toga, 27. aprila, očekuje nas državno prvenstvo u Baru, a poslije toga sigurno još mnogo internacionalnih takmičenja.

Za kraj, želeo bih da se zahvalim svima koji podržavaju sve što radimo—najviše sponzorima, mojoj porodici i prijateljima. I, naravno, hvala vama što ste mi dali priliku da vas bolje upoznam s klubom.

Tekst je nastao uz podršku Fonda za pluralizam i raznovrsnost medija, Ministarstva kulture i medija Crne Gore