Od ideje dvojice fudbalskih entuzijasta do škole koja danas okuplja djecu željnu igre, druženja i razvoja – FK Sporting gradi svoj put na drugačijim vrijednostima. Kroz rad sa najmlađima, treneri ove škole nastoje da djeci prenesu ne samo fudbalsko znanje, već i životne vrijednosti koje će ih pratiti van terena. O radu, filozofiji i ciljevima FK Sportinga razgovarali smo sa jednim od trenera, Filipom Vukčevićem.

1. FK Sporting broji četiri uspješne godine rada. Kako je nastao i koja je njegova osnovna misija?

U martu 2022. godine završio sam svoju prvu trenersku licencu. U međuvremenu, moj komšija i kolega Vlado Vučinić, inače veliki fudbalski entuzijasta, napravio je teren na svom imanju. Kada smo razgovarali o daljim poslovnim planovima, koji su usko vezani za fudbal, shvatili smo da imamo istu želju i ambiciju – da osnujemo školu fudbala koja će ponuditi nešto drugačije: drugačiji pristup i drugačije vrijednosti. Željeli smo da kroz igru, osmijeh i druženje djeca ostanu djeca, bez bespotrebnog pritiska. Kroz nekoliko mjeseci razradili smo detaljan plan i program, definišući pravac u kojem treba da se razvija naša školica. Dana 24. avgusta 2022. godine krenuli smo sa radom.

2. Koliko je važno da djeca od malih nogu budu uključena u sport?

U današnje vrijeme djeca sve više vremena provode uz različite vrste tehnologije (telefone, računare, razne video-igre…), dok se, nažalost, sve manje pažnje posvećuje kvalitetnom provođenju slobodnog vremena kroz društvene igre i igru na otvorenom sa drugom djecom. Zbog toga postoji veliki deficit u razvoju fizičkih sposobnosti, a u ovom slučaju posebno motoričkih sposobnosti, koordinacije, agilnosti i orijentacije u prostoru. Iz ličnog iskustva mogu reći da je moja generacija, kao i mnoge generacije prije nje, odrastala uz društvene igre poput hvatalice, lastiša, žmurke, trule kobile, između dvije vatre i mnogih drugih. Na taj način bili smo mnogo zdraviji, pokretljiviji i agilniji. Jednostavno, razvijali smo i koristili mnogo širi spektar svojih fizičkih sposobnosti.

3. Radite sa mališanima uzrasta od 5 do 11 godina. Zašto ste se odlučili baš za ovu specifičnu grupu i kako izgleda rad sa njima?

Svaka škola fudbala počinje sa radom od najmlađih polaznika, koji nam najčešće dolaze iz vrtića. Do sada smo djecu mogli da zadržimo do njihove 11. godine, jer nismo imali odgovarajuće uslove da im pružimo adekvatan razvoj kroz rad na velikom terenu. Srećom, taj problem smo riješili i generaciju djece rođene 2016. godine moći ćemo da pratimo i razvijamo nekoliko godina duže. Za svaku uzrasnu kategoriju plan i program rada je drugačiji. Kod najmlađih polaznika akcenat je na tome da kroz osmijeh, igru i druženje usvajaju osnovne fudbalske elemente, odnosno da razvijaju dugotrajnu ljubav prema fudbalu. Kako djeca rastu i sazrijevaju, postepeno se povećavaju zahtjevi, a sve veći fokus stavlja se na rad sa loptom, razvoj tehničkih sposobnosti i usavršavanje fudbalskih vještina.

4. Često svjedočimo tome da se u mlađim kategorijama nameće imperativ pobjede. Na koji način u FK Sporting balansirate između prirodne želje djece za pobjedom i Vašeg primarnog cilja – pravilnog razvoja i zdravog okruženja?

Sigurno je najteže pronaći pravu mjeru u radu, posebno sa djecom, između negativnog pritiska i zdrave odgovornosti. Od djece nikada ne očekujemo golove i pobjede po svaku cijenu, ali očekujemo da uvijek budu posvećeni, da daju svoj maksimum i da se trude, jer oni se ne takmiče ni sa kim drugim, već samo sa samim sobom – da svakog dana budu najbolja verzija sebe. Da budu bolji nego što su bili prije tri, šest, devet ili dvanaest mjeseci – to je prava suština našeg rada.

5. Šta sve, prema Vašem mišljenju, mora da posjeduje jedan trener koji radi sa djecom?

Sve zavisi od toga šta roditelj želi za svoje dijete, odnosno u kom smislu želi da se dijete oblikuje kao ličnost i sportista. Po mom mišljenju, trener mora biti kulturan, odmjeren, uredan, pozitivan, strpljiv, elokventan i vrijedan. Mora uvijek biti spreman da unapređuje svoje znanje, da poznaje dječiju psihologiju i, naravno, da bude vaspitač, kako bi sve te kvalitete mogao uspješno prenijeti na djecu.

6. Koliko je trener danas i pedagog i vaspitač, i kako se ta uloga odražava u Vašem radu sa djecom?

Sve zavisi od kluba do kluba i od trenera do trenera. Svako ima svoje kvalitete i različite metode rada. Bez lažne skromnosti, ističem da u tom segmentu – ulozi pedagoga i vaspitača – nemamo konkurenciju i da je to naš najjači adut koji možemo ponuditi. Odnos prema djeci, pristup radu, disciplina i vaspitanje predstavljaju temelj našeg djelovanja. Gdje god smo putovali sa djecom širom bivše Jugoslavije – u Beograd, Sarajevo, Ohrid, Zlatibor, Mostar i druge destinacije – uvijek smo dobijali iste komplimente: da se rijetko, ako ikada, pojavila grupa tako vaspitane i disciplinovane djece.

7. Koje vrijednosti nastojite da prenesete svojim polaznicima?

Kultura, poštovanje, skromnost i lijepo ponašanje (poštovanje bontona) vrijednosti su koje želimo da usadimo djeci. Želimo da uvijek budu vrijedni i da daju svoj maksimum u svemu što rade. Važno nam je da shvate da su sami odgovorni za svoje postupke. Igraš cijelu utakmicu – svojim radom, zalaganjem i ponašanjem na terenu odgovoran si za ono što pokažeš. Dobio si slabu ocjenu u školi – odgovornost je na tebi jer nisi dovoljno učio. Iako su još mali, djeca se moraju postepeno učiti samostalnosti, da preuzimaju odgovornost i da sami savladavaju prepreke sa kojima se susreće svako dijete tokom odrastanja.

8. Granica između podrške i prevelikog pritiska roditelja nekada zna da bude tanka. Kakav savjet najčešće dajete roditeljima – kako da budu najbolja podrška svom djetetu sa tribina?

Mislim da je najveći problem u tome što se dječiji sport poistovjetio sa profesionalnim sportom, posebno kada je riječ o ponašanju publike, očekivanjima i navijanju sa tribina. Često je najvažnije samo postići gol i ostvariti pozitivan rezultat, bez obzira na način na koji se do njega dolazi. Lično smatram da roditelj najbolje može pomoći svom djetetu tako što će se raspitati kakve vrijednosti i kakav pristup radu njeguje određeni trener. Važno je da svom djetetu obezbijedi sve uslove koji su neophodni da bude dio tog kolektiva – da mu priušti kopačke, plati članarinu, obezbijedi opremu i da ga redovno dovodi na treninge i utakmice. Nakon toga treba prepustiti struci, kojoj je ukazao povjerenje, da radi svoj posao. Bez nepotrebnih komentara i dobacivanja sa strane. Ukoliko roditelj nije zadovoljan, uvijek može potražiti drugo rješenje, ali ne bi trebalo da se miješa u trenerov plan i program rada. Jer onaj ko vodi kolektiv ne može svoj rad prilagođavati samo jednom pojedincu, već mora voditi računa o razvoju i napretku cijele grupe.

9. Kako je nastala ideja o druženjima i zajedničkim treninzima sa drugim klubovima, i koliko to znači djeci?

Kada igramo prijateljske utakmice, uvijek tražimo kolege trenere koji dijele iste vrijednosti kao i mi. Važno nam je da rezultatski imperativ nije u prvom planu, već da djeca igraju bez pritiska, da svi dobiju priliku, bez obzira na nivo talenta. Želimo da se druže, socijalizuju, rastu i sazrijevaju kroz uživanje u igri i radu, baveći se onim što najviše vole.

10. Kakva iskustva mališani stiču kroz takve aktivnosti?

Sigurno da su emocije razne i pomiješane. Koliko god im skrećemo pažnju da u njihovom uzrastu rezultat nije presudan, kada pobijede, uvijek odlaze kući zadovoljniji i sretniji. Trudimo se da im objasnimo kako su pobjede i porazi sastavni dio fudbala, ali i života. Za jednog profesionalnog fudbalera najvažniji je mentalitet – da se u pobjedi ne uzvisi, a u porazu ne ponizi. Ne ide uvijek sve samo uzlaznom putanjom, zato djecu učimo da moraju biti spremna na različite ishode, da iz svake situacije izvuku pouku i nastave dalje sa istim zalaganjem i motivacijom.

11. Kako ste se odlučili za trenerski poziv?

Kao dječak, odrastao sam uz oca koji je bio trener. Koliko god sam želio da budem fudbaler, ipak je želja da jednog dana budem trener i lider određene grupe bila veća i jača. Uvijek sam smatrao da na taj način mogu pokazati više svog fudbalskog znanja, ideja i umijeća. Kao igrač si samo jedan od dvadeset igrača u ekipi, dok si kao trener jedan – a njih dvadeset igra fudbal iz tvoje glave. Tvoje ideje, način rada, filozofija i pogled na igru prenose se na cijelu ekipu. Upravo ta odgovornost i mogućnost da utičeš na razvoj drugih ljudi bila je ono što me je uvijek posebno privlačilo trenerskom pozivu.

12. Šta Vas najviše ispunjava u radu sa djecom?

Ko god me poznaje lično, zna koliko volim djecu. Volim da provodim vrijeme sa njima i da mi povjere sve ono što im leži na duši. Zanimaju me kako im je u vrtiću i školi, šta se novo dešava u njihovom životu, koje crtane filmove gledaju i sa kakvim igračkama se igraju. Jednostavno, prija mi sve ono što nosi dječija bezbrižnost, njihova iskrenost i neposrednost. Zaista uživam u vremenu provedenom sa djecom i u svemu što njihov svijet čini posebnim.

13. Kakva je Vaša vizija razvoja FK Sporting u narednim godinama, da li su u planu novi sportski događaji i saradnje?

Imamo mnogo planova i ideja. Kao i do sada, radićemo postepeno, malim, ali sigurnim i temeljnim koracima, kako bismo nastavili da se razvijamo u pravom smjeru. Jedna od narednih stvari koja nam je veoma važna jeste da treninzi budu potpuno zatvorenog tipa. U svijetu sporta to je sasvim normalna i prirodna praksa, jer omogućava djeci da budu maksimalno koncentrisana i fokusirana na rad, a sve u cilju njihovog boljeg napretka i razvoja. Da li roditelji prisustvuju nastavi u vrtiću ili školi, gdje program traje mnogo duže? Ne prisustvuju. Zato zaista ne vidim šta je sporno u tome da djeca tih sat vremena provedu potpuno posvećena treningu, zajedno sa svojim trenerima. To nije udaljavanje roditelja, već stvaranje boljih uslova za rad i razvoj djece, jer je sve što radimo usmjereno upravo na njihovo dobro.

14. Na tržištu danas postoji veliki broj škola fudbala i klubova za djecu. Šta je ono što FK Sporting, prema Vašem mišljenju, izdvaja od ostalih i čini ga autentičnim?

Vjerovatno se ovo može zaključiti iz prethodnih odgovora, ali da sumiramo – naš najveći kvalitet je odnos i komunikacija sa djecom. Ko god nas pozove sa željom da dovede dijete, odmah dobije kratak uvid u način našeg funkcionisanja i vrijednosti koje njegujemo. Ne pravimo Mesije i Ronalde! Naš cilj nije stvaranje pritiska i nerealnih očekivanja, već da kroz igru, zabavu i druženje djeca nauče osnovne fudbalske korake i razviju ljubav prema fudbalu. Jer upravo tome škola fudbala i služi. Imamo svoje principe kojih se strogo držimo i od kojih ne odstupamo. Svi oni koji prepoznaju naše vrijednosti i način rada uvijek su dobrodošli za saradnju.