Kao što je nekada znak pitanja u naslovu mogao da prođe ispod radara i posluži za prikrivenu sugestiju i nametanje utisaka i zaključaka javnom mnjenju, danas se u slučaju Medeničinih snimaka drsko koristi poštapalica „navodno“ koja polako gubi svoje izvorno značenje, a mi, kroz (zlo)upotrebu semantike, javne riječi od strane medija, sve dublje ulazimo u jedan bizarni Matrix  ili u ono što Bodrijar nazva Simulakrumom. Kad mediji radi spektakla gurnu istinu u stranu, onda sve može postati opskurno kao rijaliti Miloša Medenice koji nas forsiraju da živimo.

Odavno je jasno da profesionalizam, novinarski kodeks i slične ,,trivije“ više nisu imperativ funkcionisanja medija, a isti su doprinijeli da novinarstvo izumire naspram potreba medijske industrije (koja koketira sa krupnim kapitalom) i da pomenuti kodeksi i pravila postaju puka bižuterija upotrebljiva samo za razne godišnje izveštaje, saopštenja, istraživanja itd.

Međutim, kako stvari stoje, u poslednje vrijeme možemo posvjedočiti kako ni sama istina više nije relevantna za medije i javnu riječ, generalno.

Poslednji primjer je upravo objavljivanje ,,kontroverznog“ snimka bjegunca od pravde i zakona države Crne Gore – Miloša Medenice. Mediji mahom, bez ikakve zadrške, mediji objavljuju snimke, analize snimaka, reakcije na snimke, dodatne polemike, pa čak i projekcije potencijalnih daljih dešavanja i reperkusija… bez i jednog ,,izvinite“. S tim u vezi, treba obratiti pažnju  koliko se samo sadržaja produkovalo na teme inicirane snimcima, iako i dalje ne znamo jesu li AI ili autentični. Kada je sve počelo, mediji su objavili snimak sa konstatacijom  ,,možda je AI…“ ali vi ipak pogledajte.

Kao što je nekada znak pitanja u naslovu mogao da prođe ispod radara i posluži za prikrivenu sugestiju i nametanje utisaka i zaključaka javnom mnjenju, danas se u slučaju Medeničinih snimaka drsko koristi poštapalica „navodno“ koja polako gubi svoje izvorno značenje, a mi, kroz (zlo)upotrebu semantike, javne riječi, sve dublje ulazimo u jedan bizarni Matrix  ili u ono što Bodrijar nazva Simulakrumom.

I taj simulakrum nam kuca na vrata vrlo jezivo. Mediji uporno objavljuju snimke, iako je konsenzus u javnosti jasan — ne znamo šta su, bez obzira na to šta želimo da predstavljaju ili izazovu. A izgleda da više nikoga nije ni briga šta su, niti je to uopšte relevantno. Istina očigledno više nije ni relevantna ni presudna, već samo slika koju kreiraju mediji i akteri iz javnog života.

Živimo u simulaciji u kojoj je bitan isključivo sadržaj: puko produženje fabule i neprekidni nastavak dešavanja u konstantnoj simbiozi akcije (medija i političara) i reakcije (medija, političara i građana). Sve to služi samo da ljudi ostanu prikovani za medij koji čitaju, prežderavajući se sadržajem koji nikuda ne vodi, osim što održava status quo simulakruma: stanje svojevrsne hipnoze koje se lako može preusmjeriti u pravcu koji najmoćniji medij odredi. Simulakrum, pritom, nije imitacija realnosti, već njena zamjena: mehur u koji nas uvlače da bi nas oblikovali. Interesantno je da u tome opet ,,pionirsku ulogu“ imaju ND i portal Vijesti. Najviše emisija su uradili tim povodom, a poslednje što se moglo vidjeti društvenim na mrežama je da se virtuelni Miloš Medenica pozvao u emisiju Načisto kod Petra Komnenića.

Prisjetimo se da su upravo Vijesti prve lansirale tekst o navodnoj „prvoj AI influenserki“ Tei Mandić, i to kao sponzorisani sadržaj. Javnost nikada nije saznala ko je taj tekst platio, a kasnije se ispostavilo da je Tea zapravo estetska marketinška udica za reklamiranje, između ostalog, kladionica, kockarnica i butika. Podmetati ovakav sadržaj medijski slabo pismenoj javnosti, bez jasnog naglašavanja da je riječ o vještački generisanoj osobi, predstavlja oblik dezinformisanja.

Etički ili profesionalni sud neću davati. Naravno da niko neće reći da ne želi da prisustvuje tom ,,spektaklu“ od intervjua preko ,,žice“ sa potencijalno virtuelnom osobom (a izvjesno kriminalcem), pa neću ni ja. Ako se desi, svako će sa svojom motivacijom i svojim očekivanjem pratiti emisiju. Za nekoga će ovo biti dokaz za ovo ili ono, a za mene samo potvrda da smo i de facto ušli u simuliranu stvarnost gdje je bitan samo sadržaj i nadraženost koju dobijamo iz istog; Da je samo bitan politički efekat, bez obzira da li se time daje legitimitet virtuelnom kriminalcu, na primjer.

Izabrali smo da istina nije bitna, ili kako ona stara parafrazirano može glasiti – ,,da nas istina ne sprječava da ispričamo dobru priču ili učestvujemo u njoj.

(Mišljenja i stavovi kolumnista nisu nužno stavovi redakcije portala Zeta)

Veoma je bitno napomenuti da nesloga u ZBCG nije sukob između Mandića i Kneževića, nego sukob Kneževića sa Mandićem. Uzroci ovog političkog bratoubistva su u različitim percepcijama političke realnosti i različitim političkim planovima i ambicijama, a posledice će biti vidljive na biračkom tijelu koje gravitira ovoj koaliciji.

Dok se iščekuje da li je moguća korekcija odnosa i budućeg funkcionisanja koalicije ZBCG, a time i jasnije trasiranje neizvjesnog puta srpske nacionalne politike u Crnoj Gori, izvjesno je samo jedno: Srbi u Crnoj Gori, iako najheterogenije biračko tijelo, ostaju u nezavidnom položaju, suočeni sa pitanjem kome ukazati povjerenje u narednom periodu i da li uopšte. Za prosječnog srpskog birača stvar je bila jednostavna: uprkos brojnim greškama političkih lidera, prioritet je jedinstvo, međutim, upravo ono je izostalo i to u trenutku kada su politički predstavnici bili u najkomfornijem položaju u poslednjih dvadeset godina.

Za sve je potrebno dvoje, ali za aktuelno mimoilaženje među srpskom političkom elitom, neizbježno se nameće zaključak da je u pitanju samo jedan igrač. Struja okupljena oko Mandića, iako kritikovana od strane tvrđeg nacionalnog korpusa, preuzela je državničku ulogu i odgovornost anticipirajući duh vremena i buduće političke procese, dok je struja predvođena Kneževićem ostala u izvjesnom i komfornom opozicionom formatu, politički bez jasne komunikacije u kojem pravcu idu, smanjujući time svoje koalicione kapacitete osim prema, trenutno, davljeničkim akterima poput Abazovića, Medojevića, Milatovića koji ne skrivaju svoje simpatije prema trenutnom raskolu u srpskom biračkom tijelu.

U ovom stanju stvari, može se reći da su i jedni i drugi iznevjerili nekog, imajući u vidu pomenutu heterogenost srpskog biračkog tijela i širok dijapazon očekivanja.

Mandićeva mreža kompromisa je imala dva osnovna efekta: pružila je stabilnost parlamentarnoj većini ali je srpski politički korpus postao prilično anemičan. Poslanički klub NSD-a u skupštini je nikad pasivniji, evidentno se oslanjajući na sposobnost svog lidera da navigava procese, a nekadašnji veoma aktivni poslanici koji su često učestvovali i u skupštinskim i televizijskim debatama, od kada su postali ministri – postali su medijski nevidljivi. Mogli bi, radi korektnosti, konstatovati da je to posledica gabaritne vlade kao i zaokupljenosti svojim resorom, ali je teško izbjeći utisak o marketinškoj lijenosti, neizlasku na debate i sve brojnije i popularnije političke talk show emisije.
Ipak, dok se Mandić liderski i više nego zaštitnički odnosio prema partijskim i koalicionim partnerima – što je dovelo do njihovog pomenutog ušuškavanja i pasivizacije – Knežević je kontinuirano ostavljao DNP u organizacionom kolapsu na vjetrometini. Solirajući poput Medojevića ili Abazovića, postao je svojevrsni one man show, a time i pogodan pion za tuđe poteze i interese. Njegovo medijsko eksponiranje je sve učestalije, čak i u tabloidnom formatu. Juriš iz crnogorske Vlade u srbijanski Informer je kamikazni skok iz istraživačkih tabela u kojima se dobro kotirao pravo u medijski tabloid.

Kneževićeve javne nastupe često karakterišu bagatelisanje i profanisanje ozbiljnih tema, u maniru tabloidne retorike kakvu njeguje SNS, ali i odsustvo bilo kakve političke strategije, što je već prepoznatljiv obrazac djelovanja DNP-a. Identitetske teme paušalno degradira, svodeći ih na nivo komunalnih pitanja, poput kolektora, umjesto da budu dio šire nacionalne i lokalne političke agende. Takav pristup, brz i improvizovan, bez reda, rasporeda i jasno koncipirane politike, ostavlja utisak potpune neorganizovanosti — do mjere da je teško razumiju čak i najbliži partijski funkcioneri i članovi.

Mogli bi raširiti ovu komparaciju u nedogled, ali je bitno istaći da nesloga u ZBCG nije sukob između Mandića i Kneževića, nego sukob Kneževića sa Mandićem. Uzroci ovog političkog bratoubistva su u različitim percepcijama političke realnosti i različitim političkim djelanjima, planovima i ambicijama, a posledice će biti vidljive na biračkom tijelu koje gravitira ovoj koaliciji.
Dugoročno gledano, Mandićev problem nije Knežević nego velika anemična NSD aparatura u kojoj nije ostalo skoro ništa od nekadašnje DF energije, a partija, sada i kao državnička, ima mnogo posla i odgovornosti da ispuni. Nedostatak probitačnih ličnosti u poslaničkom klubu; ogroman broj funkcionera koji nastupa bez inicijative, sa retorikom koja se ni po čemu ne razlikuje od ostalih; velik broj angažovanih savjetnika u Mandićevom kabinetu – od kojih se samo par ističe – moraće da se razbude da bi podiglii stranačku gotovost i postrojili redove za iskušenja koja slijede.

Na kraju, kada je Knežević u pitanju, izvjesno je da njegovi problemi nisu neispunjeni srpski interesi u Crnoj Gori, a pogotovo ne postrojenje za prečišćavanje voda ili problematika oko aerodroma. To su samo nasumična bacanja kockica, a vrijeme će pokazati za čiji račun.
Imajući u vidu simboliku imena ZBCG koalicije, teško je izbjeći utisak da Knežević svojim postupcima podriva političku budućnost Srba u Crnoj Gori i stabilnost države koju su napokon dobili priliku da vode. Umjesto konsolidacije i jačanja, u trenutku kada je bilo nužno nadograditi jedinstvo i uskladiti nacionalnu politiku sa interesima savremenog državnog upravljanja, svjedočimo osipanju i produbljivanju raskola.

Pred srpskim biračkim tijelom ostaje ključno pitanje: povjerenje dati politici normalnog života, društvenoj integraciji i odgovornosti, ili politici trajne konfrontacije i dezintegracije od svijeta.

(Mišljenja i stavovi kolumnista nisu nužno stavovi redakcije portala Zeta)

Mučan scenografski lavirint čiji tuneli vode od ničega ka ničemu, a potrošeno je mnogo vremena na dramske efekte – to je zaključak koji se nameće na kraju prve sezone serije Paradoks Kolektor, kojoj je očigledno izostao ključni scenarijski kontekst: ko je zaista zapakovao Kolektor stanovnicima BotunWill-a.

Heraklit je rekao da se ne može dva puta ugaziti u istu vodu, ali je ostalo nepoznato da li se dva puta može ugaziti u isto g***. Zagovornici statičnih poljskih toaleta, sa neskrivenim zadovoljstvom, upozoravaju da se eksces može ponoviti, na istom mjestu, sa istim komadom tamne strane probave, dok zagovornici sveopšteg kretanja – kanalizacionog panta rei i uspostavljenih sistema tokova i prečišćavanja fekalija – vjeruju da ljudska vrsta može izbjeći ponovni susret sa istim govancetom.

Na ovu temu se pozabavila i debitantska serija povratničkog Zeta Filma – Paradoks Kolektor, koja je u kratkom vremenskom periodu postala izuzetno popularna među gledaocima centralne i južne regije Crne Gore. Na prvi pogled, riječ je o političkom trileru: borbi centra i periferije, zamijenjenim ulogama vlasti i opozicije, lokalnoj politici koja glumi državu i državnoj politici koja se ne može povezati sa sobom. Taoci cijele priče su stanovnici malog grada BotunWill-a, kojima će se, u svakom scenariju, nešto slomiti o glavu – politika ili biološki višak iz debelog crijeva Glavnog grada.

Serija implicitno uvodi i dodatne scenarijske efekte, tj spoljašnje političke faktore: evropske integracije, antievropske zagovarače stagnacije i septičkih jama – sve u jednoj papazjaniji u kojoj se scenariju mogu zamjeriti ozbiljne falinke, dok je režija, paradoksalno, gotovo besprekorna: brza, dinamična, sa kratkim kadrovima i poludokumentarnim nervom.

Međutim, s obzirom na to da je serija inspirisana stvarnim događajima, ostaje bojazan da je osnovni moto autora bio: „Svaka sličnost sa realnim događajima nije slučajna, ali je nesličnost namjerna“, pa nedostatak istorijskog konteksta i svojevrsnog „predgovora“ ostavlja manje upućene gledaoce u stanju blage konfuzije. Naime, ideja kolektora u BotunWill-u mnogo je starija nego što serija sugeriše – seže u vrijeme trodecenijske dominacije mafijaške partije DPS-a, koja je Zetu posmatrala kao podrum Podgorice: prostor za deponovanje svega onoga što se ne uklapa u ’’urbani“ dekor glavnog grada.

Neke ključne stvari ostaju prećutane. Sporni ugovori, korupcija i ostatak političkog amaneta DPS-a svedeni su na kulisu, iako su upravo oni zapakovali priču Kolektor još u vrijeme dva najgora gradonačelnika Podgorice – Miga Stijepovića i Donbija Vukovića.

Kolektor je tada nazivan „projektom vijeka“, a gradonačelnik Vuković je na sebe preuzeo izazov deponovanja podgoričkog izmeta. Tada se, osim Botunjana, niko nije ni bunio protiv kolektora. Međutim, zasluge nikada nijesu preuzete jer, kao što DPS obično radi, ništa nije ni urađeno. Partija je otišla u istorijski i sanitarni otpad, ali je ’’braon strana života’’ ostavljena u nasljeđe novim vlastima.

Pored nedostatka istorijskog konteksta i kopiranje obrazaca iz drugih serija, ovo ostvarenje dodatno opterećuje neoriginalnost scenarija. Posebno je neuvjerljiva rola Milana Kneževića u pokušaju da bude lokalni Peaky Blinder : dignuta pesnica pobune, prvi kačket sela i politički poglavica plemena. Uprkos očiglednoj namjeri da se lik oblikuje po britanskom modelu, lokalni William Milan Wallace prejednostavno vodi borbu i nanosi poraz podgoričkoj vlasteli, izgubljenoj kao Alisa u zemlji čuda, izvukavši ih iz bijelog dvorca na poljanu i potukavši ih motikama i pritkama.

Prva sezona završava referendumom, a koliko je naivan taj scenario, najbolje pokazuje ako ga zamislimo da se stvarno desi u realnosti. U seriji može da prođe referendum kao rasplet, ali u realnosti… previše naivno. Osnovno: referendum nije obavezujući. Dakle, sve je bilo samo spektakl i simulacija pobjede naroda. To bi bilo u svrhu političkog profita lokalnih kabadahija, jasno je. S druge strane, *beš zemlju u kojoj direktna odluka građana nema nikakvu težinu. Drugim riječima ta „pobjeda“ je putovanje iz ničega u ništa.

Botunjani moraju biti svjesni da je stvar daleko od završene. Trijumf postoji u simboličkoj ravni, ali kulise ostaju iste. Svi znamo da se ništa neće suštinski promijeniti, već da se cijela priča ispolitizovala kako bi neko u međuvremenu ubrao neplanirane plodove. Zavrti ploču, napravi žurku i izvuci šta ti je trebalo. Milan je odnio svoju pobjedu, a potom Zećane prepušta evropskom izaslaniku – ili nekoj sličnoj marioneti? (Ovo bi mogao biti scenario za drugu sezonu?)

I tu dolazimo do ključnog raskrinkavanja. Kada je kolektor bio čisto egzistencijalna tema – pitanje vode, zemlje, zdravlja – stanovnici Botuna bili su potpuno sami. Godinama. Političari su se uključili tek kada su shvatili da se na toj temi može profitirati – ne nužno u glasovima, već u drugim, nama nevidljivim valutama. Tada se zavrtjela ploča, napravljena je politička žurka, a referendum je poslužio kao scenografski rekvizit, ne kao alat odlučivanja ili primjer demokratske prakse.

Zaključak: Referendum, iako formalno centralni zaplet, ostaje dramaturški šupalj. I u realnosti i u seriji.  Kad smo već kod neugodne realnosti, iako je referendum neobavezujući, poslao je još jednu značajnu poruku: podgorička raštimovana vlastela na čelu sa PES-om i ogranci te partije u Zeti, morali bi da se zapitaju otkud su tako potučeni na lokalnom referendumu i koji je njihov dugoročni uticaj u BotunWill-u, ostatku Zete, ali i u Podgorici i Crnoj Gori.

Bilo kako bilo, prva sezona Paradoks Kolektora završena uz uzdržani aplauz publike. Serija je, možda i nenamjerno, pokazala koliko je danas lako voditi politiku u provinciji: zavrtjeti glavu narodu, od problema napraviti još veći i ishod samo prolongirati, uz gotovo izvjestan, isti epilog.

Ipak, prava drama tek slijedi. Ako je prva sezona bila sukob Zete i Podgorice, druga se možda nazire kao sudar provincije i Brisela. U nastavku, specijalni izaslanik sa planete EU stiže u BotunWill da objasni kako jedno selo ne može kočiti cijelu državu na putu ka ’’civilizovanim galaksijama’’. Tema se prebacuje sa kolektora na „EUkumenizam“, te pitanje integracija zavisi od količine potisnutih govana.

Biće to sezona u kojoj politika periferije udara u zid evropskih integracija, a pitanje govana postaje zgodna metafora za sve ono što se gura pod tepih zarad „višeg cilja“ jednog državoida. Uostalom kao i sve u crnogorskoj politici – skoro pa zamalo.

(Mišljenja i stavovi kolumnista nisu nužno stavovi redakcije portala Zeta)