Ima jedna medicinska sestra.

Ona radi u Domu zdravlja, na Golubovcima. Sestra je u smjeni mog izabranog doktora, tačnije više izabranih doktora koji se mijenjaju. Hvala bogu, ta sestra ostaje, ona je godinama tu i to kao blagoslov, blagodat, pravi dar sa Nebesa!

Pričala sam vam o svom Hašimotu, hipotireozi, BP… Ima tu još toga, ali o tome nekom drugom prilikom.
Ono što sada želim da vam kažem je – da je ta medicinska sestra ogromna pomoć i podrška i da joj svi mi, njeni pacijenti, dugujemo neizmjernu zahvalnost! Na njenom primjeru se može vidjeti koliko je važno da ljudi rade posao koji vole.
Sestra prije svega voli ljude, što se ne vidi samo iz njenog krajnje kulturnog, ljubaznog i toplog odnosa prema pacijentima. To se vidi iz njenih iskrenih, širom otvorenih očiju  kada vas pita šta vam je potrebno i kada sa punom pažnjom sluša ono što govorite, uz istinsku namjeru da učini sve što je u njenoj moći da vam pomogne.

U njenim očima uvijek cakli iskra radosti, njeno lice je uvijek blago nasmijano.I ona nije jedina koja je takva. Njena dobrota je, izgleda, zarazna

Takva je i druga sestra u smjeni, sestra majkinog doktora, pa i sestre iz suprotne smjene.

Zaista, mi – Zećani, imamo sreće sa medicinskim sestrama. Ponašaju se kao da smo im u kuću došli, kao dobri domaćini.
Međutim, moja medicinska sestra  je nešto posebno. Takva se lavica dva puta ne rađa!

U čekaonici zna da bude kao u košnici  ili mravinjaku  i nikada se niko nije pobunio ili naljutio, negodovao. Tako je to, valjda, u provinciji: pacijenti su strpljivi jer znaju da o svemu brinu dva budna oka (sa iskricama koje sijaju u njima). Imaju povjerenja i prepuštaju se u sigurne ruke poštenih i pravednih sugrađanki.

Obožavam provinciju, obožavam Zetu  i moje vrijedne Zećane.

Zamislite bolesnog čovjeka, u nevolji a da ga tamo dočeka neka umišljena osoba, sa brazdom po sre’ čela, koja prosto uživa u svojoj mrvici moći, pa ti dodatno staje na muku! A takvih ima u većim gradovima, po poštama, bankama i drugim institucijama.
Za šalterima često sjede neostvarene, sitne duše koje kad otvore usta samo što ne bljuju vatru!

Kod nas u Zeti to nije slučaj i to su prednosti malih sredina!

Ima jedna medicinska sestra, moja medicinska sestra, koja može da posluži za primjer svima!

Hvala joj.

Hvala bogu da je neko mislio na našu djecu koja rastu, bez uveličavanja, opasno ugrožena savremenim razvojem tehnologije!
Jesu li nam djeca danas prikovana za ekrane telefona i kompjutera, zavaljeni po ugaonim, krevetima? Jesu!
Igraju li igrice pritiskom par prstiju? Igraju! Strašno je to što ne razvijaju inteligenciju kroz pokrete, trčanje, pravu igru – motorne funkcije tijela, motornu inteligenciju.

Mi smo se pentrali po drveću, igrali kobe, žmurke, hvatalice… na običnim livadama, ispred kuće u dvorištu… gdje smo stigli. Nisu nam bila potrebna nikakva igrališta.

Kao što rekoh: to danas, nažalost, nije slučaj. Zbog toga je izgradnja modernog igrališta pun pogodak! Prava investicija! Privući će djecu k sebi, odvojiti od ekrana i roditeljskog: Ostavi više taj telefon.

Svjesni smo da sve teče i mijenja se, čovjek nikada ne može dva puta zagaziti u istu vodu – kaže Heraklit. U novim i drugačijim okolnostima i mi moramo postati novi i drugačiji.

Dragije koje su na svojoj utabanoj zemlji odgojile generacije malih fudbalera, tako su dobile novi izgled u ovom (naopakom) vremenu.

Bilo je tako prijatno: vidjeti kako je dobro osmišljeno sve, kako se puni djecom još uvijek nezavršeno igralište, čuti njihov žagor i osjetiti njihovu radost!

Čak i za nas starije ima sadržaja: ja sam šmeknula jednu spravu – nordijsko.

Društvene mreže zauzimaju primarnu poziciju u ostvarivanju komunikacije među ljudima. Sloboda pisanja, izražavanja i komentarisanja posebno je zastupljena na online platformama, koje djeluju kao snažan alat socijalne (samo)identifikacije. Ljudi ih koriste vješto i bez suzdržavanja, iskazujući svoja mišljenja, ali ne vodeći računa o pravilnoj upotrebi jezika.

Neformalno izražavanje vodi se bez odgovornosti prema jezičkoj normi. Tehnološki razvoj uspostavio je mogućnost napretka u pogledu inovacije savremenih uređaja za kucanje, odnosno za pisanje na kojima možemo bez problema i s izuzetnom lakoćom pronaći sva slova. Međutim, u većini slučajeva, ljudi usljed brzine kucanja, nepažnje ili neznanja ne poštuju pisanje dijakritičkih znakova. Time je česta upotreba simbola dj umjesto pravilnog đ, dok č, ć, ž, Ś i Ź izgleda ne posjeduju toliku važnost da bi ih ljudi valjano unosili. Ovakvi propusti dovode do gubljenja osjećaja za pisanje, naročito među mlađim generacijama. Takođe, komentare ispod objava karakteriše nedostatak i nepravilna upotreba interpunkcije, ili ih njihovi autori jednostavno ignorišu. Rečenice bez jasne strukture otežavaju razumijevanje poruka, prenošenje značenja i umanjuju sposobnost spoznavanja namijenjenih informacija.

Nerijetko se u komentarima može lako uočiti gramatička i stilska greška koja se ogleda u neodvajanju ekavice i ijekavice, tačnije pribjegavanju kombinaciji oblika iz oba izgovora. Iako se ekavica koristi u Srbiji, a ijekavica u Crnoj Gori, stiče se utisak da, uprkos osamostaljenju, njihovo potpuno razdvajanje nije iskristalisano do kraja. Uz to, odabir pisma u Crnoj Gori može (ali ne mora) da ukaže na ideološke stavove pojedinca, njegovu kulturnu pripadnost i održavanje identiteta, pa se u zavisnosti od upotrebe ćiriličnog ili latiničnog pisma, donosi sud o jedinki bez potpune osnove.

Ono što je često zastupljeno u komentarima crnogorskih medija jesu kolokvijalnost i emocionalna ekspresivnost koje se najčešće ogledaju u emocionalnom izražavanju komentatora. S obzirom na to, tvorci komentara su previše subjektivni, pišu direktno i bez suzdržavanja, vođeni nabijenim emocijama. Zato nerijetko nailazimo na izraze poput “Sta docekasmo u CG zalosno“ ili “kakva glupost“. Uz to, može se uočiti da određene rečenice ponekad nisu gramatički potpune. To se nadovezuje na prethodno spomenuti dio komentara, čiji nastavak glasi “jednostavno uhapsiti djecaka i završena priča“ — nedostaje potpuno objašnjenje kompleksnosti situacije.

Ni stilske figure ne zaobilaze područije slobode iznošenja svojih misli, stavova i uvjerenja. Terminologija koja se upotrebljava dolazi iz oblasti nasilja i može biti propraćena hiperbolizovanim efektom, čija je svrha pojačavanje emotivnog značenja poruke koja se saopštava, što se može uočiti na sledećem primjeru: “Popravila bih ja njega lijepo pa nebi vise pokusalo nijedno to da izgovori“. Na istom primjeru mogla se uočiti i greška u upotrebi glagolskog oblika “ne bi“, koji je prvobitno bio nepravilno napisan u obliku “nebi“. Ovakav vid neformalnog izražavanja nije u korelaciji sa jezičkim normama.

Formiranje savremenog sadržaja gradi se pod uticajem regionalnih i arhaičnih izraza, koji sa sobom nose sarkastično značenje: “ni nas niko nije ubijao od batina“, “u betonjerci na hladjenje glave“, “Fino roditelje u cuzu malog harambasu u popravni dom“.

Greške koje se svakodnevno ponavljaju na društvenim mrežama nisu samo rezultati nemarnosti ljudi, već one oblikuju jezički standard današnjice. Jezik je sredstvo komunikacije, ali i sredstvo gledišta, čiji kvalitet direktno utiče na kvalitet mišljenja i društvene svijesti. Neformalna komunikacija, kako u online, tako i u realnom okruženju, uzima maha iz dana u dan; međutim, ne bi trebala biti izgovor za zapostavljanje pravila jezika. Zadatak je medija, obrazovnih institucija i kampanja da pomognu u očuvanju standardnog jezika i oživljavanju jezičke kulture.