Izašavši sa traumama iz raspada Jugoslavije i velikih inflacija, a potom trideset godina učeni da budu bespomoćni, bezidejni, da im je sve uzalud, građani Crne Gore su razvili jedan specifičan mehanizam očekivanja da neko drugi treba da uradi nešto za njih. Tako očekuju naređenja, pojašnjenja stvari ili bilo kakve promjene – sa vrha ili iz medija ,,kojima vjeruju“. Ona krilatica ,,ne vjeruj svojim očima, nego tuđem ubjeđivanju“ je itekako zaživjela, pogotovo ako nisu u pitanju teme na emotivnoj bazi u kojima možemo da iznosimo stavove bez realnih argumenata. Sve je to dovelo do jednog oblika izbjegavanja lične samoinicijativnosti, odgovornosti ili dovitljivosti.
Tako i ovih dana, posmatram ljude kojima se plata u odnosu na prošli mjesec povećala od pedeset do sto eura. Umjesto da se naviknu na novi budžet, razmisle o dodatnoj vrijednosti, ma kolika ona bila, oni čitaju razne analize na mrežama, eksperte i zaključuju ,,šta će mi pedeset eura“, da im je sve džaba, da povećanje nije dovoljno, da poskupljenja na globalnom nivou mogu neutralisati njihov novi budžet.
Teško je prihvatiti i osvijestiti promjenu, pristupiti drugačije i izaći iz grča. Crna Gora ima dva smrtna grijeha: sklonost kriminalu i fetiš prema zastavama. Te teme nas interesuju, tim temama se dajemo strasno i ne vidimo kako se realnost mijenja.
Od grane ne vidimo šumu, od ishitrenih reakcija na zapaljive teme ne gledamo u novčanik jer smo navikli da je prazan.
Ali ima tu još nešto. Lakše je živjeti u gardu. Mali korak ka boljitku se potcjenjuje i prezire. Prosječnom građaninu je lakše da ostane u agoniji, predviđajući neki katastrofalan preokret. Prepušta se defetističkoj inerciji, ne dopušta da se oslobode vrijednost i kvalitet života iz novog budžeta i finansijskog stanja. Lakše je slušati apstrakcije ekonomskih petparačkih priča, nego osloboditi se starih uvjerenja i blokada i preuzeti život u svoje ruke.
Međutim, kod penzionera stvari stoje malo drugačije. Stvar kod njih je izvjesno jasnija: dvoje penzionisanih koji žive sami, prvi put u Crnoj Gori, mogu lagodno da žive od dvije minimalne penzije (što je budžet od 900 eura) i svoj život pod stare dane najzad žive, a ne životare. Do prije samo godinu dana, taj isti par je živio od nekih 500 ili 600 eura.
Da bi rastjerali skepsu i podržali svakog građanina da optimalno iskoristi svoj novi budžet, treba podsjetiti da je Crna Gora poslednjih godinu dana vukla veoma hrabre poteze na ekonomskom i finansijkom polju, pogotovo u kontekstu globalnih dešavanja. Iako su globalni trendovi uticali na povećanja cijena u svijetu i nametnuli percepciju da je došlo do inflacije kod nas, minimalna penzija od 450 eura danas je umirujuća za one koji su bili najugroženiji. Takođe, prosječna zarada od 1000 eura ukazuje na rast kupovne moći građana i mogućnost kvalitetnijeg života.
Inflacija je na minimumu, što znači da, uprkos percepciji o povećanim troškovima, rast cijena je relativno kontrolisan, a suficit od 85 miliona evra u državnom budžetu ukazuje na stabilan prihod i dobru fiskalnu politiku. Na kraju, javni dug je na prihvatljivom nivou od 60% BDP-a, što ukazuje na odgovorno zaduživanje u skladu sa makroekonomskom stabilnošću.
Važno je da građani prepoznaju ovu realnost i iskoriste povećana primanja kako bi unaprijedili sopstveni životni standard, drugačije razmislili o budžetiranju ili čak štednji, umjesto da se oslanjaju na površne interpretacije ekonomske realnosti.