Ljeto 2024, Zetski bulevar u blizini skretanja ka novoj zaobilaznici i mostu Luča, vozi me suprug a ja nezainteresovano gledam kroz prozor od auta toliko puta viđene slike kraj puta. Usporavamo, neki je zastoj, pomišljam: Šta je sad?

Udes, sudarili su se auto i traktor pun lubenica. Pored traktora stoji, vidno uznemiren, od sunca crn u licu vrijedni domaćin.
Đubrio je zemlju, uzorao i pripremio je, kupio ili podigao rasad, posadio, navodnjavao, ubrao i krenuo da proda gotovi proizvod nakupcima u Podgorici koji ga ucjenjuju obarajući mu cijenu i zarađuju tri puta više od njega.

Slomljene lubenice po vrelom asfaltu se crvene; nečija muka polomljena i razasuta po putu; on snužden i poguren, koščat, u nekoj širokoj odjeći koja visi na njemu ostavljajući utisak da se zbog preživljenog stresa smanjio za tri broja.

Dok ga gledam ne mogu da zaustavim tople suze. Svaku kap njegovog znoja, sada umjesto prašnjave zemlje, upija moja duša. Ja znam koliko je teško iz zemlje „vaditi dinar“! Znam kako izgledaju njegove ruke, svaki žulj i svaka brazda na njima urezane su u priču o mojim vrijednim Zećanima!

Kad sam se udala ušla sam u porodicu koja se čitavog života bavila poljoprivredom. Takve su bile i ruke moga svekra. Nikada nije mogao da sjedi mirno, svaki njegov dan je bio obilježen radom, obavezama oko domaćinstva. U kasnoj starosti nije radio na poljoprivredi ali je ipak nosio čitavu porodicu na svojim plećima. Moja svekrva je bila njegova tiha podrška. Djecu su podizali uz rad i vaspitavali ih pogledom. Pogled je bio dovoljan.

Njih su zbližavala nepregledna polja paradajza i lubenica koja su obrađivali, čime su ostali upućeni jedni na druge na jedan poseban način. Kroz život su uvijek gledali na onog drugog, kako drugom članu porodice da se nađu, ugode, olakšaju, a ne sebično samo sebi od čega danas boluje svijet.

Tako izgleda većina zetskih porodica građenih i oblikovananih kroz taj isti težak rad – kompaktno, složno i sa puno međusobnog poštovanja!
Moj suprug i danas, više iz nostalgije nego zbog neke zarade, zna posaditi upravo lubenice. U sadnji učestvuje čitava naša porodica, naši sinovi sa dvadeset plus godina, na šta sam izuzetno ponosna.

Kad lubenice zrenu i kad ih beremo po „baštini“ se čuje suprugovo: „Ma ostavi to, Nataša, ja sam to probrao! Ne valjaju te sitne“. Znajući koliko smo truda i novca uložili u njih, meni bude žao da se ne ubere baš svaka, pa i ona najsitnija!

U onom udesu s početka teksta su se po putu našli najbolji komadi polomljeni i razbacani. Težak je opstanak njegujući vrijednosti koje predstavljaju našu ravnicu! Lubenice i drugi proizvodi koji iz principa ne stižu ni do nakupaca zbog neisplativo niskih cijena, ispod svakog dostojanstva. Država koja ne štiti domaću proizvodnju kontrolisanjem uvoza (plastičnih) jeftinih proizvoda koji obaraju cijene na tržištu!
Zeta je i provincija sa svim prednostima manjih sredina. Ljudi su topli jedni prema drugima, ljubazni, ljubavni… To se može osjetiti u Domu zdravlja (pisala sam o jednoj divnijoj od svih divnih medicinskih radnika) i ostalim institucijama: administacijama, na šalterima, u marketima…

Zeta je i stare vrijednosti koje su krasile naše pretke: dobrota, gostoprimivost, prostodušnost, jednostavnost, ljudskost…, vrlina jedne potpuno druge dimenzije koja se u mojoj ravnoj Zeti i danas njeguje i čuva!

Vjekovima poznata kao poljoprivredna sredina, u skorijoj prošlosti Zeta je hranila čitavu bivšu Jugoslaviju. Da je sreće (čitaj: da nije prekomjernog uvoza) mogla bi biti hljebnica Crne Gore. U Zeti ne uspijeva spomenuta „plastika“ već stare, zaboravljene vrste povrća, pune „mesa“ i sa obiljem ukusa i mirisa. Naše bake i djedovi su prenijeli znanje čuvanja sjemena na svoje potomke, tako da se u Zeti i danas može naći npr. onaj stari paradajz jabučar koji kad razrežeš zamiriše čitava kuća.
Ljetos nam je bila u posjeti sestra koja živi u Kanadi. Od nje se moglo čuti: „Bože, kakav je ovo paradajz, ja ovo obilje ukusa godinama nisam osjetila“! Dok mi hrlimo ka tom zapadu sve više ubrzavajući korak.

Zeta su i vreli, ljetnji mjeseci dok zvijezda bije iz zenita stvarajući jarom prelivajuće slike iznad njiva, pšeničnih i kukuruznih polja… poput fatamorgane. Čuju se samo ritmični udarci motike koja okopava stabljiku, u pauzama čupajući korov i travu da bi se biljci sačuvala sva plodnost zemljišta. Sve to uz jednu predanu posvećenost i ljubav prema svakom korijenu, svakoj stabljici.
Danas su potpuno drugačija vremena. Zeta je jedna potpuno uređena površina, sa svojim bogatim kućama i umjetnošću hortikulture u dvorištima. Skoro svaka kuća ima psa koji se izležava ili skakuće po modro-zelenim, travnatim tepisima omeđenim i ukrašenim raznolikim cvijećem.

Iako je grijanje na struju jeftinije, Zećani u ovom dobu godine pripremaju drva za ogrijev. Zimi više vole da osjete onu divnu, posebnu ljepotu toplote od vatre i zvuk njenog pucketanja iz peći ili kamina, koji asociraju na okupljanja i razgovore oko ognjišta u dugim i monotonim zimskim danima kada se odmaralo od rada na poljoprivredi.Čuvajući tradiciju svojih predaka, osavremenjavajući je hvatajući korak sa tehnološkim i svakim drugim razvojem, Zeta predstavlja spoj više vremenskih tačaka: prošlosti, novog, modernog doba, i budućih vremena. Jer Zeta je voljeni zavičaj! Njena zemlja je majka, hraniteljica, a njene podzemne vode krvotok njenog bića. Zeta je rodna gruda! Zenica oka! Legat koji ponosno čuvamo za svoje potomstvo!

A ti si naumio da se u njoj radi kolektor?!

Ima jedna medicinska sestra.

Ona radi u Domu zdravlja, na Golubovcima. Sestra je u smjeni mog izabranog doktora, tačnije više izabranih doktora koji se mijenjaju. Hvala bogu, ta sestra ostaje, ona je godinama tu i to kao blagoslov, blagodat, pravi dar sa Nebesa!

Pričala sam vam o svom Hašimotu, hipotireozi, BP… Ima tu još toga, ali o tome nekom drugom prilikom.
Ono što sada želim da vam kažem je – da je ta medicinska sestra ogromna pomoć i podrška i da joj svi mi, njeni pacijenti, dugujemo neizmjernu zahvalnost! Na njenom primjeru se može vidjeti koliko je važno da ljudi rade posao koji vole.
Sestra prije svega voli ljude, što se ne vidi samo iz njenog krajnje kulturnog, ljubaznog i toplog odnosa prema pacijentima. To se vidi iz njenih iskrenih, širom otvorenih očiju  kada vas pita šta vam je potrebno i kada sa punom pažnjom sluša ono što govorite, uz istinsku namjeru da učini sve što je u njenoj moći da vam pomogne.

U njenim očima uvijek cakli iskra radosti, njeno lice je uvijek blago nasmijano.I ona nije jedina koja je takva. Njena dobrota je, izgleda, zarazna

Takva je i druga sestra u smjeni, sestra majkinog doktora, pa i sestre iz suprotne smjene.

Zaista, mi – Zećani, imamo sreće sa medicinskim sestrama. Ponašaju se kao da smo im u kuću došli, kao dobri domaćini.
Međutim, moja medicinska sestra  je nešto posebno. Takva se lavica dva puta ne rađa!

U čekaonici zna da bude kao u košnici  ili mravinjaku  i nikada se niko nije pobunio ili naljutio, negodovao. Tako je to, valjda, u provinciji: pacijenti su strpljivi jer znaju da o svemu brinu dva budna oka (sa iskricama koje sijaju u njima). Imaju povjerenja i prepuštaju se u sigurne ruke poštenih i pravednih sugrađanki.

Obožavam provinciju, obožavam Zetu  i moje vrijedne Zećane.

Zamislite bolesnog čovjeka, u nevolji a da ga tamo dočeka neka umišljena osoba, sa brazdom po sre’ čela, koja prosto uživa u svojoj mrvici moći, pa ti dodatno staje na muku! A takvih ima u većim gradovima, po poštama, bankama i drugim institucijama.
Za šalterima često sjede neostvarene, sitne duše koje kad otvore usta samo što ne bljuju vatru!

Kod nas u Zeti to nije slučaj i to su prednosti malih sredina!

Ima jedna medicinska sestra, moja medicinska sestra, koja može da posluži za primjer svima!

Hvala joj.

Hvala bogu da je neko mislio na našu djecu koja rastu, bez uveličavanja, opasno ugrožena savremenim razvojem tehnologije!
Jesu li nam djeca danas prikovana za ekrane telefona i kompjutera, zavaljeni po ugaonim, krevetima? Jesu!
Igraju li igrice pritiskom par prstiju? Igraju! Strašno je to što ne razvijaju inteligenciju kroz pokrete, trčanje, pravu igru – motorne funkcije tijela, motornu inteligenciju.

Mi smo se pentrali po drveću, igrali kobe, žmurke, hvatalice… na običnim livadama, ispred kuće u dvorištu… gdje smo stigli. Nisu nam bila potrebna nikakva igrališta.

Kao što rekoh: to danas, nažalost, nije slučaj. Zbog toga je izgradnja modernog igrališta pun pogodak! Prava investicija! Privući će djecu k sebi, odvojiti od ekrana i roditeljskog: Ostavi više taj telefon.

Svjesni smo da sve teče i mijenja se, čovjek nikada ne može dva puta zagaziti u istu vodu – kaže Heraklit. U novim i drugačijim okolnostima i mi moramo postati novi i drugačiji.

Dragije koje su na svojoj utabanoj zemlji odgojile generacije malih fudbalera, tako su dobile novi izgled u ovom (naopakom) vremenu.

Bilo je tako prijatno: vidjeti kako je dobro osmišljeno sve, kako se puni djecom još uvijek nezavršeno igralište, čuti njihov žagor i osjetiti njihovu radost!

Čak i za nas starije ima sadržaja: ja sam šmeknula jednu spravu – nordijsko.