U vremenu kada su porođaji često bili skriveni od očiju javnosti, a putevi blatnjavi i bez rasvjete, jedna žena je neumorno obilazila sela Zete, vozeći bicikl i često prelazeći rijeke čamcem, kako bi bila uz žene u najvažnijem trenutku njihovih života. Nada Vujović, poznatija kao babica Nada, bila je prva patronažna babica u ovom kraju, žena koja je gotovo tri decenije posvetila zdravlju majki i novorođenčadi. U intervjuu iz 2018. godine za Vijesti, Nada govori o izazovima svog poziva, padu nataliteta, i ulozi države u podršci porodicama – ali i o ljudskosti, požrtvovanju i neizbrisivom tragu koji je ostavila u Zeti.

„Nisu one što ne bi rađale. Ja sretam i sad poneke moje pacijentkinje koje imaju po dvoje djece, i ja ih pitam „Šta čekaš? Rodi i treće“, a one mi odgovaraju „Kako da ih rodim, sa čime“, nema ko da im čuva djecu, a ne mogu da plaćaju vrtić, kod nekih samo muževi rade“, rekla je babica Nada.

Povećanjem nataliteta, a prvenstveno razlozima zbog kojih je stopa nataliteta u padu, trebalo bi da se pozabavi država, smatra medicinska sestra akušerka u penziji Nada Vujović.

„Naša država treba da se pozabavi time, da nemamo tako mali natalitet, jer ipak sad nemamo veliki mortaliteta kod novorođenčadi. Nekada je bio veliki mortalitet, iz razloga nehigijene. Umirale su žene, umirala su djeca…“, kazala je Vujović.

Vujović, poznata kao Nada babica, bila je prva patronažna babica na području Zete, a skoro čitav radni vijek provela je na ovom poslu, donoseći na svijet brojne Zećane.

Smatra da žene danas, u rađanju većeg broja djece, sprečavaju isključivo finansijski uslovi.

„Nisu one što ne bi rađale. Ja sretam i sad poneke moje pacijentkinje koje imaju po dvoje djece, i ja ih pitam „Šta čekaš? Rodi i treće“, a one mi odgovaraju „Kako da ih rodim, sa čime“, nema ko da im čuva djecu, a ne mogu da plaćaju vrtić, kod nekih samo muževi rade“, rekla je babica Nada.

Dok su se, prije svega par decenija, žene porađale kod kuće u nehigijenskim uslovima, nekad i krišom, danas svaka žena ima svog ginekologa, a dijete pedijatra.

„Sad su mogućnosti velike, ali finansijske mogućnosti ne dozvoljavaju“, ocjenjuje Nada.

Babica Nada je u Zetu došla sa mužem Đorđijem 1963. godine, nakon nekoliko godina rada u Bosni i Hercegovini. Kao patronažna babica dobila je i zasluženu penziju 1995. godine. Kao jedina babica, morala je u svako doba dana biti spremna da se odazove na poziv iz bilo kojeg dijela Zete, iz 17 sela koja se nalaze na velikoj udaljenosti jedna od drugih.

„Težak je i odgovoran ovaj posao i zahtjeva veliko požrtvovanje, a da bih u tome uspjela imala sam ljubavi i odanosti ka svom poslu“, ispričala je Nada.

Na svom poslu nije imala slobodnih dana. Nakon što bi pomogla ženama na porođaju, morala je da ih obilazi i provjeri njihovo zdravstveno stanje. To je činila ne vodeći računa o pređenim kilometarima, ni o tome da li će imati vremena za odmor ili brigu o sopstvenoj djeci.

Rad na terenu je, kazala je Nada, jako težak. Sve vremenske neprilike je morala da podnese vozeći biciklo po makadamu, često noću, bez rasvjete.

„Sjećam se jedne večeri kada je po mene došao muž jedne od porodilja u jedan sat poslije ponoći, da idemo u Gostilj. Napolju je bio veliki pljusak. Dio puta smo mogli preći biciklom, a onda smo zbog vode morali koristiti čamac. Vratila sam se kući u osam, a u momentu kad sam sjela da popijem kafu, došao je čovjek da me vodi u Ponare gdje se porađala jedna žena, a nakon toga sam već morala opet u Gostilj da obiđem prvu porodilju. Kad sam se napokon vratila kući, došao je čovjek da javi da mu se žena porađa u Matagužima, a istog dana se porađala i žena u Mahali“, prisjeća se Nada.

Osim zdravstvenog rada, Nada je svojim zalaganjem uticala na promjenu mentaliteta kod žena i radila na njihovom osvješćivanju kada je u pitanju zdravstvena njega.

Za svoje zasluge je i dobila nagradu GO Golubovci „8. februar“, zbog čega je zahvalna brojnim pacijentima koji su je predložili i žiriju koji je izabrao.

Svoje pacijente nije ostavljala na cjedilu ni kad je bila bolesna.

„Sjećam se da sam išla da porađam jednu ženu dok sam imala temperaturu 39. Kada sam došla kući, totalno ošamućena, dala sam sebi injekciju, kako bih oborila temperaturu, a posle toga, sam opet morala da idem kod porodilje“, sjeća se Nada.

Zbog njenog iskustva i velikog znanja I danas joj često zvoni telefon, ili dolaze pojedinaci po njene savjete.

Nikoga ne odbija i svima pomaže koliko je u mogućnosti.

„Ljudi dolaze na moja vrata, ne da vide mene i moj bijeli mantil, već ih golema muka tjera, a da ja ne odem, a nešto se desi, mene bi savjest grizla. Dok mogu, poštujem Hipokrata“, naglasila je Nada.

Babica Nada kazala je tada da joj je muž bio velika podrška.

Osim što je, kao prosvjetni radnik radio u školi, njoj je priskakao u pomoć, u bilo koje doba dana.

„Imao je kola i vozio me je kad god bi zatrebalo, nekad ne bi ni noću spavao zbog mene. A taj auto smo skoro uništili vozeći ga po tada lošim putevima širom Zete“, ispričala je Nada.

Izvor: Vijesti