Crna Gora 21. maja obilježava 19 godina od obnove nezavisnosti – istorijski trenutak kada je većina građana izabrala suvereni put, odvojivši se od zajednice sa Srbijom. Te večeri 2006. godine slavilo se s pjesmom i velikim očekivanjima. Vjerovalo se da nezavisnost donosi slobodu, pravdu i razvoj. Devetnaest godina kasnije, mnogi građani se pitaju: šta smo zaista dobili?

Jer umjesto države građana, Crna Gora je izrasla u državu klanova – političkih i kriminalnih. Mafija nije ostala u sjenkama. Zahvaljujući slabim institucijama i političkom pokroviteljstvu, kriminal je često koračao rame uz rame sa državom, pa čak i u njenim uniformama.

Simbol tog saveza postali su slučajevi koji su u proteklih nekoliko godina potresli javnost – prije svih slučaj Petra Lazovića, bivšeg službenika Agencije za nacionalnu bezbjednost (ANB), koji je prema objavljenim “Sky” komunikacijama bio u bliskim odnosima sa vođama kavačkog kriminalnog klana. Umjesto da štiti državu od kriminala, Lazović je, prema sumnjama Europola, bio produžena ruka mafije unutar bezbjednosnog sektora.

Njegov otac, Zoran Lazović, jedan od najuticajnijih bezbjednjaka u zemlji, takođe je dovođen u vezu sa kontroverznim postupanjima i sumnjivim vezama sa bezbjednosno-kriminalnim strukturama. Iako nikada formalno optužen, Lazovićev dugogodišnji uticaj na sektor bezbjednosti izazvao je ozbiljnu zabrinutost u zemlji i van nje – posebno u kontekstu političke zaštite određenih kriminalnih grupacija.

Još jedno važno ime u ovoj priči jeste Milivoje Katnić, bivši glavni specijalni tužilac. Katnić je često bio predstavljen kao „čovjek koji se bori protiv mafije“, no u praksi je sve više bio viđen kao figura koja selektivno primjenjuje pravdu, često targetirajući političke protivnike režima, dok su najkrupnije ribe plivale slobodno. Danas se i Katnić suočava sa ozbiljnim optužbama, uključujući zloupotrebu službenog položaja i prikrivanje tragova organizovanog kriminala.

Ova trojica – Lazović otac i sin, te Katnić – nisu jedini, ali su postali simboli jedne strukture vlasti koja je zarobila državu. Mafija nije jednostavno „ušla u institucije“ – ona ih je oblikovala po svojoj mjeri.

Možda najilustrativniji primjer moralne i institucionalne erozije crnogorske države jeste slučaj Vesne Medenice – nekadašnje predsjednice Vrhovnog suda i dugogodišnje neprikosnovene figure u sudskom sistemu. Gotovo dvije decenije slovila je za „čuvaricu pravnog poretka“, osobu čije se riječi nisu dovodile u pitanje, a čije su odluke oblikovale sudbinu ne samo ljudi, već i čitavih političkih procesa.

Ali kada je kula moći počela da se ruši, srušila se munjevito. U aprilu 2022. godine, Medenica je uhapšena pod teškim optužbama: članstvo u kriminalnoj organizaciji, zloupotreba službenog položaja, trgovina uticajem. S njenim padom simbolično je pala i iluzija da pravosuđe, čak i u svojoj najvišoj instanci, ima išta zajedničko s nepristrasnošću i zakonitošću.

Poruke koje su procurile iz istrage bacile su svjetlo na zastrašujući sistem iznutra: presude koje se ne donose u sudnicama, već u dogovorima; sudije koje se ne biraju po stručnosti, već po lojalnosti; institucije koje više podsjećaju na trgovačke firme nego na stubove demokratije. U tom ambijentu, pravda nije bila ideal – već valuta.

Kada se na čelna mjesta u sudstvu, tužilaštvu i bezbjednosnim službama postavljaju ljudi povezani s centrima moći izvan zakona, rezultat nije kvar sistema – već sistem temeljen na kvaru. Crna Gora danas ne pati od korupcije kao bolesti. Ona pati od korupcije kao modela upravljanja.

U takvom uređenju, mafiji ne trebaju politički kontakti – ona je politika. Ne mora da kupuje presude – ona ih piše. Ne lomi institucije – već ih gradi po sopstvenoj mjeri.

Pravosuđe, policija, obavještajni sektor i politika godinama su funkcionisali kao jedna simbiotska mreža koja je umjesto javnog interesa štitila privatne interese pojedinaca i klanova.

I dok se političke elite smjenjuju, a nove vlasti najavljuju reforme i obračun sa korupcijom, pitanje ostaje: da li Crna Gora ima kapaciteta – i volje – da se oslobodi tog malignog zagrljaja?

Prava nezavisnost ne počinje ni na referendumu, ni u Ustavu. Ona počinje tamo gdje mafija prestaje da komanduje policijom, gdje tužilac ne pita „koga treba“, i gdje se ime države ne vezuje za klan, već za zakon.

Ako Crna Gora ne uspije da povrati institucije iz kandži privatne moći, onda će 21. maj ostati praznik forme bez suštine – dan kada smo se oslobodili jedne dominacije, da bismo upali u drugu, još perfidniju. Devetnaest godina institucionalnog zarobljeništva mora postati granica iza koje vječna Crna Gora više nikada neće zakoračiti.