Rukomet često piše lijepe priče, a one ponekad mogu imati poseban sadržaj. Jedna takva priča satkana je od kvaliteta na terenu, rada i borbe koji su igrački uobličili jedan od najvećih potencijala crnogorskog rukometa – Nađu Micevski. Njen sportski poziv pokazatelj je kako zajedničko djelovanje truda i ljubavi prema sportu može pružiti velike uspjehe.
- Kako pamtiš svoje prve korake u RK Zeta?
Počela sam da treniram sa 9 godina i tada sam shvatila čime želim da se bavim u životu, tako da mi je svaki trenutak proveden u dresu Zete bio poseban.
- Ko su bili tvoji uzori tokom odrastanja?
Odrastala sam gledajući reprezentaciju i naše „lavice“ koje su igrale Ligu šampiona. Divila sam im se i željela da budem na tom nivou, ali nikada nisam imala konkretnog uzora.
- Koliko je RK Zeta značio u razvoju tvoje karijere; ko je pružao podršku u najvećoj mjeri, članovi porodice ili članovi kluba?
Zeta mi je, naravno, puno značila, jer smatram da bez nje ništa od ovoga ne bi bilo moguće. To je moj prvi klub i klub koji me svemu naučio. Moja najveća podrška, kako dok sam bila u Zeti, tako i sada, jesu moja porodica i trener Bobana Krstović, koja me svemu naučila i koja mi je i danas podrška na svakom koraku.
- Kada si osjetila da je pravo vrijeme da napraviš korak dalje u karijeri i napustiš crnogorski rukomet? Kako je realizovan transfer u Kišvardu godine?
Kao što svaki sportista sanja da se oproba na većem nivou, tako sam i ja imala svoj san da zaigram u inostranstvu. Rekla bih da se sve izdešavalo neplanirano, ali kada je stigla ponuda, nisam se dvoumila, jer svi znamo o kakvoj se rukometnoj zemlji radi. U tome sam vidjela priliku da napredujem i da postanem igrač kakav sam oduvek željela da budem.
- Debi protiv evropskog velikana Đera, uz dva pogotka u njihovu mrežu, djeluje kao debi iz snova. Da li nam možeš predstaviti kako je izgledalo prvo istrčavanje na teren u dresu novog kluba?
Složila bih se da je debi bio iz snova. Svi znamo o kakvoj se ekipi radi, a početak nije mogao da bude ljepši. Rekla bih da u tom trenutku uopšte nisam bila svjesna da debitujem protiv jedne od najboljih ekipa na svijetu. Debitovala sam u poslednjih pet minuta utakmice, dala dva gola i imala asistenciju. Taj osjećaj ne može da se opiše riječima – adrenalin je bio previsok.
- Koje su značajne razlike između crnogorskog i mađarskog rukometa? Kako si se navikla na sam prelazak u novu sredinu?
Razlike između crnogorskog i mađarskog rukometa su, prije svega, u uslovima za rad i ulaganjima u klubove i igrače. Nije bilo lako navići se, pogotovo zbog jezika – u klubu skoro niko nije govorio engleski, a ja sam kao dijete prvi put otišla u inostranstvo. Nije bilo lako, ali smatram da sam se dobro snašla.
- Nakon sakupljanja rukometnog staža u Kišvardi odlučila si ponovo zaigrati za matični klub. Šta te je navelo da provedeš prvi dio polusezone u Zeti?
Nakon novog početka u novom klubu, neke stvari se nisu odvijale onako kako sam očekivala. Došlo je do prezasićenja, pa mi je bio potreban psihički odmor i vrijeme provedeno kod kuće sa svojima. Smatram da mi je tih pola godine u Zeti mnogo pomoglo, i psihički i fizički. Pored toga, vratilo mi je želju za rukometom.
- Ponovni odlazak u vode mađarskog rukometa, samo ovog puta boje drugog kluba–Kečkemet. Kako je došlo do tog transfera i šta očekuješ od preostalog dijela sezone?
Desilo se da smo vjerenik i ja dobili ponudu od istog kluba, pa smo odlučili da budemo zajedno. Klub je dobro organizovan, vodi računa o svemu i lijepo je biti dio takvog tima.
- Pored toga što si bila redovan član mlađih generacija reprezentativnog sastava Crne Gore, sada si dobila prvi poziv da budeš dio okupljanja seniorskog pogona. Možeš li nam reći nešto više o igranju na reprezentativnom nivou?
Svaki sportista koji započinje svoju karijeru sanja o dresu reprezentacije, pa tako i ja. Uvijek je poseban osjećaj nositi dres sa državnim grbom. Bila sam dio seniorskog tima nedelju dana i bila sam presrećna i ponosna zbog toga, jer biti dio seniorske reprezentacije je nešto o čemu sam oduvek sanjala. Nadam se da ću u budućnosti ponovo dobiti priliku da igram za A tim.
10.S obzirom na to da je svaka utakmica priča za sebe, da li nam možeš navesti jednu utakmicu iz dosadašnje rukometne karijere koju posebno pamtiš i zašto?
Rekla bih da je utakmica protiv Đera moja najveća utakmica u dosadašnjoj karijeri. Ta dva gola protiv njih najdraža su mi do sada.
- Kako se nosiš s zahtjevima profesionalnog sporta?
Mnogo je odricanja i svega, ali kada radiš posao koji voliš, ništa nije teško.
- Šta možemo očekivati od rukometnog poziva na duže staze kada su u pitanju tvoji ciljevi, ambicije; možda želja da se oprobaš u nekoj određenoj ligi ili klubu?
Želim da se fokusiram na kratkoročne ciljeve i da idem korak po korak, pa ćemo videti šta donosi budućnost.