Sport

Bogavac: Plan je samo jedan – da dobacim normu za Olimpijske igre!

Izvor: internet

Poznato je koliko često sportisti iza sebe imaju zanimljivu, i prilično tešku životnu priču. Jedna od takvih svakako je i crnogorska bacačica
koplja Marija Bogavac, koja je tokom najvećeg uspona svoje sportske karijere doživjela upravo ono od čega svi sportisti najviše strahuju – povredu, i to ne samo jednu…

Marija, koja se trenutno nalazi na trening kapu u Helsinkiju, u intervjuu za Meridian Sport govorila je o svim svojim povredama, životu u Americi, nastupima za reprezentaciju i najvećoj podrški u svom životu.

“Sa nekih 12 godina sam prvi put uzela koplje u ruke i tada sam rekla to je to, ne želim da prekinem sa tim. Moj sportski uspon desio se
prilično brzo i eksplozivno, ali je isto tako brzo i pao. Već 2013. godine sam učestvovala na prvom Svjetskom prvenstvu, a onda se desila 2014. godina kada sam na Evropskom prvenstvu pokidala ligamente lakta, a već 2015. sam odlučila da idem u Ameriku.”

“Povreda lakta je bio jedan hitac koji me je jako pogodio, a moj trener je u trenutku kada sam se povrijedila bio razočaran, jer sam trebala da se plasiram na Svjetsko prvenstvo. Tada sam bila dijete i to me je psihički poremetilo, a onda sam htjela da prestanem da bacam i bila sam ubijeđena da hoću, ali su me roditelji podržavali i na neki način me nagovorili da nastavim da se bavim ovim sportom.”

“Možda je najveći problem u tome što ja to tada nisam provjerila. Niko nije ni obratio pažnju na to, a kao i svim roditeljima i mojima je
bilo važno da se školujem, pa sam djelimično zanemarila povredu i dobila par ponuda za punu školarinu na univerzitetima u Americi,
koje sam odlučila da iskoristim.” počela je Marija svoju životnu priču.

“Prve godine sam bacila i rekord konferencije i rekord škole, napredovala sam, a već sledeće godine sam ponovo doživjela povredu lakta, pa onda i ramena… i tako 15 mjeseci oporavka.”

Našu ekipu zanimali su detalji njenog oporavka i toga koliko joj je sve to psihički teško palo, te kako se daleko od svoje porodice, gotovo
sama borila sa tim.

“Sam si, ali nisi sam. Stvarno su to nevjerovatne situacije u kojima se čovjek nađe. Uvijek sam sa sobom preispituješ svoje odluke i
razmišljaš šta dalje da uradiš, ali pišem svoju knjigu o svemu tome, u kojoj se nadam da ću uspjeti sve da obuhvatim i na sva takva pitanja
da odgovorim.”

Godina za godinom, problema umjesto da je manje, njih je bilo sve više. Godina 2020. za Mariju je izgledala kao prava prilika za odmor.
Ima završen fakultet, sanirane povrede i sve je naizgled kako treba, ali sreća je još jednom izdala…

“Taman što sam odlučila da ostanem u Crnu Goru, bilo je 2020. godine baš kada je bila pandemija, dobila sam novi poziv. Zdrava sam, sve je super konačno, željela sam odmorim i da sve krenem ispočetka, a onda se dogodio poziv. Ostala mi je još godina dana stipendije u Americi. Nisam bila sigurna tada šta želim, ali sam ponovo zahvaljujući svojoj porodici donijela, kako mi se čini, pravu odluku.”

“Kada su se sve kockice posložile, tu nije bio kraj. Nakon što mi je deka u januaru 2021. godine preminuo, ja sam ponovo zadobila povredu leđa. Oporavak je trajao do aprila, kada sam ponovo uzela koplje u ruke da bih se takmičila na šampionatu Konferencija, prvo bacanje i nova povreda – pokidan ACL (ligament koji stabilizuje kosti koljena i povezuje butnu kost sa cjevanicom).” objasnila je Marija Bogavac.

“To je bilo nešto najgore što mi se dogodilo – najgore u smislu povrede. Bila sam tamo sama, sjećam se da me je mama zvala i pitala
me da dođe, a ja sam joj rekla ne. Dok mi nije bilo još gore, pala sam sa kreveta, plakala sam sama i zvala je da dođe kod mene jer nisam
više mogla tako. Pazila me je dva mjeseca, i zahvalna sam joj beskrajno zbog toga.” rekla je Marija.

Jedva godinu dana kasnije, bolovi su se vratili. Prva rečenica koju je čula od doktora bila je “Marija moramo ponovo to da operišemo”. I onda već poznate scene – avioni, Amerika, bolnica… samo ovog puta još gore.

“Niz pehova nije bio završen, jer sam zbog alergijske reakcije na antibiotike dobila sam infekciju i bila sam praktično klinički mrtva. Ali,
završilo se dobro i nakon infuzija, počela sam terapije za koljeno. Tako da prošle godine ponovo učila da hodam.” objasnila je Mojkovčanka.

Najvažnije je da je sada dobro, a na pitanje koji su joj dalji planovi, otkrila nam je.

“Trenutno sam na kampu u Helsinkiju. Učim. Učim neke stvari koje nisam znala, ali i one koje ranije nisam mogla da uradim. Svaki trening mi je novitet. Vjerujem ponovo u sebe. Nedostaju mi treninzi na otvorenom da bih se u potpunosti vratila. Želim da budem zdrava i uživam u ovome što radim. Definitivno mi je cilj da bacim što više i ispunim tu Olimpijsku normu. Plan je jedan i njega ću ispuniti, ne postoji druga opcija.”

Dvadesetsedmogodišnjakinja uprkos svim problemima ne odustaje ni od nastupa za reprezentaciju, a kaže da se i za to, sama bori.

“Ove godine sam se takmičila na Evropskom prvenstvu i osvojila bronzanu medalju. Vratila sam se u reprezentaciju nakon devet godina. Vratila sam se sama, niko ne mora da me pozove, zato što me ni tokom ovih godina niko nije zvao, pa ne moraju ni sada. Imala sam ponude da nastupam za razne države, ali to mi nikada nije palo na pamet, ja jednu zemlju volim i to je to.” rekla je Marija.

U razgovoru sa ljudima iz atletskog saveza, koji su odbili da mi pruže bilo kakav vid podrške, rekla sam im: “Ja ću baciti tu normu, ne zbog bilo koga drugog već zbog sebe. Moram. Ja predstavljam našu državu gdje god da odem, sportista sam ove zemlje. Željela sam samo da mi kažu da vjeruju u mene i mislim da je to nešto što svi sportisti ovdje žele.”

“Sve što treniram i radim, finansiram sama. Niti medijska pažnja koju sam dobila nedavno, niti nečije riječi meni ne predstavljaju ništa. I
dalje živim sama daleko od svoje države i svih, teško je, ali borim se. Sebi sam rekla da ako do sada nisam odustala sigurno neću zbog takvih stvari sada.” objasnila je crnogorska atletičarka. Vjeruje da će se nekim rupama u njenom sportu u Crnoj Gori, baviti nakon svoje sportske karijere.

“Pokušavala sam nešto da promijenim par puta. Govorila sam i savjetovala, ali obično dobijem odgovor da je to kod nas tako godinama, te da sam ja umišljena zato što sam se vratila iz Amerike. Neki me ne vole, ali nije me briga. Zauzeću se za to jednog dana ne zbog sebe, već zbog ostalih djevojaka koje prolaze kroz slične stvari. Želim tome da se posvetim kada završim karijeru.” zaključila je Marija Bogavac za Meridian Sport.

Izvor: Meridian sport

Slične teme:marija bogavac meridiansport olimpijske igre

Sledeće

Kazino Loyalty Bonus – 10.000€!

Ne propustite

Narednih pet dana kiša!

Reklama

Klikni da ostaviš komentar

Sport

Temelj budućih uspjeha – sjajna sezona iza mladog karting vozača Vasilija Maraša

Pripremila: Tamara Raičević

Aktuelna takmičarska sezona je završena za sve simpatizere dinamične vožnje, a naš Vasilije Maraš krunisao je sezonu zavidnim podvizima koji su sublimacija predanog rada, ogromne discipline i strasti prema kartingu sa njegovih 7 godina.

Na posljednjem takmičenju, trka Jagodine, Vasilije je startovao sa 9. pozicije, da bi stigao do trećeg mjesta (P3), vozeći krug sa samo 0.9 sekundi zaostatka za najboljim krugom koji je postigao dječak čije je ime prepoznato u top 25 Evrope, iako je stariji četiri godine. Ovaj rezultat predstavlja ozbiljan progres i potvrdu kvaliteta rada cijelog tima.

Hladnokrvnost, odlučnost, hrabrost i trud izdvajaju se kao ključni elementi uspjeha. Potvrđuje se važnosti ovih kvaliteta kao glavnih postulata za pravilno formiranje ličnosti i razvoj jednog pravog trkača.

U prethodnim trkama zabilježena su i dva sedma mjesta (P7) u izuzetno jakoj konkurenciji. Takmičari su bili stariji i iskusniji, a konkurencija međunarodna i uvozna. Ipak, naš vozač je pokazao izvanredan start, pretakavši tri do četiri protivnika u prvoj krivini, uz izuzetno snalaženje u gužvi i veliku dozu hrabrosti i odlučnosti.

“Splet okolnosti, manjak iskustva na određenim stazama i bolja trenutna forma ostalih takmičara uticali su da se pozicija ne održi do kraja trke. Ipak, svaka trka donijela je novo iskustvo i znanje, koje je od neprocjenjive važnosti u sezoni koja, iako nije debitantska, ima edukativni karakter za naš tim”, saopštio je za Portal Zeta Vasilijev otac, Borislav Maraš, član karting tima.

U narednom periodu tim će raditi na prebacivanju baze treninga u Srbiju, kako bi osigurali bolje mogućnosti za razvoj trenažnog procesa – pomoću vožnje na pravim stazama i “sparinge” sa većim brojem takmičara.

Napredak je u svakom segmentu teško ostvariti bez kontinuiranih treninga i prihvatljivih uslova, a dodatni fokus biće na tehničkom usavršavanju, vožnji i pripremi kartinga.

Borislav Maraš kazao je kako na stazama uspjeha imaju podršku, ističući i značaj pomoći saradnika, ali i riječi zahvalnosti organizatorima trka “veliku zahvalnost dugujemo svim ljudima i timovima koji su nam pomogli tokom sezone, bilo kroz savjete, tehničku podršku ili moralnu pomoć”.

Volja i posvećenost koje mladi trkač s područja Zete pokazuje su izvanredne i autentične, a tim će učiniti sve da se Vasilijev potencijal isprati i podrži u svakom segmentu.

Sport

Bingo Mania – Ekskluzivna igra od Pragmatic Play-a

Otkrijte Bingo Mania, ekskluzivnu slot igru koja spaja čaroliju klasika i uzbuđenje modernih slotova. Svaki spin donosi neizvjesnost, dok Bingo Bonus funkcija i spektakularni super novčići otvaraju vrata ka velikim nagradama

Vizuelno impresivna i bogata detaljima, igra vas vodi u svijet šarenih bingo kuglica, luksuznog ambijenta i animacija visokog kvaliteta. Uz besplatne spinove i misteriozne simbole, svaki trenutak donosi šansu za uzbudljive kombinacije i posebne dobitke.

Bingo Mania nije samo igra – to je iskustvo koje spaja zabavu, strategiju i šansu da osjetite pravo uzbuđenje binga u modernom izdanju. Njena ekskluzivnost i inovativne funkcije čine je savršenom za sve igrače koji traže premium zabavu u online slot svijetu.

Licima koja nisu navršila 18 godina života zabranjeno je učestvovanje u igrama na sreću. Igre na sreću mogu izazvati zavisnost.

Sport

MATIJA RADOVIĆ ZA PORTAL ZETA: Kik-boks volim sve više i više

Pripremila: Tamara Raičević

Crnogorski borilački sportovi iznjedrili su brojne šampione, a oni zauzvrat, na svjetskoj i evropskoj sceni pišu nevjerovatne uspjehe. Za pomak u karijeri bila im je potrebna volja za učenjem i napretkom, praćena ogromnim odricanjem, satima treninga, razgovora, slušanja. Ovakvu sportku priču živi Matija Radović, borac koji je svoj sportski put pronašao u kik-boksu, član Zete.

U svijetu prepunom ljubitelja kolektivnih sportova, ti si napravio drugačiji odabir. Iz čega se izrodila ta ljubav prema ovom borilačkom sportu i zašto je baš kik-boks imao prednost u odnosu na ostale?

Ljubav prema kik-boksu rodila se tako što sam oduvijek volio da gledam borilačke sportove. Čim se klub otvorio u mojoj blizini, odmah sam otišao i od tada ovaj sport volim sve više i više.

Da li bi mogao da nam približiš kako su izgledali tvoji prvi dodiri u svijetu kik-boksa?

Prvi dani u kik-boksu bili su teški, jer sam nedugo nakon što sam počeo da treniram, već krenuo da se takmičim.

Možemo li reći da su nečije riječi podrške bile ,,zvijezda vodilja” na sportskom putu i da li se može neko poistovijetiti kao tvoj uzor od samog početka?

Najveća podrška mi dolazi od porodice, trenera i prijatelja.

Treninzi, borbe, školske obaveze, društveni život. Da li nam možeš opisati kako izgleda tvoj uobičajeni dan?

Moj svaki dan je sličan. Kada imam takmičenje, dan počinje trčanjem oko 5 ujutro, potom idem na posao od 7 do 15 časova. Poslije posla se odmaram do večernjeg treninga koji je u 20.00 h časova. Nakon treninga slijedi odmor i tako se završava moj uobičajeni dan.

Kakva je koncepcija treninga, ako uzmemo u obzir važnost balansirane ishrane, fizičkog napora i kvaliteta sna?

Kao što sam već spomenuo, trenira se naporno, ali je odmor jednako važan. Trudim se da zaspim što ranije kako bih za jutarnji trening bio odmoran. Takođe, prije meča pazim da se hranim što zdravije, jer su ishrana, trening i odmor podjednako bitni — sve to ide jedno uz drugo i na sve se mora paziti.

Da li je po tvom mišljenju mentalna priprema podjednako važna kao i kvalitetna fizička spremnost?

Po mom mišljenju, mentalna snaga je podjednako važna kao i fizička sprema. To su stvari koje idu jedno uz drugo — u suprotnom, neće biti rezultata.

S obzirom na to da većina sportiska praktikuje određene rituale pred svoje nastupe, postoji li neka stvar koju praktikuješ prije ulaska u borbu?

Prije svakog meča pomolim se Bogu i, pred ulazak u ring, prekrstim se. Tako osjećam da treba i bez toga ne ulazim u ring.

U nizu borbi koje su iza tebe, da li bi izdvojio određenu borbu ili protivnika koji su na tebe ostavili drugačiji trag?

Iza sebe imam mnogo mečeva i ne bih izdvajao nijedan posebno. Bilo je težih i lakših borbi, ali svi smo tu da se dokažemo i damo sve od sebe.

Nedavno osvojena srebrna medalja na Evropskom prvenstvu u Italiji. Kakvi su utisci i na koji način doživljavaš članstvo u redovima reprezentacije Crne Gore?

Poslije dvije pobjede protiv dobrih protivnika osvojio sam srebro. Naravno, krivo mi je što nije zlato, jer znam da sam bolji od tog protivnika i da sam zaslužio da budem prvak. Ipak, zahvalan sam Bogu na ovom rezultatu kao i na svakom do sada. Drago mi je što sam u reprezentaciji i što mogu da se borim za svoju malu zemlju, na koju sam ponosan.

Da li je trenažni proces u ovom trenutku usmjeren na pripremu za neko takmičenje koje možemo očekivati u skorijoj budućnosti?

Da, 10. oktobra me u Banjaluci očekuje moj prvi profesionalni meč, nakon 55 amaterskih borbi.