Poznato je koliko često sportisti iza sebe imaju zanimljivu, i prilično tešku životnu priču. Jedna od takvih svakako je i crnogorska bacačica
koplja Marija Bogavac, koja je tokom najvećeg uspona svoje sportske karijere doživjela upravo ono od čega svi sportisti najviše strahuju – povredu, i to ne samo jednu…

Marija, koja se trenutno nalazi na trening kapu u Helsinkiju, u intervjuu za Meridian Sport govorila je o svim svojim povredama, životu u Americi, nastupima za reprezentaciju i najvećoj podrški u svom životu.

“Sa nekih 12 godina sam prvi put uzela koplje u ruke i tada sam rekla to je to, ne želim da prekinem sa tim. Moj sportski uspon desio se
prilično brzo i eksplozivno, ali je isto tako brzo i pao. Već 2013. godine sam učestvovala na prvom Svjetskom prvenstvu, a onda se desila 2014. godina kada sam na Evropskom prvenstvu pokidala ligamente lakta, a već 2015. sam odlučila da idem u Ameriku.”

“Povreda lakta je bio jedan hitac koji me je jako pogodio, a moj trener je u trenutku kada sam se povrijedila bio razočaran, jer sam trebala da se plasiram na Svjetsko prvenstvo. Tada sam bila dijete i to me je psihički poremetilo, a onda sam htjela da prestanem da bacam i bila sam ubijeđena da hoću, ali su me roditelji podržavali i na neki način me nagovorili da nastavim da se bavim ovim sportom.”

“Možda je najveći problem u tome što ja to tada nisam provjerila. Niko nije ni obratio pažnju na to, a kao i svim roditeljima i mojima je
bilo važno da se školujem, pa sam djelimično zanemarila povredu i dobila par ponuda za punu školarinu na univerzitetima u Americi,
koje sam odlučila da iskoristim.” počela je Marija svoju životnu priču.

“Prve godine sam bacila i rekord konferencije i rekord škole, napredovala sam, a već sledeće godine sam ponovo doživjela povredu lakta, pa onda i ramena… i tako 15 mjeseci oporavka.”

Našu ekipu zanimali su detalji njenog oporavka i toga koliko joj je sve to psihički teško palo, te kako se daleko od svoje porodice, gotovo
sama borila sa tim.

“Sam si, ali nisi sam. Stvarno su to nevjerovatne situacije u kojima se čovjek nađe. Uvijek sam sa sobom preispituješ svoje odluke i
razmišljaš šta dalje da uradiš, ali pišem svoju knjigu o svemu tome, u kojoj se nadam da ću uspjeti sve da obuhvatim i na sva takva pitanja
da odgovorim.”

Godina za godinom, problema umjesto da je manje, njih je bilo sve više. Godina 2020. za Mariju je izgledala kao prava prilika za odmor.
Ima završen fakultet, sanirane povrede i sve je naizgled kako treba, ali sreća je još jednom izdala…

“Taman što sam odlučila da ostanem u Crnu Goru, bilo je 2020. godine baš kada je bila pandemija, dobila sam novi poziv. Zdrava sam, sve je super konačno, željela sam odmorim i da sve krenem ispočetka, a onda se dogodio poziv. Ostala mi je još godina dana stipendije u Americi. Nisam bila sigurna tada šta želim, ali sam ponovo zahvaljujući svojoj porodici donijela, kako mi se čini, pravu odluku.”

“Kada su se sve kockice posložile, tu nije bio kraj. Nakon što mi je deka u januaru 2021. godine preminuo, ja sam ponovo zadobila povredu leđa. Oporavak je trajao do aprila, kada sam ponovo uzela koplje u ruke da bih se takmičila na šampionatu Konferencija, prvo bacanje i nova povreda – pokidan ACL (ligament koji stabilizuje kosti koljena i povezuje butnu kost sa cjevanicom).” objasnila je Marija Bogavac.

“To je bilo nešto najgore što mi se dogodilo – najgore u smislu povrede. Bila sam tamo sama, sjećam se da me je mama zvala i pitala
me da dođe, a ja sam joj rekla ne. Dok mi nije bilo još gore, pala sam sa kreveta, plakala sam sama i zvala je da dođe kod mene jer nisam
više mogla tako. Pazila me je dva mjeseca, i zahvalna sam joj beskrajno zbog toga.” rekla je Marija.

Jedva godinu dana kasnije, bolovi su se vratili. Prva rečenica koju je čula od doktora bila je “Marija moramo ponovo to da operišemo”. I onda već poznate scene – avioni, Amerika, bolnica… samo ovog puta još gore.

“Niz pehova nije bio završen, jer sam zbog alergijske reakcije na antibiotike dobila sam infekciju i bila sam praktično klinički mrtva. Ali,
završilo se dobro i nakon infuzija, počela sam terapije za koljeno. Tako da prošle godine ponovo učila da hodam.” objasnila je Mojkovčanka.

Najvažnije je da je sada dobro, a na pitanje koji su joj dalji planovi, otkrila nam je.

“Trenutno sam na kampu u Helsinkiju. Učim. Učim neke stvari koje nisam znala, ali i one koje ranije nisam mogla da uradim. Svaki trening mi je novitet. Vjerujem ponovo u sebe. Nedostaju mi treninzi na otvorenom da bih se u potpunosti vratila. Želim da budem zdrava i uživam u ovome što radim. Definitivno mi je cilj da bacim što više i ispunim tu Olimpijsku normu. Plan je jedan i njega ću ispuniti, ne postoji druga opcija.”

Dvadesetsedmogodišnjakinja uprkos svim problemima ne odustaje ni od nastupa za reprezentaciju, a kaže da se i za to, sama bori.

“Ove godine sam se takmičila na Evropskom prvenstvu i osvojila bronzanu medalju. Vratila sam se u reprezentaciju nakon devet godina. Vratila sam se sama, niko ne mora da me pozove, zato što me ni tokom ovih godina niko nije zvao, pa ne moraju ni sada. Imala sam ponude da nastupam za razne države, ali to mi nikada nije palo na pamet, ja jednu zemlju volim i to je to.” rekla je Marija.

U razgovoru sa ljudima iz atletskog saveza, koji su odbili da mi pruže bilo kakav vid podrške, rekla sam im: “Ja ću baciti tu normu, ne zbog bilo koga drugog već zbog sebe. Moram. Ja predstavljam našu državu gdje god da odem, sportista sam ove zemlje. Željela sam samo da mi kažu da vjeruju u mene i mislim da je to nešto što svi sportisti ovdje žele.”

“Sve što treniram i radim, finansiram sama. Niti medijska pažnja koju sam dobila nedavno, niti nečije riječi meni ne predstavljaju ništa. I
dalje živim sama daleko od svoje države i svih, teško je, ali borim se. Sebi sam rekla da ako do sada nisam odustala sigurno neću zbog takvih stvari sada.” objasnila je crnogorska atletičarka. Vjeruje da će se nekim rupama u njenom sportu u Crnoj Gori, baviti nakon svoje sportske karijere.

“Pokušavala sam nešto da promijenim par puta. Govorila sam i savjetovala, ali obično dobijem odgovor da je to kod nas tako godinama, te da sam ja umišljena zato što sam se vratila iz Amerike. Neki me ne vole, ali nije me briga. Zauzeću se za to jednog dana ne zbog sebe, već zbog ostalih djevojaka koje prolaze kroz slične stvari. Želim tome da se posvetim kada završim karijeru.” zaključila je Marija Bogavac za Meridian Sport.

Izvor: Meridian sport