Proslavljeni vaterpolista našao je vremena da bude gost i ispriča neku drugu stranu svog života i vaterpola uopšte, njegove početke u ovom trofejnom sportu, ispričao je dosta zanimljivih detalja iz bazena i van njega. Pred punom salom KIC-a odgovarao je na pitanja učenika osnovnih škola sa područja Opštine Zeta, ispričao je i poneku anegdotu, zanimljivost iz svog života.
Na samom početku, Savić je govorio o svojim počecima.
„Iako možda nisam želio, počeo sam da se bavim vaterpolom, jer me otac upisao zbog debljine. Čuveni Ratko Rudić me je ubacio u prvi tim Partizana sa 14 godina i tako je krenula moja karijera. A imao sam kao dječak želju da budem kuvar ili vojni pilot, prijavio sam se za školu u Mostaru, ali nesrećni rat je sve zaustavio. Onda sam se opredijelio za vaterpolo, a sa mojih 16 godina dobio sam profesionalni ugovor od Partizana. Put me je posle odveo u Barselonu, a karijeru sam završio u Crvenoj zvezdi. Kada sam se odlučio na taj korak i saopštio ocu da se vraćam iz inostranstva i potpisujem za Zvezdu, dobio sam odgovor da je sve došlo na svoje mjesto. Naravno, bilo je i onih koji nisu opravdavali moj postupak, prije svega moj kum, veliki Partizanovac, koji mi je rekao da više nikada neće doći na moju utakmicu“, rekao je Dejan Savić.
Nakon igračke karijere, Savić se posvetio trenerskom poslu.
„Kada sam imao 21 godinu znao sam da želim da budem trener, počeo sam da prikupljam sve ono što su treneri mene učili. Krenuo sam sa juniorskom reprezentacijom Srbije, radio u sam u Zvezdi, a onda je stigao posao selektora Srbije. Kao igrač nisam osvojio olimpijsko zlato, ali kao trener jesam dvije. Posle karijere selektora Srbije bio sam na Malti, pa u Saudijskoj Arabiji, a evo me sada ovdje, na klupi Crne Gore. Nadam se da ćemo krenuti putem starijeg brata i vratiti Crnu Goru tamo gdje im je mjesto“, kazao je Savić.
Šta je biti teže trener ili igrač u vaterpolu?
„Kada si igrač misliš da si najpametniji na svijetu i da sve zavisi od tebe. S druge strane, trener je van bazena i nekako sa drugim očima sve to gleda. Obje stvari su lijepe, ali je svakako teže biti trener – kazao je Savić odgovarajući na jedno od postavljenih pitanja od strane učenika“, istakao je Savić.
Imao je Savić na kraju jasnu poruku:
„Nije važno da budeš šampion u sportu, važnije je biti šampion u životu“.