Od uvjerljive pobjede studentske liste na izborima u Srbiji, građanin Prvoslav Perić, to jest Njegova svetost arhiepiskop pećki, mitropolit beogradsko-karlovački i patrijarh srpski Porfirije, povukao se iz javnosti s diskrecijom člana upravnog odbora koji je, odmah po stečaju preduzeća, ustanovio da je svim njegovim sjednicama prisustvovao isključivo u svojstvu nezavisnog posmatrača. Istovremeno je nestao i njegov Instagram profil, svojevrsna elektronska evidencija političkih poznanstava, u kojoj su godinama uredno arhivirani susreti, osmijesi i sve ono mnogo više od puke demonstracije uzajamnog uvažavanja s Aleksandrom Vučićem i ostalim istaknutim predstavnicima naprednjačkog upravnog aparata. Razlozi obustavljanja javnog pristupa ovoj dokumentaciji nisu poznati, ali njeno iščeznuće neposredno nakon izborne promjene vlasti ostavlja utisak da je u Patrijaršiji, uporedo s promjenom političkih okolnosti, izvršena i vanredna revizija snimljenog materijala, pri čemu je, iz razloga koje nadležni nisu smatrali potrebnim obrazložiti, čitava jedna epoha institucionalne srdačnosti proglašena nepodobnom za dalju javnu upotrebu.

A onda se, kao po naročitom blagoslovu, na anonimnoj fejsbuk-stranici – koja se po ugledu na fan pejdž neke estradne zvijezde zove „Svi mi koji volimo SPC“ – pojavljuje opširna apologija patrijarha, čiji je zadatak da nas uvjeri kako ono što smo godinama gledali zapravo nismo vidjeli. Porfirije, saznajemo, nikada nije bio politički opredijeljen, nego je, poput mudrog pastira, sve vrijeme stajao iznad sukoba, čuvajući jedinstvo naroda. Posrijedi je poduhvat dostojan Orvelovog Ministarstva istine, samo što se umjesto spaljivanja kompromitujućih novinskih arhiva sada računa na blagodeti digitalnog iščeznuća. Jučerašnja politička prisnost postaje današnja pastirska neutralnost, a prekosutra će – što se već i počelo ostvarivati – biti proglašena naročitom vrstom proročke uzdržanosti.

Ali ako je patrijarh zaista sve vrijeme postupao s nepristrasnošću koju mu naknadno pripisuje anonimni apologeta, zbog čega je njegov Instagram uopšte nestao? Zar ta brižljivo vođena evidencija susreta, prijema i uzajamnih izraza zadovoljstva ne bi predstavljala prvorazredni izvor za buduće istoričare Crkve, dokumentaciju koju bi po njenoj vrijednosti valjalo čuvati odmah uz Jevsevijevu Crkvenu istoriju? Ili je posrijedi neobičan slučaj u kojem se dokumentovana građa pokazala neupotrebljivom upravo zato što je bila isuviše vjerodostojna?

Najprije nam se saopštava da patrijarh nije političar. On samo posjećuje Vladimira Putina, dakle predsjednika strane države, prenosi pozdrave predsjednika Srbije, razmatra međunarodni položaj zemlje i iznosi ocjene o karakteru domaće političke opozicije. Drugim riječima, obavlja poslove iz nadležnosti Ministarstva spoljnih poslova, ali se, zahvaljujući odgovarajućoj crkvenoj kvalifikaciji, oslobađa obaveze da za njih snosi političku odgovornost. Njegove izjave, premda sadržajem političke, ne smiju biti predmet političke kritike, jer bi se time, prema ovom neobičnom tumačenju nadležnosti, povrijedilo dostojanstvo Trona Svetoga Save. Po istoj bi se logici ministar finansija mogao trajno osloboditi revizije državnog budžeta kada bi mu se, uz službenu legitimaciju, izdavala i posebna vrsta mitre.

Naročitu pažnju zaslužuje snimljeni detalj na osnovu kojeg zaključujemo da patrijarh tokom razgovora s Putinom nije mogao da se prisjeti naziva revolucije na koju je upozoravao, pa mu je episkop Irinej morao dostaviti odgovarajući termin. Tako je nastao rijedak primjer proročkog upozorenja koje je prije službenog saopštavanja moralo proći postupak terminološke dopune. Nakon što je dokumentacija kompletirana, patrijarh je izrazio nadu da će Srbija uspješno savladati navedenu opasnost. Izborni rezultat pokazao je, međutim, da je predviđeni ishod izostao, pa je ostalo nejasno da li je pogrešna bila sama procjena ili je episkop Irinej dostavio neodgovarajući naziv revolucije.

Ali vrhunac anonimne apologije Porfiriju nastupa kada se u predmet uvodi objašnjenje zašto se „obojena revolucija“, koju je patrijarh, zahvaljujući svojim naknadno utvrđenim proročkim sposobnostima, blagovremeno prepoznao zapravo dogodila. Prema toj teoriji, Zapad je tokom dvije godine studentskih protesta angažovao cjelokupan raspoloživi obavještajni aparat, od Subotice do Vranja, s jednim neobičnim propustom: nadležne zapadne institucije, po svemu sudeći, nisu bile obaviještene o vlastitoj operaciji. Njihove vlade izdavale su rutinska saopštenja o dijalogu i vladavini prava, a poljski Centar za istočne studije još je 2025. konstatovao da Vučić računa upravo na uzdržanost Vašingtona, Berlina i Pariza. Tako smo dobili vjerovatno prvi slučaj međunarodne zavjere u kojoj su organizatori, umjesto operativne pomoći svojim zavjerenicima, pokazivali naročitu pažnju da ne izazovu nezadovoljstvo čovjeka čije su svrgavanje, prema službenoj verziji, sami organizovali. Ova okolnost, međutim, nimalo ne dovodi u pitanje patrijarhovo proročanstvo, budući da se od proročanstava, za razliku od običnih administrativnih izvještaja, očigledno ne zahtijeva da budu usklađena sa stvarnim stanjem stvari.

Finansijska dokumentacija ove geopolitičke konstrukcije još je poučnija. Prema podacima Delegacije Evropske unije, zemlje EU učestvovale su sa 56 odsto u ukupnom prilivu stranih direktnih investicija u Srbiju između 2010. i 2024. godine, a Rusija sa sedam odsto. Zapadni kapital, dakle, već decenijama ulazi u Srbiju kroz glavna vrata, uz uredne ugovore, državne subvencije i sve pripadajuće izraze službenog oduševljenja, dok nas njegovi domaći poslovni partneri upozoravaju da isti taj Zapad namjerava da Srbiju osvoji posredstvom studentskih plenuma. U tako uređenom sistemu nacionalnog računovodstva sedam je, razumije se, veće od pedeset šest, a vlast koja zapadnom kapitalu ustupa tržišta, rudnike i državne privilegije službeno se vodi kao njegov najdosljedniji protivnik. Protivrječnosti, međutim, nema: saradnja sa Zapadom predstavlja nacionalni interes kada se od nje ostvaruje prihod – uključujući i onaj za crkvenu kasu – a veleizdaju kada se od vlasti koja taj prihod raspoređuje zatraži odgovornost.

A da patrijarhovo proročanstvo ipak nije bilo bez osnova, anonimni apologeta prilaže i konačni materijalni dokaz: pojedinačne slučajeve krečenja murala Ratka Mladića. Ispostavlja se da se čitava međunarodna obavještajna operacija, čije postojanje nisu uspjele potvrditi ni najopsežnije geopolitičke analize, može nedvosmisleno dokazati pomoću nekoliko kanti kreča. Jer, očigledno, postoje ljudi koji smatraju da čovjek po čijim su naređenjima ubijani nevini ljudi ne može predstavljati nacionalnog heroja i moralni uzor. Prema logici ove apologije, bilo bi to otprilike kao kada bi se neki episkop pobunio protiv uklanjanja murala cara Iroda, smatrajući da je osporavanje njegovih postupaka zapravo organizovani napad na hrišćansku civilizaciju. Razumije se, patrijarhova dalekovidost time je konačno potvrđena: predvidio je međunarodnu zavjeru, a njegovi branioci pronašli su je u molerskim radovima.

Ali konačni dokaz osobene prirode patrijarhovog hrišćanskog svjedočenja stigao je upravo na drugu godišnjicu novosadske tragedije. Dok su se u Novom Sadu, na mjestu pogibije šesnaest nevinih ljudi, okupljali građani da odaju poštu žrtvama i zahtijevaju odgovornost, Porfirije je u Beogradu organizovao zaseban molitveni pomen, pozivajući se, kakve li neobične podudarnosti, na jevanđeljsku priču o bogatašu i ubogom Lazaru. Posrijedi je izbor biblijskog teksta koji bi svaki oprezniji crkveni savjetnik preporučio izbjegavati.

Jer bogataš u toj priči nije osuđen zato što Lazaru nije služio pomen, nego zato što za njegovog života nije smatrao potrebnim da ga primijeti pred vlastitim vratima. Uostalom, bogataš nije dokumentovano progonio Lazara, nije mu zabranjivao da leži pred njegovim vratima niti je, koliko znamo, zahtijevao da se njegovo siromaštvo istraži kao pokušaj obojene revolucije. Jednostavno je živio u poretku koji mu je odgovarao, smatrajući da tuđa patnja ne spada u njegovu nadležnost. I upravo tu prestaje svaka mogućnost pozivanja na patrijarhovu nepristrasnost: dok je narod tražio odgovornost za smrt nevinih, on je u toj pobuni prepoznavao političku opasnost, da bi potom, s bezbjedne institucionalne udaljenosti, služio pomen njihovim dušama. U Hristovoj priči između bogataša i Lazara na kraju se otvara nepremostiva provalija. U ovoj njenoj savremenoj administrativnoj obradi provalija je već postojala, a od patrijarha se zahtijevalo samo da odluči s koje će strane stajati. Odluku je, izgleda, odavno donio. Ostalo je bilo pitanje protokola.

Jedna scena iz serije „Koža“ Nikole Pejakovića vratila me je u ratno Sarajevo mog djetinjstva, u grad u kojem sam prerano spoznao grozni koloplet načina na koje čovjek može postradati od od drugog čovjeka, među strahove, lica i uspomene koje sam godinama nosio u sebi, vjerujući da sam s njima odavno naučio živjeti. Ali ta scena nije samo uzburkala bol koji je vrijeme položilo negdje na dno pamćenja. Naprotiv, u njoj je bilo nečeg duboko, biblijski oslobađajućeg.

Slobodan Milošević, Bobo, koga igra sam Pejaković, sjedi nasuprot Zukliću, čovjeku koji mu je tokom rata u Sarajevu ubio roditelje. Zuklića igra Admir Glamočak, čiji glas podrhtava od očaja i kajanja, kao da se u svakoj izgovorenoj riječi ponovo lomi pod teretom zločina s kojim godinama ne uspijeva ni živjeti ni umrijeti. Između njih su godine šutnje i dvoje mrtvih ljudi. I nešto što je teže od svega što se može izgovoriti, a što obojica, svaki na svoj način, nose otkako su se njihovi životi nepovratno ukrstili.

Zuklić priča kako je granata Vojske Republike Srpske pala pred njihovu zgradu, na igralište, među djecu koja su se igrala, koristeći jedan od rijetkih trenutaka u kojima im je rat dopustio da budu djeca, i ubila, među ostalima, i njegovu kćer. Opisuje raskomadana tijela, roditelje koji očajnički dozivaju svoju djecu i trenutak kada mu se od bola pomračio um. Otišao je po nož, popeo se u komšijski stan i izbo Bobine roditelje. Najprije oca, zatim majku. Dvoje ljudi koji mu ništa nisu skrivili, ali su umu čovjeka koji je upravo držao mrtvo dijete u rukama predstavljali imaginarne Srbe koji moraju biti kažnjeni. Nisu stigli ni riječ da izgovore. A onda, poslije tolikih godina, sjedeći pred njihovim sinom, nakon što je opisao kako mu je žena umrla od žalosti i kako je ostao sam na svijetu kaže: „Ja sve ove godine samo tebe čekam.“ U toj rečenici sabrano je sve što je ostalo od njegovog života: krivica koja ne prolazi, vrijeme koje je ne liječi i iščekivanje čovjeka koji ima svaki razlog da ga ubije.

I tu Pejaković i Glamočak, izvanrednom snagom svog glumačkog talenta, postižu nešto što umjetnosti vrlo rijetko polazi za rukom: da se sva strahota počinjenog zločina sačuva u svojoj istini, a da se s duše onoga ko ga je počinio ipak počne skidati teret krivice. Jer mrtve ništa ne može vratiti, ali Zuklićeva ispovijest vraća u život nešto što se činilo jednako nepovratno izgubljenim: unesrećeno ljudsko biće u ubici. Jer Bobo pred sobom više ne vidi samo čovjeka koji mu je ubio roditelje, nego i čovjeka koji je već godinama osuđen da živi s onim što je učinio. I odlučuje da mu oprosti. Odbija da njihova smrt postane razlog za još jednu. Ništa od onoga što se dogodilo ne može se ispraviti, ali se veće zlo još uvijek može zaustaviti. Pomislio sam tada da je Pejaković napisao jednu od najhrišćanskijih scena naše kinematografije. Ne samo zbog toga što se u njoj Jevanđelje prosto propovijeda, već zbog toga što se događa.

A onda gledam Kolju Pejakovića u emisiji „Dok anđeli spavaju“. Objašnjava kako je podršku Aleksandru Vučiću nekada potpisao desnom rukom, a sada bi objema. Potom prepričava raspravu s političkim neistomišljenikom, kojem zamjera što se našao u istoj koloni s onima koji bi, navodno, od crkava pravili disko-klubove, odvajali Vojvodinu, pljuvali vladiku Nikolaja i dopuštali da srpska tijela plutaju Savom. Čovjek koji je u svom djelu uspio razumjeti ubicu sopstvenih roditelja sada političkog protivnika svodi na saučesnika u svim zamislivim zločinima protiv Boga i naroda. Umjetnik koji je proniknuo u najstrašnije dubine ljudske nesreće odjednom progovara jezikom partijskog propagandiste, kojem je za razumijevanje tuđih uvjerenja dovoljna optužnica sastavljena prije saslušanja.

Iza priče o pretvaranju crkava u noćne klubove stoji izjava novosadskog profesora Dinka Gruhonjića, koji je svojevremeno govorio o skvotiranju hramova i njihovom pretvaranju u pabove. Ali kakve to veze ima sa studentima koji su ustali protiv nepravde poslije pogibije šesnaest ljudi pod novosadskom nadstrešnicom? Gruhonjić nije njihov vođa, nije ovlašćen da govori u njihovo ime, niti postoji dokaz da je studentski pokret prihvatio njegovu ideju o prenamjeni hramova. Naprotiv, studenti su se izričito ogradili od pokušaja da bilo ko mimo plenuma nastupa kao njihov predstavnik. Ali Kolji je dovoljno da neko s nekim dijeli protivljenje Vučiću pa da mu pripiše i sva ostala uvjerenja. Tako se pobuna protiv korupcije, nasilja i institucionalnog beščašća pretvara u navodnu zavjeru protiv pravoslavlja. To je čisto propagandno podmetanje, utoliko mučnije što dolazi od čovjeka koji je u umjetnosti pokazao koliko razumijevanja zahtijeva sud o drugom ljudskom biću.

Posebnu draž svekolike površnosti ovom ideološkom rasuđivanju daje Boris Dežulović, koji je s drugog kraja političkog vidokruga u pravoslavnim krstovima na studentskim protestima prepoznao pouzdan znak nacionalističkog nazadovanja. Tako su studenti dospjeli pred dva suda: za Pejakovića su sumnjivi jer bi, navodno, od crkava pravili diskoteke, a za Dežulovića jer te iste crkve poštuju. Jedan bi ih branio od njihovog nepostojećeg bezbožništva, drugi oslobađao od njihove stvarne pobožnosti. Između ta dva revnosna ispitivača ideološke ispravnosti stasava generacija koja je uspjela da približi šajkaču i hidžab, Studenicu i Novi Pazar, pravoslavnu molitvu i solidarnost s komšijom muslimanom. I, što je za obojicu izgleda najnepodnošljivije, da sve to učini bez njihovog blagoslova, dokazavši da ljudsko biće može biti slobodno i prije nego što mu višedecenijski neprikosnoveni istinolozi dodijele dozvolu da to postane.

Zato me Koljine izjave ne ljute koliko rastužuju. Ne mogu povjerovati da čovjek koji je napisao Bobinu i Zuklićevu ispovijest ne zna koliko su opasna takva razvrstavanja. U njegovoj umjetnosti čovjek je beskonačno složeno biće. U političkom govoru postaje naljepnica. U „Koži“ ubica dobija pravo da ispriča svoju nesreću. U televizijskoj raspravi protivniku se, praktično, oduzima pravo da bude išta osim aktera unaprijed određene presude.

Ali vrijeme, na sreću, ima više milosti prema umjetnicima nego što oni ponekad imaju dostojanstva pred vlastodršcima. Tako je Abdulah Sidran mogao do mile volje prepričavati junačke podvige Alije i Bakira Izetbegovića, koji u „stojadinu“ neustrašivo prkose snajperima u sarajevskom naselju Dobrinja, pri čemu su se u kasnijim svjedočenjima mijenjali i broj automobila i raspored putnika, kao da je smiješna politička legenda, za razliku od istorijskog događaja, imala pravo na dopunska snimanja. Pa ipak, Sidrana ćemo pamtiti po „Sjećaš li se Doli Bel“ i njegovoj poeziji i prozi, a ne po prepričanim čudesnim znamenjima dinastije Izetbegović ili njegovim neukusnim objavama na društvenim mrežama. Jer ono što umjetnik stvori za ljude nadživljava i njega i gospodare kojima je povremeno nalazio razloga da nedostojno služi.

Takvu „milost“ vremena priželjkujem i Pejakoviću. Da generacije koje dolaze u Srbiji i Bosni i Hercegovini odrastaju uz „Meso“, „Kosti“ i „Kožu“, uz njegovu muziku, a ne uz sramne panegirike „predsjedniku svih Srba“. Da ga pamte po liku čovjeka koji je smogao snage da shvati tragiku ubice svojih roditelja i oprosti mu, a ne po umjetniku koji svojim političkim protivnicima ne samo da nije umio oprostiti to što drugačije misle, već ih je svjesno oklevetao.

Jer nije najtužnije kada veliki umjetnik izgovori nešto nedostojno sopstvenog djela. Tužnije je kada u tom djelu već postoji sva mudrost koja mu nedostaje u životu, a on je ne prepoznaje, ili zbog nekog razloga ne želi prepoznati. Kada svojim junacima podari mjeru čojstvenosti do koje sam više ne uspijeva da se uzdigne.

Zato bih volio da Kolja, prije nego što se prepusti „milosti“ nastupajuće vječnosti još jednom pogleda susret Bobe i Zuklića. Ne kako bi se divio onome što je napisao, nego da sasluša ono što je, možda i ne sluteći, sam sebi poručio. Da ponovo vidi čovjeka koji je pred ubicom svojih roditelja pronašao ono što je njemu, kada su u pitanju ljudi koji samo traže pravdu, tako teško pronaći: razumijevanje i solidarnost sa ugnjetavanima.

I da najzad dopusti da njegovo najbolje djelo nečemu nauči i svoga tvorca.

(Mišljenja i stavovi autora nisu nužno stavovi redakcije portala Zeta)

U odnosu bivšeg beogradskog despota i bivšeg podgoričkog gospodara oduvijek je postojala konstanta: kad god jednom zatreba neprijatelj, drugi mu uredno dostavi potrebnu dokumentaciju. Ovoga puta predmet je zaveden pod imenom doktora Ilije Srdanovića, prvog čovjeka Studentske liste, kojeg su beogradski režimski mediji, polazeći od prepiske u kojoj se pominje kao ljekar koji liječi Đukanovića i kao „naš od povjerenja“, unaprijedili u „Milovog čovjeka“ i praktično povjerenika bivše crnogorske vlasti za rušenje, još uvijek sadašnje, vlasti u Srbiji. Dokaza za tu grandioznu konstrukciju nema, ali joj je Đukanović, umjesto da je ignoriše ili kratko opovrgne, priredio svečani prijem. Doktora Srdanovića, veli, ne poznaje. Nije ga čak imao ni zadovoljstvo upoznati. A nakon toga slijedi panegirik nepoznatom licu: Srdanović hajku podnosi „dostojanstveno i superiorno“, nakon čega njegov slučaj biva podignut na nivo nacionalnog pitanja, jer, veli bivši gospodar, „nije lako biti Crnogorac u Srbiji“. Beogradskim tabloidima je teško bilo zamisliti uslužniji demanti čak i kada bi ga redakcija jednog od tih listova sama sastavila i poslala u Đukanovićevu vilu na potpis.

Prevedeno sa jezika državničkog demantija na nešto neposredniji administrativni srpski, stvar stoji ovako: gospodina ne poznajem, nikada ga nisam vidio, ali mogu potvrditi da je dostojanstven, superioran, izložen nepravdi i, koliko se iz priloženog vidi, sasvim podesan za funkciju koja mu se pripisuje. Nedostajala je još samo napomena da će mu, ukoliko Studentska lista uspije, bivši gospodar Crne Gore čestitati kao potpunom neznancu o kojem već sada ima izrazito povoljno mišljenje. Poslije tako izraženog stava Vučićevim tabloidima nije potrebno da bilo šta konstruišu: ŠOK! MILO PRIZNAO KO ZA NJEGA RUŠI SRBIJU: „NE ZNAM GA, ALI JE SUPERIORAN!“ SRDANOVIĆ NJEGOV TAJNI ADUT ZA BLOKADU?! I ispod, još masnije: Đukanović tvrdi da ga nikada nije video, a već ga kuje u zvezde!

A onda u predmet ulazi Milan Knežević, čovjek koji od jedne izjave uredno sastavi zapisnik, optužnicu i obrađenu verziju relativno nedavnih događaja. U Srbiji je objasnio da bez Aleksandra Vučića, uz litije, SPC i građane, „nikada ne bismo pobijedili Mila Đukanovića“. Tako smo naknadnim administrativnim putem saznali da je 30. avgust 2020. zapravo bio Vučićev projekat, samo što projektant tokom izvođenja radova nije bio naročito poželjan na gradilištu. Mitropolit Amfilohije je, po toj logici, primjenjivao originalan model strateške saradnje: što dalje od Crne Gore, to veći doprinos pobjedi. Kao da Stepa Stepanović naknadno utvrdi da je za pobjedu na Ceru presudan bio Poćorek, budući da je ovaj svoj doprinos srpskoj Vrhovnoj komandi dao tako što u njoj, srećom, nije sjedio.

Izvještaji iz tog vremena, međutim, ne svjedoče o Vučiću kao političkom domaćinu litija kakvim ga danas ovjerava Kneževićeva retrospektiva, utoliko prije što su tabloidi i politički saradnici bliski Vučiću u to vrijeme Amfilohija i vrh SPC u Crnoj Gori napadali kao prepreku, konkurentski centar moći, pa čak i kao ljude koji navodno zajedno s Đukanovićem rade protiv Vučića.

Sada je, prema novoj službenoj verziji, despot oslobodio Crnu Goru od gospodara, a gospodar se sada sveti tako što preko čovjeka kojeg nikada nije upoznao, dodatno ruši despotov beogradski tron. Dokumentacija je, dakle, kompletirana. Preostaje samo da se utvrdi gdje je u toj operaciji bio Ilija Srdanović.

Još je zabavnije što odnos Vučića i Đukanovića godinama počiva upravo na toj vrsti uzajamne političke upotrebljivosti: dovoljno udaljeni da jedan drugome mogu glumiti istorijskog neprijatelja, a dovoljno kompatibilni da svaki od tog neprijateljstva uredno proizvodi sopstvenu legitimaciju, mobilizaciju i medijski materijal. Zato je Srdanović u cijeloj stvari nezgodan upravo zato što ne pripada tom aranžmanu. Đukanoviću, opet, odgovara da takvom čovjeku javno udijeli gotovo državničku pohvalu, jer time ne samo da udara po Vučiću i obnavlja sopstvenu staru funkciju njegovog privilegovanog neprijatelja, nego mu istovremeno, možda i najuslužnije, prilaže upravo ono što beogradskoj propagandi nedostaje: materijal od kojeg se Srdanović može naknadno proizvesti u „Milovog čovjeka“. Tako bivši podgorički gospodar, formalno demantujući vezu, praktično ovjerava njen tabloidni falsifikat i Vučiću besplatno dopisuje najvažniji dio prijeko potrebne optužnice.

A ta optužnica, odnosno u podgoričkoj verziji pohvalnica, stiže istom čovjeku, pri čemu obje mnogo urednije objašnjavaju stari odnos bivšeg despota i bivšeg gospodara nego što išta objašnjavaju o samom Srdanoviću. Upravo zato pitanje gdje je u svemu tome Ilija Srdanović postaje ključno: on je ondje gdje im obojici najmanje odgovara da bude, izvan njihove višegodišnje raspodjele političkih uloga. Zato ga jedan mora diskreditovati optužbom, a drugi simbolički prisvajati podrškom. Nije lako biti Crnogorac u Srbiji, veli Milo. I u pravu je. Međutim još je teže biti kardiolog koji ne liječi nijednog od ove dvojice bilo u Srbiji bilo u Crnoj Gori, a ipak im vrlo stručno kvari politički puls.

(Mišljenja i stavovi autora nisu nužno stavovi redakcije portala Zeta)