Hvala bogu da je neko mislio na našu djecu koja rastu, bez uveličavanja, opasno ugrožena savremenim razvojem tehnologije!
Jesu li nam djeca danas prikovana za ekrane telefona i kompjutera, zavaljeni po ugaonim, krevetima? Jesu!
Igraju li igrice pritiskom par prstiju? Igraju! Strašno je to što ne razvijaju inteligenciju kroz pokrete, trčanje, pravu igru – motorne funkcije tijela, motornu inteligenciju.

Mi smo se pentrali po drveću, igrali kobe, žmurke, hvatalice… na običnim livadama, ispred kuće u dvorištu… gdje smo stigli. Nisu nam bila potrebna nikakva igrališta.

Kao što rekoh: to danas, nažalost, nije slučaj. Zbog toga je izgradnja modernog igrališta pun pogodak! Prava investicija! Privući će djecu k sebi, odvojiti od ekrana i roditeljskog: Ostavi više taj telefon.

Svjesni smo da sve teče i mijenja se, čovjek nikada ne može dva puta zagaziti u istu vodu – kaže Heraklit. U novim i drugačijim okolnostima i mi moramo postati novi i drugačiji.

Dragije koje su na svojoj utabanoj zemlji odgojile generacije malih fudbalera, tako su dobile novi izgled u ovom (naopakom) vremenu.

Bilo je tako prijatno: vidjeti kako je dobro osmišljeno sve, kako se puni djecom još uvijek nezavršeno igralište, čuti njihov žagor i osjetiti njihovu radost!

Čak i za nas starije ima sadržaja: ja sam šmeknula jednu spravu – nordijsko.

Društvene mreže zauzimaju primarnu poziciju u ostvarivanju komunikacije među ljudima. Sloboda pisanja, izražavanja i komentarisanja posebno je zastupljena na online platformama, koje djeluju kao snažan alat socijalne (samo)identifikacije. Ljudi ih koriste vješto i bez suzdržavanja, iskazujući svoja mišljenja, ali ne vodeći računa o pravilnoj upotrebi jezika.

Neformalno izražavanje vodi se bez odgovornosti prema jezičkoj normi. Tehnološki razvoj uspostavio je mogućnost napretka u pogledu inovacije savremenih uređaja za kucanje, odnosno za pisanje na kojima možemo bez problema i s izuzetnom lakoćom pronaći sva slova. Međutim, u većini slučajeva, ljudi usljed brzine kucanja, nepažnje ili neznanja ne poštuju pisanje dijakritičkih znakova. Time je česta upotreba simbola dj umjesto pravilnog đ, dok č, ć, ž, Ś i Ź izgleda ne posjeduju toliku važnost da bi ih ljudi valjano unosili. Ovakvi propusti dovode do gubljenja osjećaja za pisanje, naročito među mlađim generacijama. Takođe, komentare ispod objava karakteriše nedostatak i nepravilna upotreba interpunkcije, ili ih njihovi autori jednostavno ignorišu. Rečenice bez jasne strukture otežavaju razumijevanje poruka, prenošenje značenja i umanjuju sposobnost spoznavanja namijenjenih informacija.

Nerijetko se u komentarima može lako uočiti gramatička i stilska greška koja se ogleda u neodvajanju ekavice i ijekavice, tačnije pribjegavanju kombinaciji oblika iz oba izgovora. Iako se ekavica koristi u Srbiji, a ijekavica u Crnoj Gori, stiče se utisak da, uprkos osamostaljenju, njihovo potpuno razdvajanje nije iskristalisano do kraja. Uz to, odabir pisma u Crnoj Gori može (ali ne mora) da ukaže na ideološke stavove pojedinca, njegovu kulturnu pripadnost i održavanje identiteta, pa se u zavisnosti od upotrebe ćiriličnog ili latiničnog pisma, donosi sud o jedinki bez potpune osnove.

Ono što je često zastupljeno u komentarima crnogorskih medija jesu kolokvijalnost i emocionalna ekspresivnost koje se najčešće ogledaju u emocionalnom izražavanju komentatora. S obzirom na to, tvorci komentara su previše subjektivni, pišu direktno i bez suzdržavanja, vođeni nabijenim emocijama. Zato nerijetko nailazimo na izraze poput “Sta docekasmo u CG zalosno“ ili “kakva glupost“. Uz to, može se uočiti da određene rečenice ponekad nisu gramatički potpune. To se nadovezuje na prethodno spomenuti dio komentara, čiji nastavak glasi “jednostavno uhapsiti djecaka i završena priča“ — nedostaje potpuno objašnjenje kompleksnosti situacije.

Ni stilske figure ne zaobilaze područije slobode iznošenja svojih misli, stavova i uvjerenja. Terminologija koja se upotrebljava dolazi iz oblasti nasilja i može biti propraćena hiperbolizovanim efektom, čija je svrha pojačavanje emotivnog značenja poruke koja se saopštava, što se može uočiti na sledećem primjeru: “Popravila bih ja njega lijepo pa nebi vise pokusalo nijedno to da izgovori“. Na istom primjeru mogla se uočiti i greška u upotrebi glagolskog oblika “ne bi“, koji je prvobitno bio nepravilno napisan u obliku “nebi“. Ovakav vid neformalnog izražavanja nije u korelaciji sa jezičkim normama.

Formiranje savremenog sadržaja gradi se pod uticajem regionalnih i arhaičnih izraza, koji sa sobom nose sarkastično značenje: “ni nas niko nije ubijao od batina“, “u betonjerci na hladjenje glave“, “Fino roditelje u cuzu malog harambasu u popravni dom“.

Greške koje se svakodnevno ponavljaju na društvenim mrežama nisu samo rezultati nemarnosti ljudi, već one oblikuju jezički standard današnjice. Jezik je sredstvo komunikacije, ali i sredstvo gledišta, čiji kvalitet direktno utiče na kvalitet mišljenja i društvene svijesti. Neformalna komunikacija, kako u online, tako i u realnom okruženju, uzima maha iz dana u dan; međutim, ne bi trebala biti izgovor za zapostavljanje pravila jezika. Zadatak je medija, obrazovnih institucija i kampanja da pomognu u očuvanju standardnog jezika i oživljavanju jezičke kulture.

Ona kratko spava, ustaje rano izjutra, u 5 sati, prije svih ukućana. To su samo njeni momenti, prostor samo za nju. Zbog toga štedi vrijeme – dok zgotovi kafu sredi nešto drugo i napravi sebi ugodan ambijent. NJeno mjesto je u kuhinji, tu joj je sve na dohvatu ruke. Na stolu su ovog puta u vazi samo tri velika struka oleandera ubranog sa velikog drveta u dvorištu, koje je tu zahvaljujući nekoj od njenih predhodnica, „dovedenih“ ili „odvedenih“ iz kuće prije njenog dolaska. Razmišlja o tome ko je bila ona, nikada nije pitala, dok sipa sebi domaći, bistri sok od jabuka.

Sok je sa limunom i mentom, taze pravljen prethodne večeri kao zabava u toku kasno- popodnevnog predaha. Jabuke su još nezrele, otkinulo ih nevrijeme jetrvi sa voćaka pa im je donijela na poklon; a mentu ima godinama, ona se tako namnožila, i što se više šiša, više raste…

Modifikovala je dva recepta i veoma je ponosna na ukus soka, svoju kreaciju, te fotografiše sastojke i proizvod u čaši da podijeli radost u svakodnevnim, neizostavnim, porodičnim i prijateljskim digitalnim interakcijama. Ona ima smisla za lijepo, te ne prepušta slučaju ni položaj svježih listića mente kao dijela dekoracije za fotografisanje.
Udobno se smješta u omiljenu, starinsku fotelju koja je nedavno doživjela transformaciju, repariranje i tapaciranje pa sada izgleda kao iz bajke (bez pretjerivanja).

Porodica u koju je došla je u prošlosti bila jedna od imućnijih, njen svekar je birao najbolji i najkvalitetniji namještaj, a zaove i suprug opremali kuću odlazeći u Italiju feribrodom. Ona na njihov trud gleda sa poštovanjem i žao joj je da mijenja taj namještaj novim koji se u sadašnjoj, masovnoj produkciji ne može uporediti po kvalitetu. Isčitava aktuelnosti, pregleda mejlove, oglase i zaviruje u planer. Odlično – pomišlja – danas nemam ništa.

Nailazi na jedan mizogeni komentar ispod teksta o omiljenoj političarki. Zadovoljna je što nije ni trepnula. Svijet se mijenja unutar nas.Vidiš kako se više ne pecam na mizoginiju. Koga briga što piše neka neostvarena muška…hm, hm… persona! Zašto bi joj davala legitimitet? Svijet se mijenja unutar nas.
Nekada je dok šeta ,,pisala“ roman toka svijesti. O kako se znala posvađati u dijalozima!
Prolaznici su bili ubijeđeni da ona žuri da spremi ukućanima nešto toplo ,,na kašiku“. Nisu znali da prolaze pored romana koji se istovremeno rađao i zauvijek umirao u zaboravu. Svijet se zaista promijenio u njenoj nutrini. Posegnula je za folderom ,,Proza“. Bilo joj je potpuno irelevantno to što se u njemu nalazila gooooomila početaka. Sada joj se to učini signifikantnim! Ko će ga znati šta nosi dan, i šta nosi san…

Među nedovršenima sijao je poput dijamanata na Mopasanovoj Ogrlici, svojim sjajem, završen tekst pisan povodom obilježavanja 150 godina školstva u Zeti, objavljen u Đačkim novinama. ,,Iz ugla pripravnika“ – je glasio naslov. Kakav sam ti ja pripravnik u svojim 50+ godinama! Za kritiku ili za pohvalu ili za nešto treće što izlazi iz okvira crno – bijelih mišljenja, zaključaka, shvatanja… Čula je vrata i potom korake; ustao je suprug a i ona da stavi vodu za njegovu kafu. Zatvorila je folder Proza i privukla planer da pročešlja sa suprugom pozadinske obaveze uz jutarnju kafu.

Uživala je u jutrima sa njim. NJih dvoje su bili tim koji sa strane posmatra, analizira i usmjerava mlađe članove porodice. NJihova povezanost u tim, poodmaklim godinama je imala specifičnu težinu. Prošli su skupa kroz mnogo toga i ono što im niko nije mogao osporiti bila je upućenost jedno na drugo; u ovom ili onom obliku, lijepom ili manje lijepom, ali sa usmjerenom pažnjom i upućeni jedno na drugo. Život.
Neko bi rekao ,,sudbinska veza“.

Ovog jutra on je predložio da sami odu negdje na kupanje. Opcije su im bile: Rakića kuće, bazen na Plavnici ili more. NJoj se, kao i obično, nije išlo na more zbog gužvi u saobraćaju i na plaži zato predloži da odvedu najmlađe na bazen u Ariju. Mame i tate su bili oduševljeni. Tamo su se smjestili pored dječijeg bazena sa toboganom kako bi se
mališani mogli zabaviti i uživati. Ništa nije ljepše od provoda sa djecom! Jeste da se on često pravio kako nije sa njom kad bi je vidio kako se zajedno sa djecom spušta niz tobogan i igra sa njima ništa manje radosno. NJu je takva njegova reakcija dodatno zabavljala.
– Jesi li svjesna kako izgledaš smiješno ti tako velika na malom, dječijem
toboganu?
– Pa? – bio je njen odgovor.
Ova žena je neuništiva! – pomisli i nasmija se.
Nakon nekoliko nezaboravnih sati vratili su umornu djecu roditeljima, taman na ručak i posvetili se svojim dnevnim obavezama.

Autor: Nataša Ana Klikovac