Priroda i društvo

Za pet godina legalizovana samo 2.722 objekta

Na osnovu podataka dobijenih od jedinica lokalne samouprave, do septembra ove godine predata su nešto više od 56.353 zahtjeva za legalizaciju objekata od 2017. godine, kada je stupio na snagu Zakon o planiranju prostora i izgradnji objekata. Nakon isteka prekluzivnog roka za podnošenje zahtjeva za legalizaciju, koji je bio propisan osnovnim tekstom zakona, u julu 2018. godine podnijeto je oko 50.000 zahtjeva za legalizaciju. Od tada samo 6.353 – kazala je Pobjedi direktorica Direktorata za razvoj stanovanja i legalizaciju u Ministarstvu ekologije, prostornog planiranja i urbanizma Radmila Lainović koja ističe da su nezadovoljni dinamikom ralizovanja ovog procesa i da to dovoljno govori o zainteresovanosti građana.

Jedan od glavnih razloga što većina zahtjeva ne može biti riješena je, kako navodi, prekid izrade plana generalne regulacije (PGR) i neriješeni imovinsko-pravni odnosi. Iz Zajednice opština kazali su Pobjedi da su upoznati sa opredjeljenjem resornog ministarstva da se rade dva posebna zakona i da je formirana Radna grupa u kojoj će učestovati.

– Do sada je obrađeno više od 48.000 zahtjeva dok su donijeta samo 2.722 rješenja o legalizaciji. Nedavno je formirana Radna grupa koja priprema nova zakonska rješenja tako da će legalizacija biti obuhvaćena posebnim zakonom – kazala je Lainović dodajući da je rok za izradu nacrta do kraja godine nakon čega će biti javna rasprava, usaglašavanje teksta sa nadležnim organima i dr.

Nepotpuna dokumentacija

Što se tiče do sada podnijetih zahtjeva, po njenim riječima, mnogi su podnijeti sa nepotpunom dokumentacijom, odnosno u 38.000 predmeta je tražena dopuna. Takođe u preko 8.000 predmeta donijeta su rješenja o prekidu postupka iz već navedenih razloga.

– Prema prikupljenim podacima, obračunat je i naplaćen dio prihoda od naknade za komunalno opremanje za bespravne objekte, odnosno naknade za urbanu sanaciju: u budžete jedinica lokalne samouprave je uplaćeno preko pet miliona eura na ime ove naknade, dok je obračunati iznos više od sedam miliona eura. Naime, naknada za komunalno opremanje građevinskog zemljišta, po zahtjevu vlasnika bespravnog objekta, može da se se plaća jednokratno ili u jednakim mjesečnim ratama, na period od 10 ili 20 godina – kazala je Lainović.

Proces legalizacije se, kako objašnjava, sada sprovodi u skladu sa postojećim Zakonom o planiranju prostora i izgradnji objekata.

Shodno tom zakonu, kako objašnjava Lainović, rješenje o legalizaciji se može donijeti za bespravni objekat koji se nalazi na orto-foto snimku i koji je izgrađen u skladu sa osnovnim urbanističkim parametrima ili smjernicama, važećeg planskog dokumenta donesenog do stupanja na snagu ovog zakona, odnosno planskog dokumenta donijetog u zakonom propisanoj proceduri.

– Ali ukoliko to nije slučaj, postupak se prekida do donošenja plana generalne regulacije. Takođe, uslov za donošenje rješenja o legalizaciji su riješeni imovinsko-pravni odnosi na objektu i zemljištu na kome je objekat izgrađen tako da je to takođe jedan od razloga za prekid postupka – kazala je Lainović.

Znači da je, po njenim riječima, najveći broj postupaka u toku, do donošenja plana generalne regulacije i/ili rješavanja imovinsko-pravnih odnosa na zemljištu.

– Rješavanje po zahtjevima za legalizaciju je u nadležnosti jedinica lokalne samouprave. Postoji mnogo izazova sa kojim se suočavaju kao nosioci procesa legalizacije, a samim tim i Ministarstvo kao nadležno za nadzor nad primjenom zakona. Osim navedenih problema prisutna je neažurna katastarska evidencija, neaktivnost vlasnika bespravnih objekata i nerazumijevanje benefita procesa legalizacije, ali i dezinformacije o odvijanju procesa legalizacije u budućem periodu – kazala je Lainović.

Po njenim riječima, proces legalizacije je kompleksan proces koji podrazumijeva riješene imovinsko-pravne odnose na zemljištu na kome je objekat izgrađen, da je planski dokument predvidio objekte u prostoru, izradu tehničke dokumentacije, obaveze vlasnika bespravno sagrađenih objekata da plate naknadu za urbanu sanaciju, čiju visinu određuju jedinice lokalne samouprave.

– Procedura legalizacije ne može biti jednostavna, jer je i sam proces izgradnje objekta kompleksan i podrazumijeva ispunjavanje svih uslova – prostornih, sigurnosti i bezbjednosti, obezbjeđivanje infrastrukture, vodovodne, kanalizacione, putne, elektroenergetske i dr. I naravno, mora se uzeti u obzir pitanje jednakosti i ravnopravnosti između onih koji grade bespravno i onih koji grade u skladu sa zakonom – kazala je ona.

Odluka o naknadi

Lainović dalje navodi da jedinice lokalne samouprave su u obavezi da izrade liste bespravnih objekata, donesu odluku o naknadi za korišćenje prostora i iste primjenjuju odnosno započnu naplatu naknade.

– Shodno zakonu, vlasnik bespravnog objekta, za koji nije podnijet zahtjev za legalizaciju i vlasnik bespravnog objekta za koji je donijeto rješenje o odbijanju zahtjeva za legalizaciju dužni su da, do uklanjanja objekta, plaćaju godišnju naknadu za korišćenje prostora jedinici lokalne samouprave. Godišnja naknada za korišćenje prostora po metru kvadratnom bespravnog objekta može iznositi od 0,5 do dva odsto prosječne cijene građenja metra kvadratnog novoizgrađenog stambenog objekta koju objavljuje organ uprave nadležan za poslove statistike, za godinu koja prethodi godini za koju se naknada utvrđuje – objasnila je Lainović

Ako je cijena građenja 700 eura po metru kvadratnom, u zavisnosti od procenta koji odredi Opština, a čiji je raspon od 0,5 do dva odsto, ona navodi da bi iznos naknade iznosio 3,5 ili 14 eura po metru kvadratnom, te bi za objekat od 100 kvadrata iznos naknade bio od 350 do 14.000 eura godišnje.

– Naime, svrha uvođenja ove naknade odnosno utvrđivanje obaveze za plaćanje iste jeste da se bespravni graditelji ovom mjerom natjeraju da uđu u proces legalizacije, i/ili da se obeshabre da grade bespravno. Mali broj opština je pristupio naplati ove naknade, a neke jedinice lokalne samouprave (Budva, Bar, Kotor…) nijesu donijele odluku kojom bi se propisali bliži uslovi na naplatu naknade – istakla je Lainović.

Iz Zajednice opština Crne Gore kazali su da je na njihov zahtjev zakonsko rješenje iz 2017. godine unprijeđeno u dijelu koji se odnosi na legalizaciju, ali da je i dalje ostao koncept da se legalizuju objekti koji ispunjavaju uslove u skladu sa važećim planskim dokumentom, dok ostali objekti koji se nalaze na orto-foto snimku treba da čekaju donošenje plana generalne regulacije, a rok za donošenje ovog planskog dokumenta je više puta stopiran, i sada je neizvjesno da li će se nastaviti njegova izrada.

– Pored odlaganja PGR, brojni su razlozi koji onemogućavaju ili usporavaju proces legalizacije. U praksi, značajan broj podnosilaca zahtjeva za legalizaciju nije podnio potpunu dokumentaciju, a podnosioci zahtjeva često nijesu ostavili adresu kako bi im resorni sekretarijat dostavio obavještenje za dopunu zahtjeva za legalizaciju – kazali su iz Zajednice opština.

Njihov prijedlog, koji resorno ministarstvo nije prihvatilo, je da se legalizacija posmatra isključivo kao pravno pitanje, dok postupak urbane revitalizacije prostora na kojem su izgrađeni bespravni objekti treba tretirati na isti način na koji se tretiraju zatečeni objekti.

– Na taj način bi se razdvojio proces rješavanja pravnog statusa bespravnih objekata od regularizacije prostora. Zajednica opština je tokom konsultacija u pripremnoj fazi za izradu zakona dostavila resornom ministarstvu prijedloge za pojednostavljenje procedura za legalizaciju objekata – kazali su iz Zajednice opština.

Oni ističu da se na izradi teksta nacrta zakona o legalizaciji radilo i tokom prošle godine, ali je opredjeljenje novog rukovodstva Ministarstva da se formira nova radna grupa, koja će imati zadatak da predloži zakonska rješenja.

– Zajednica opština je upoznata sa opredjeljenjem resornog ministarstva da se rade dva posebna zakona. U tom pravcu formirana je jedinstvena radna grupa za izradu zakona iz ove oblasti, a takođe su fomirane podgrupe za pojedine zakone. Predstavnik Zajednice opština je član u obje radne podgrupe – kazali su iz Zajednice opština.

Izvor: Pobjeda

Sledeće

Uklanja se spomen-ploča u Morinju

Ne propustite

Bez posla 22 doktora nauka

Portal Zeta

Reklama

Klikni da ostaviš komentar

You must be logged in to post a comment Login

Priroda i društvo

Zašto u Crnoj Gori ne smijete sami sipati gorivo na pumpama?

Na pojedinim benzinskim stanicama u Crnoj Gori vozači su se ovih dana susreli sa praksom koja je u velikom dijelu Evrope odavno uobičajena – da sami uzmu pištolj i natoče gorivo u svoje vozilo. Međutim, prije pitanja da li su građani spremni da prihvate takav model, otvara se mnogo važnije pitanje: da li postojeća crnogorska regulativa uopšte omogućava da kupac sam rukuje gorivom na benzinskoj stanici?

Važeći Zakon o zapaljivim tečnostima i gasovima ovo pitanje čini posebno značajnim. Izmjenama Zakona iz 2026. godine propisano je da zapaljivim tečnostima i gasovima rukuje zaposleno lice koje ima najmanje III nivo kvalifikacije obrazovanja i dokaz o stručnoj osposobljenosti za rukovanje zapaljivim tečnostima i gasovima. Zakon predviđa i novčane kazne ukoliko zaposleni koji rukuje ovim materijama ne ispunjava propisane uslove.

To znači da sipanje goriva nije samo pitanje navike vozača ili poslovne odluke naftne kompanije. Riječ je o rukovanju zapaljivim materijama, oblasti koja je zbog rizika od požara i eksplozije detaljno uređena propisima.

Upravo zbog toga, prije šireg prelaska na evropski model u kojem kupac sam sipa gorivo, potrebno je precizno utvrditi da li i pod kojim uslovima postojeći crnogorski propisi dozvoljavaju takvu praksu, odnosno da li je potrebno prethodno prilagoditi regulativu samouslužnom modelu.

Da je ova oblast i dalje predmet regulatornog uređivanja pokazuje i činjenica da je Direktorat za zaštitu i spašavanje tokom 2025. radio na novom Pravilniku o stanici za snabdijevanje gorivom motornih vozila i uskladištavanju i pretakanju goriva, kao i pravilnicima koji uređuju zapaljive tečnosti i tečni naftni gas. U njihovoj izradi učestvovali su stručnjaci i profesori iz ove oblasti.

Zato se u Crnoj Gori ne može jednostavno preslikati praksa iz drugih evropskih država bez prethodnog usklađivanja sa domaćim propisima. Ako regulativa polazi od toga da zapaljivim tečnostima i gasovima rukuje stručno osposobljeno zaposleno lice, potrebno je jasno urediti pod kojim uslovima bi isto mogao da radi kupac koji nikakvu obuku nije prošao.

Naftnim kompanijama samouslužni sistem potencijalno omogućava smanjenje troškova rada i drugačiju organizaciju zaposlenih. Ako je za funkcionisanje stanice potrebno manje radnika na točionim mjestima, kompanija ostvaruje određenu poslovnu korist. Međutim, ako cijena za krajnjeg kupca ostane ista, vozači će teško vidjeti sopstvenu korist od takve promjene.

Posebno zanimljiv primjer predstavlja Italija, gdje na brojnim benzinskim stanicama postoje „fai-da-te“, odnosno samouslužna opcija, i „servito“, kada gorivo sipa zaposleni. Vozač koji posao obavi sam plaća nižu cijenu goriva, dok se dodatna usluga zaposlenog plaća kroz višu cijenu.

Takav model potrošaču daje izbor i jasan razlog da prihvati samouslugu. U Crnoj Gori bi, nasuprot tome, uvođenje sistema u kojem građanin sam obavlja posao koji je ranije radio zaposleni, a pritom plaća istu cijenu, neminovno otvorilo pitanje kome je promjena zapravo donijela korist.

Postoji i praktična strana problema. Stariji vozači, osobe sa invaliditetom i građani koji nijesu sigurni kako pravilno koristiti opremu moraće da imaju mogućnost da zatraže pomoć. U početnom periodu moguće su i gužve dok se vozači ne upoznaju sa novim načinom točenja.

Još ozbiljnije je pitanje zaposlenih. Ako samouslužni model postane pravilo na većem broju pumpi, kompanijama će potencijalno biti potrebno manje radnika na točionim mjestima. Dio njih može biti raspoređen na druge poslove, ali ostaje otvoreno pitanje šta bi šira automatizacija značila za broj radnih mjesta u ovom sektoru.

Evropska praksa pokazuje da će samouslužne benzinske stanice vjerovatno biti sve prisutnije, ali činjenica da takav sistem postoji u drugim državama sama po sebi nije dovoljna da bi se bez dodatnih pravnih i bezbjednosnih pitanja primijenio i u Crnoj Gori.

Prvi korak zato ne bi trebalo da bude jednostavno uklanjanje pumpadžije sa točionog mjesta, već jasno regulisanje samouslužnog sistema – ko smije da rukuje opremom, pod kojim uslovima, kakvu odgovornost ima kompanija, kakva pomoć mora biti dostupna vozačima i koje bezbjednosne procedure moraju biti ispunjene.

Tek kada država i naftne kompanije daju jasne odgovore na ta pitanja, može se govoriti o potpunom prelasku na model koji Evropa već dugo poznaje.

Priroda i društvo

Mještani Botuna tužili državu za milion eura odštete zbog bazena crvenog mulja

Četrdeset četvoro mještana Botuna tužilo je državu Crnu Goru, tražeći po 25 hiljada eura odštete zbog, kako tvrde, višedecenijskog zanemarivanja zagađenja iz bazena crvenog mulja, koje je ugrozilo njihovo zdravlje i pravo na život.

Njihov advokat Danilo Vujanović za Televiziju Vijesti očekuje da sud utvrdi odgovornost države jer su, kako kaže, mnogi mještani preminuli od posljedica zagađenja.

Država je morala da preduzme adekvatne mjere kako bi spriječila zagađenje sa bazena crvenog mulja i šireg prostora Kombinata aluminijuma. Međutim, problem je u tome što, uprkos višegodišnjim upozorenjima na zagađenje i moguće negativne posljedice po zdravlje ljudi, nadležni organi nijesu preduzeli odgovarajuće mjere.

„U januaru ove godine, na primjer, Vlada Crne Gore usvojila je odluku kojom je konstatovala da je sanacija bazena crvenog mulja apsolutni prioritet radi daljeg sprečavanja negativnog uticaja po ljudsko zdravlje.Međutim, problem je što je takvu istu odluku Vlada donijela 2021. godine, pa onda ranije 2016. godine i ko zna koliko puta ranije, prepoznajući da bazen crvenog mulja infiltrira sve segmente životne sredine i da, u tom pogledu, je zdravlje Botunjana apsolutno pod prijetnjom“, kazao je Vujanović

Podaci Centra za ekotoksikološka ispitivanja ukazuju na višegodišnja prekoračenja koncentracija zagađujućih materija u zemljištu, podzemnim vodama i vazduhu, a Vujanović tvrdi da država, uprkos tome, nije preduzela ništa.

Riječ je o materijama koje ne utiču samo na kvalitet zemljišta već mogu imati i negativne posljedice po zdravlje ljudi. Tokom godina problem zagađenja u Botunu više puta je istican, ali, prema njegovim riječima, nije bilo adekvatne reakcije nadležnih institucija.

„Neke od tih materija ne samo da su naročito opasne po ljudsko zdravlje, već ih je Međunarodna agencija za istraživanje raka klasifikovala kao prvoklasne kancerogene. To znači da se radi o elementima za koje postoje nesumnjivi dokazi da kod čovjeka izazivaju kancer. Tokom godina jasno je da se to dešavalo u Botunu. Mnogi Botunjani su izgubili bitku sa rakom, neki danas boluju od raka“, kazao je Vujanović.

Iako je sanaciju bazena crvenog mulja država odredila kao ekološki prioritet, ona se godinama odlaže jer nijesu riješeni imovinsko-pravni odnosi, pošto je zemljište u vlasništvu privatne kompanije „Weg Kolektor“.

Ministar ekologije Damjan Ćulafić početkom septembra je u emisiji „Boje jutra“ kazao da su za sanaciju obezbijeđena 32 miliona eura, uz podršku Svjetske banke, a da bi konkretni radovi mogli da počnu nakon eksproprijacije, u prvoj polovini naredne godine.

„Svakako da se radujemo i nadamo svakom aktivnom potezu države u smislu sanacije bazena crvenog mulja, ali dosadašnje ponašanje države u prethodnih pet, deset, petnaest, dvadeset godina ne daje pravo Botunjanima da budu naročito optimistični“, zaključuje Vujanović.

Priroda i društvo

Ustavni sud odlučio: Vakcinacija uslov za boravak djece u vrtićima

Ustavni sud Crne Gore, većinom glasova, ocijenio je da uslovljavanje boravka djece u vrtićima sprovedenom obaveznom vakcinacijom nije suprotno Ustavu, zbog čega nije prihvatio podnijete inicijative za pokretanje postupka za ocjenu ustavnosti članova 41 i 42 Zakona o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti. Izuzetak je predviđen za djecu kod koje postoji trajna medicinska kontraindikacija za određenu imunizaciju.

Ustavni sud je ocijenio da zaštita zdravlja djece i stanovništva predstavlja legitiman cilj zbog kojeg zakonodavac može propisati obaveznu vakcinaciju. Kako je navedeno, ta mjera štiti dijete koje prima vakcinu, ali i druge osobe koje mogu biti izložene zaraznim bolestima, naročito djecu koja iz medicinskih razloga ne mogu biti vakcinisana.

„Ocjenjujući da li za propisano ograničenje postoji stvarna društvena potreba, Ustavni sud je imao u vidu podatke o niskom obuhvatu djece imunizacijom u Crnoj Gori i riziku od širenja zaraznih bolesti. Uzeo je u obzir i podatke o primjeni ranijih mjera, uključujući prekršajne sankcije, koje nijesu dale odgovarajuće rezultate. Sud je zaključio da je zakonodavac imao relevantne razloge da, radi zaštite javnog zdravlja, propiše i vakcinaciju kao uslov za boravak u predškolskoj ustanovi“, navodi se u saopštenju.

Ustavni sud razmatrao je i prigovor da posljedicu odluke roditelja snosi dijete koje ne može da boravi u vrtiću.

„Naglasio je značaj predškolskog obrazovanja za razvoj ličnosti, učenje i socijalizaciju djece i prihvatio da neispunjavanje zakonskog uslova ograničava pristup tom okruženju. Ipak, ocijenio je da to ograničenje ne zadire u samu suštinu prava na obrazovanje u mjeri koja bi bila nesrazmjerna cilju zaštite zdravlja. Prema ocjeni Suda, pri razmatranju najboljeg interesa djeteta mora se voditi računa i o njegovom pravu na zdravstvenu zaštitu, kao i o interesima druge djece koja borave u istoj ustanovi“, saopšteno je iz Ustavnog suda.

Posebnu težinu Sud je dao zaštiti djece koja ne mogu biti vakcinisana zbog trajne medicinske kontraindikacije.

„Njihova mogućnost da bezbjednije borave u predškolskim ustanovama zavisi i od visokog obuhvata vakcinacijom ostale djece. Sud je zato ocijenio da je zakonodavac mogao zahtijevati ispunjavanje opšte zakonske obaveze vakcinacije kao izraz zaštite zdravlja drugih i društvene solidarnosti“, navodi se u saopštenju.

Ustavni sud je razlikovao zakonsku obavezu vakcinacije od prinudnog sprovođenja medicinskog zahvata.

„Osporene odredbe ne predviđaju fizičku prinudu da se dijete vakciniše; neispunjavanje obaveze ima posljedice koje su propisane zakonom. Sud je ocijenio da uslov za boravak u vrtiću ima zaštitnu svrhu i da zakon sadrži izuzetak zasnovan na trajnoj medicinskoj kontraindikaciji“, istaknuto je u saopštenju.

Razmatrajući prigovore koji se odnose na pravnu sigurnost i jedinstvo pravnog poretka, Sud je ocijenio da su obaveza i posljedica njenog neispunjavanja propisane zakonom i da su dovoljno određene da roditelji mogu znati šta se od njih zahtijeva.

„Prema ocjeni Ustavnog suda, zakonodavac je postupao u okviru svojih ustavnih ovlašćenja da uredi zaštitu stanovništva od zaraznih bolesti. Sud nije našao ni da osporene odredbe, u normativnom smislu, predstavljaju diskriminaciju ili povredu jednakosti pred zakonom“, navodi se u saopštenju.

Prilikom odlučivanja Ustavni sud je imao u vidu navode podnosilaca inicijativa, dokumentaciju i izjašnjenja nadležnih organa, stavove iznijete na javnoj raspravi, kao i praksu Evropskog suda za ljudska prava.

„Ocijenio je da je, u okolnostima razmatranog slučaja, postignuta pravična ravnoteža između prava djece na predškolsko obrazovanje i obaveze države da štiti zdravlje i život stanovništva“, navodi se u saopštenju.

Odluka se odnosi na ustavnost zakonskih odredaba, dok eventualna povreda prava načinom njihove primjene u pojedinačnom slučaju može biti predmet ustavnosudske kontrole po ustavnoj žalbi, nakon iscrpljivanja djelotvornih pravnih sredstava.

Sud je odbacio i zahtjev za privremenu obustavu izvršenja pojedinačnih akata i radnji preduzetih na osnovu osporenih odredaba, jer nakon neprihvatanja inicijativa nijesu postojale procesne pretpostavke za odlučivanje o tom zahtjevu.

Odluka će, nakon što prođe Redakcionu komisiju, biti objavljena u Službenom listu i na internet stranici Ustavnog suda.

Odluka je donijeta većinom glasova, pet prema dva, nakon što prethodni predlog sudije izvjestioca da se pokrene postupak ocjene ustavnosti nije dobio Ustavom potrebnu većinu.

Različito izdvojeno mišljenje dali su predsjednica Ustavnog suda Snežana Armenko i sudija Faruk Resulbegović.

Armenko i Resulbegović smatraju da je osporenom normom došlo do narušavanja jedinstva pravnog poretka.

„Opštim zakonom o obrazovanju i vaspitanju propisano je da se obrazovanje i vaspitanje ostvaruje u predškolskoj ustanovi, u skladu sa tim zakonom, a na način i pod uslovima propisanim posebnim zakonom. Zakonom o predškolskom vaspitanju i obrazovanju eksplicitno je propisano da se predškolsko vaspitanje i obrazovanje, kao dio jedinstvenog vaspitno-obrazovnog sistema, ostvaruje na način i pod uslovima propisanim ovim zakonom“, naveli su Armenko i Resulbegović.

Kako su istakli, tim zakonom propisano je da je predškolsko vaspitanje i obrazovanje jednako dostupno svakom djetetu i ne može biti neposredno ili posredno ograničeno po osnovu drugog ličnog svojstva ili okolnosti, u skladu sa posebnim propisom.

„Dakle, zakonodavac ne samo da nije dao upućujuću normu shodne primjene drugih propisa, već je eksplicitno isključio mogućnost da se u skladu sa drugim propisima neposredno ili posredno ograniči dostupnost predškolskog vaspitanja i obrazovanja po bilo kojem svojstvu ili okolnosti“, naveli su u izdvojenom mišljenju.

Podsjetili su i na član 26 Zakona o predškolskom obrazovanju i vaspitanju, kojim je, kako navode, izričito propisano da djeca koja su oboljela od zarazne bolesti ne mogu da borave u ustanovi, u skladu sa ljekarskim nalazom, preporukama Instituta za javno zdravlje Crne Gore, odnosno u skladu sa propisom koji donosi organ državne uprave nadležan za poslove zdravlja.

„Djeca iz stava 1 ovog člana ponovo mogu da borave u ustanovi, uz potvrdu izabranog doktora za djecu, nadležnog doma zdravlja, kojom se potvrđuje da je dijete zdravo i da ne predstavlja rizik za širenje zarazne bolesti“, navodi se u izdvojenom mišljenju.

Nasuprot tome, ističu Armenko i Resulbegović, zakonodavac je pravo na dostupnost predškolskog vaspitanja i obrazovanja drugačije propisao osporenom odredbom člana 42 stav 1 Zakona.

„Propisao je da je uslov za boravak djece u javnim i privatnim predškolskim ustanovama vaspitanja i obrazovanja da je sprovedena obavezna vakcinacija, osim u slučajevima postojanja trajne medicinske kontraindikacije za određenu imunizaciju“, naveli su.

Oni smatraju da zaštita javnog interesa ne može biti obezbijeđena na štetu načela zakonitosti, odnosno neosnovanog odstupanja od sistemskih rješenja.

„Po eksplicitnim odredbama Zakona o predškolskom obrazovanju, zaštita javnog interesa može biti obezbijeđena samo na osnovu odredaba Opšteg zakona o obrazovanju i vaspitanju, odnosno odredaba Zakona o predškolskom obrazovanju i vaspitanju, kao sistemskog zakona u ovoj oblasti“, naveli su Armenko i Resulbegović.

Armenko smatra i da je uvođenjem osporene odredbe došlo do zadiranja u prava djeteta.

„Ne samo što je došlo do narušavanja jedinstva pravnog poretka, i pored nespornog legitimnog cilja zaštite javnog zdravlja, zakonodavac nije uspostavio pravičnu ravnotežu jer nije omogućio dostupnost vaspitanja i obrazovanja svoj djeci, iako je i ono od javnog interesa“, navela je Armenko.

Ona je ukazala da su Opštim zakonom o obrazovanju i vaspitanju i Zakonom o predškolskom obrazovanju i vaspitanju predviđene mogućnosti obrazovanja i vaspitanja kod kuće, u skladu sa zakonom.

„Zakonom o predškolskom vaspitanju i obrazovanju eksplicitno je propisano da način organizovanja takvog predškolskog vaspitanja i obrazovanja propisuje Ministarstvo. To u konkretnom zakonodavac nije učinio, čime je narušio jednaku dostupnost predškolskog vaspitanja i obrazovanja svoj djeci, koje pravo je takođe od javnog interesa“, zaključila je Armenko.