Esej

Obično, ljetnje jutro

Uživala je u jutrima sa njim. NJih dvoje su bili tim koji sa strane posmatra, analizira i usmjerava mlađe članove porodice. NJihova povezanost u tim, poodmaklim godinama je imala specifičnu težinu. Prošli su skupa kroz mnogo toga i ono što im niko nije mogao osporiti bila je upućenost jedno na drugo; u ovom ili onom obliku, lijepom ili manje lijepom, ali sa usmjerenom pažnjom i upućeni jedno na drugo. Život.
Neko bi rekao ,,sudbinska veza“.

Ona kratko spava, ustaje rano izjutra, u 5 sati, prije svih ukućana. To su samo njeni momenti, prostor samo za nju. Zbog toga štedi vrijeme – dok zgotovi kafu sredi nešto drugo i napravi sebi ugodan ambijent. NJeno mjesto je u kuhinji, tu joj je sve na dohvatu ruke. Na stolu su ovog puta u vazi samo tri velika struka oleandera ubranog sa velikog drveta u dvorištu, koje je tu zahvaljujući nekoj od njenih predhodnica, „dovedenih“ ili „odvedenih“ iz kuće prije njenog dolaska. Razmišlja o tome ko je bila ona, nikada nije pitala, dok sipa sebi domaći, bistri sok od jabuka.

Sok je sa limunom i mentom, taze pravljen prethodne večeri kao zabava u toku kasno- popodnevnog predaha. Jabuke su još nezrele, otkinulo ih nevrijeme jetrvi sa voćaka pa im je donijela na poklon; a mentu ima godinama, ona se tako namnožila, i što se više šiša, više raste…

Modifikovala je dva recepta i veoma je ponosna na ukus soka, svoju kreaciju, te fotografiše sastojke i proizvod u čaši da podijeli radost u svakodnevnim, neizostavnim, porodičnim i prijateljskim digitalnim interakcijama. Ona ima smisla za lijepo, te ne prepušta slučaju ni položaj svježih listića mente kao dijela dekoracije za fotografisanje.
Udobno se smješta u omiljenu, starinsku fotelju koja je nedavno doživjela transformaciju, repariranje i tapaciranje pa sada izgleda kao iz bajke (bez pretjerivanja).

Porodica u koju je došla je u prošlosti bila jedna od imućnijih, njen svekar je birao najbolji i najkvalitetniji namještaj, a zaove i suprug opremali kuću odlazeći u Italiju feribrodom. Ona na njihov trud gleda sa poštovanjem i žao joj je da mijenja taj namještaj novim koji se u sadašnjoj, masovnoj produkciji ne može uporediti po kvalitetu. Isčitava aktuelnosti, pregleda mejlove, oglase i zaviruje u planer. Odlično – pomišlja – danas nemam ništa.

Nailazi na jedan mizogeni komentar ispod teksta o omiljenoj političarki. Zadovoljna je što nije ni trepnula. Svijet se mijenja unutar nas.Vidiš kako se više ne pecam na mizoginiju. Koga briga što piše neka neostvarena muška…hm, hm… persona! Zašto bi joj davala legitimitet? Svijet se mijenja unutar nas.
Nekada je dok šeta ,,pisala“ roman toka svijesti. O kako se znala posvađati u dijalozima!
Prolaznici su bili ubijeđeni da ona žuri da spremi ukućanima nešto toplo ,,na kašiku“. Nisu znali da prolaze pored romana koji se istovremeno rađao i zauvijek umirao u zaboravu. Svijet se zaista promijenio u njenoj nutrini. Posegnula je za folderom ,,Proza“. Bilo joj je potpuno irelevantno to što se u njemu nalazila gooooomila početaka. Sada joj se to učini signifikantnim! Ko će ga znati šta nosi dan, i šta nosi san…

Među nedovršenima sijao je poput dijamanata na Mopasanovoj Ogrlici, svojim sjajem, završen tekst pisan povodom obilježavanja 150 godina školstva u Zeti, objavljen u Đačkim novinama. ,,Iz ugla pripravnika“ – je glasio naslov. Kakav sam ti ja pripravnik u svojim 50+ godinama! Za kritiku ili za pohvalu ili za nešto treće što izlazi iz okvira crno – bijelih mišljenja, zaključaka, shvatanja… Čula je vrata i potom korake; ustao je suprug a i ona da stavi vodu za njegovu kafu. Zatvorila je folder Proza i privukla planer da pročešlja sa suprugom pozadinske obaveze uz jutarnju kafu.

Ovog jutra on je predložio da sami odu negdje na kupanje. Opcije su im bile: Rakića kuće, bazen na Plavnici ili more. NJoj se, kao i obično, nije išlo na more zbog gužvi u saobraćaju i na plaži zato predloži da odvedu najmlađe na bazen u Ariju. Mame i tate su bili oduševljeni. Tamo su se smjestili pored dječijeg bazena sa toboganom kako bi se
mališani mogli zabaviti i uživati. Ništa nije ljepše od provoda sa djecom! Jeste da se on često pravio kako nije sa njom kad bi je vidio kako se zajedno sa djecom spušta niz tobogan i igra sa njima ništa manje radosno. NJu je takva njegova reakcija dodatno zabavljala.
– Jesi li svjesna kako izgledaš smiješno ti tako velika na malom, dječijem
toboganu?
– Pa? – bio je njen odgovor.
Ova žena je neuništiva! – pomisli i nasmija se.
Nakon nekoliko nezaboravnih sati vratili su umornu djecu roditeljima, taman na ručak i posvetili se svojim dnevnim obavezama.

Autor: Nataša Ana Klikovac

Slične teme:nataša ana klikovac

Ne propustite

Zapisi sa tezge

Reklama

Klikni da ostaviš komentar

Esej

Zapisi sa tezge

…počeo je da duva neki topao vjetar, umalo mi prevrnu sto sa suncobranom. Pridržavam suncobran dok prolazi bivša učenica koja me, iako tako razapetu, pozdravlja sa puno poštovanja. Neka, i to je neverbalna poruka koja se šalje učenicima. Kad sam jednom pitala svoje najstarije dijete koja ga rečenica najviše podsjeća na mene, odgovorio mi je: ,,Samo budi pošten (radi pošteno) i ne brini, uspjećeš u svemu“

ilustracija

Sredina jula 2024. Tezga. Najsiroviji oblik prodaje svojih proizvoda i usluga. Znači li to da sam ja sada u poziciji narodnih pjevača kad rade rođendane, svadbe, slavlja; kad „imaju tezgu“?

Ako može autor teksta jedne ,,Vile sa Košara“ da drži tezgu na pijaci, u Baru, mogu i ja pored puta samo dok se ne rasprodaju ove lubenice!
Spašava me mokra kosa i mokar peškir na glavi. Sparina zamagljuje pogled i stvara staklasti sloj vazduha iznad vrelog asfalta. Sve je užurbano. Turisti jure svojim isčekivanim destinacijama, a domaće stanovništvo kao da roni na dah krećući se trotoarima i zebrama dok ponovo ne nađu sklonište u ledenim prodavnicama ili u svojim zatamljenim, lijepo i umjereno klimatizovanim domovima.
Ja sam ovdje od 8 sati izjutra, zagrijavala sam se postepeno, na tihoj vatri i još uvijek se ne osjećam skuvano; još uvijek mi je toplota podnošljiva. Prodajem proizvod koji smo sami proizveli od sjemenke pa sve i do 17 kg – rekord najveće, izmjerene lubenice. Danas je moj red, ,,imam tezgu“ i uživam u svom poslu. Između rijetkih mušterija imam vremena za molitvu, razmišljanje, pisanje…

Juče je priji bio rođendan; zet Luka, naš najmlađi sin je ,,radio svadbu“ sa ujakom, profesionalnim fotografom; za sve ga je Bog dao, samo neka nam ga čuva. Bila je nedjelja, neradni dan, prija je htjela da se ,,spusti“ do mora i uz malo dobre organizacije ta želja joj je ispunjena. Gledam sinoć videe sa našom dvogodišnjom unučicom i njenim ,,Kikom“ (stricem), našim srednjim sinom Dimitrijem. Bili su u luna-parku, vozio je u onom autu na struju a ona bi pri svakom sudaru praskala u smijeh oduševljeno! I Kika se smijao sa njom, gledajući je pogledom punim bezuslovne ljubavi i radosti.
Postoji neka posebna privrženost između njih dvoje koju svi primjećuju, šaljivo komentarišu i uživaju u njoj. Prosto ti bude toplo oko srca kad ih vidiš onako oduševljene jedno drugim.
Bilo je toliko prepreka u životu, toliko borbe i iskušenja, ali ako su ovi dani nagrada onda je vrijedjelo čekati na njih.

Nikog ni da pita pošto je; počeo je da duva neki topao vjetar, umalo mi prevrnu sto sa suncobranom. Pridržavam suncobran dok prolazi bivša učenica koja me, iako tako razapetu, pozdravlja sa puno poštovanja. Neka, i to je neverbalna poruka koja se šalje učenicima. Kad sam jednom pitala svoje najstarije dijete koja ga rečenica najviše podsjeća na mene, odgovorio mi je: ,,Samo budi pošten (radi pošteno) i ne brini, uspjećeš u svemu“. Ne vjerujem da je mene moja bivša učenica vidjela uspješnom maloprije. Ne vidi me, nažalost, ni većina odraslih. Misle razne misli, da sada ne licitiram, što bi rekli pisci kolumni na temu politike. Mene da pitate svijet bi potonuo u jednu sveopštu utopiju, međutim, niko mi ne brani da na mikroplanu idealizujem, ponekad budem infantilna i naivna. Ja to biram svjesno. Trudim se da budem ,,mudra kao zmija, a pitoma kao golub“ kako bih ispoštovala dragog Vladetu Jerotića od kog sam prvi put čula tu izreku. ,,Budite pitomi kao golub, a mudri kao zmija“ – naslov je jedne od njegovih knjiga.

Ovaj vjetar pojačava, jedva se borim sa suncobranom a da ga zatvorim- ne dolazi u obzir! Nema odustajanja!

Morala sam zatvoriti suncobran; smjestila sam se za stolom, na terasi obližnje pekare, međutim sada imam novi problem – kašljem od izduvnih gasova iz automobila, baš je gust saobraćaj. Jedna porodica iz Kraljeva mi se pridružila za stolom u nedostatku slobodnih mjesta; komunikativni – žale se da im je javljeno da je kolaps kroz Sozinu a oni su se uputili u Ulcinj. LJubazno se pozdravljaju uz riječi da će razmotriti moje sugestije. Šta sam im drugo mogla reći do da ne idu u taj pakao koji je mene jednom zadesio prošle godine; mene koja ima fobiju od podizanja temperature u autu; (šta sam im drugo mogla reći) do da se vrate iz Zete, preko mosta Luča i idu preko Cetinja?
Sjećam se, nekim jadnim strancima na 70 stepeni na asfaltu bijaše prokuvao auto tada; oni stoje bespomoćno dok kolona mili. Upekla zvijezda, opšte usijanje! Od tada i ne idem na more osim na samom početku i pri samom kraju sezone. Ali zato januarima maštam o Maldivima! Ideja je najvažnija, to je prvi korak, onaj najteži, sve ostalo su tehnikalije. Pisaću vam ja i sa Maldiva, živi bili pa vidjeli!

Dan odmiče, već je pola 1 a da me mijenjaju će doći u 4; proći će i to brzo samo što lubenice ne prolaze željenom dinamikom. Prodavnice su pune nekih sitnih, iz hladnjača, uvoza, sam Bog zna odakle – koje po kvalitetu nisu ni približno dobre kao ove naše ubrane istog dana kada se izlože na tržište. Imamo stalne mušterije, koji su nam prvi put kad su uzimali povjerovali, a onda se i sami uvjerili koliko su ukusne i kvalitetne, tako da dolaze svakog dana. Neki meraklije dođu čak iz grada isključivo da bi kupili dobru lubenicu kao i naše ostale proizvode.

Tako sam upoznala jednu divnu ženicu sa kojom sam se spontano zapričala preko telefona i dogovorila kafu večeras na terasi Plantaža. Donijeću joj proizvode, na tamnom parkingu, sakrivene od radoznalih pogleda, izvršićemo primopredaju i otisnuti se na partiju meraka na terasi, uz ženske teme. Divna je, odmah smo ,,kliknule“ jedna drugoj; ko kaže da se i u zrelom dobu ne mogu upoznavati kompatibilni ljudi i sklapati nova prijateljstva. Držite fige da tako bude! Bićete obaviješteni, a sada bih ovu partiju zatvorila uz najsrdačnije pozdrave svima vama koji ste ostali sa mnom do kraja ,,pisanija“, čak pola smjene!

Autor: Nataša Ana Klikovac