Komično je zamisliti Đukanovića kako objašnjava koja je to bezbjednost koju je on gradio i kako je to ruinirana. Tragično je međutim što to niko ne traži od njega, već prihvataju tako paušalne konstrukte kao istine. Posledica toga je da se danas stavlja znak jednakosti između DPSovih trideset godina kriminala, krvomutnje s jedne strane, i 4 godine turbulentne politike kroz koju se pokušava emnacipacija od DPS nasljedstva i konsolidovati demokratija u Crnoj Gori.
Ambasadorka SAD-a Džudi Rajzing Rajnke je prije neki dan, na otvaranju 2BS Foruma u Budvi, izjavila da SAD u potpunosti podržavaju dalji napredak Crne Gore u regionalnoj ekonomskoj i bezbjednosnoj saradnji, posebno u naporima zemlje ka evropskim integracijama.
S druge strane, bivši predsjednik Crne Gore Milo Đukanović, koji je na istom forumu učestvovao kao visoki predstavnik organizovanog kriminala, istakao je kako je ,,Crna Gora u potpunosti ruinirana u protekle četiri godine“, apostrofirajući da su ona ,,krhka ostvarenja“ poput bezbjednosti i ekonomije najviše pogođeni.
Američka ambasadorka apsolutno demantuje bivšeg stabilokratu koji je to prestao biti krajem 2019. godine, iniciranjem Zakona o vjeroispovijesti, dovodeći proces tridesetogodišnje polarizacije društva do krajnjih granica, a posle čega je poslat u pravcu formalne penzije lavinom Europolovih transkripta sa SKY aplikacije koji su raskrinkali cijeli njegov državno-mafijaški aparat građen 30 godina – tu ,,krhku“ bezbjednosnu tekovinu 21. maja – počevši od tužilaca, sudija, viših policijskih inspektora, policajaca, ambasadora i ostale DPS bande.
Naravno da Đukanović nije elaborirao kako je ,,ruinirana bezbjednost“ jer bi bilo komično objasniti bezbjednosnu stabiilnost u državi u kojoj su najvažnije državne funkcije i pozicije činili Svetozar Marović, Milivoje Katnić, Saša Čađenović, Vesna Medenica i sin joj, Blažo Jovanić, Veselin Veljović, Zoran Lazović i mali mu Petar; Slavko Stojanović, Ljubo Milović; te nekadašnji DPS gradonačelnici Vuka Golubović, Rajko Kuljača i Lazar Rađenović.
Bilo bi komično objašnjavati da su bezbjednost i ekonomija bili stabilni, a da su beznačajni ,,kontroverzni“ preduzetnici Milovan Roćen, Branimir Gvozdenović, Verica Maraš, majka Petra Ivanovića, Veselin Vukotić, Jelena Perović; te razni Ubovići, Mihailovići, braća Ban, braća Drešaj; te velike patriote poput Brana Mićunovića, Nena Kaluđerovića… itd.
Međutim, tragična strana ovoga je upravo u tome što mnogi ne pitaju i ne traže da se elaboriraju takve budalaštine i laži od političkih izjava.
Tragično je što su mnogi, pogotovo apstinentski orijentisani građani, ljudi koji se groze partitokratije i kako li sve sebe ne zovu, u stvari veliki DPS nostalgičari koji perfidno preuzimaju ovaj konstrukt kao mantru u koju jako vjeruju, doprinoseći na taj način da se ništa ne smije reći protiv DPS-a i tridesetogodišnjih nepočinstava, krvomućenja i kriminala.
Tragično je to što su navodni poltički čistunci podupirali one teme poput ,,nema revanšizma“ a danas stigmatizuju bilo kakav argument da je devastiranje i kriminalizovanje države mnogo gore, teže i dublje nego bilo kakva loša ili nekonsolidovana politika danas. Tragično je to što ti puritanci, mentalni i politički jezičci na vagi, normalizuju izjave i stavove poput ,,partijsko zapošljavanje = tridesetogodišnji kriminal DPSa, ratni zločini. Na kraju, u nekom nihilističkom, bezidejnom, ali, ponavljam, DPSnostalgičnom maniru ovi ,,akteri“ često zaključuju je ,,bolje je bilo za doba DPS“ i da ,,svi su isti“ gradeći jednu novu društvenu amneziju.
Ove političke modernjake, čistunce i moraliste, te brojne građanske aktiviste treba podsjetiti na ešalone kriminalnih vojnika koje je stvorila DPS i poručiti im da je postepeni povratak kriminogene partije, između ostalog i njihova odgovornost koju imaju kao osobe koje komuniciraju u javnom prostoru, pogotovo oni koji su se aktivirali poslije avgusta 2020. godine.
(Mišljenja i stavovi objavljeni u tekstu nisu nužno i stavovi redakcije portala Zeta)