U najvažnijim planskim dokumentima države, poput Prostornog plana Crne Gore do 2040. i prostorno-urbanističkih planova opština, ne prepoznaje se potreba za izgradnjom novih zatvora. Umjesto toga, prioriteti su usmjereni na urbanistički razvoj, zaštitu prostora i unapređenje infrastrukture, dok se sistem izvršenja krivičnih sankcija rješava kroz reforme i alternativne kazne.
Jedini projekat koji se u posljednjih nekoliko godina pominjao kao investicija od značaja jeste zatvor u Mojkovcu, kapaciteta oko 250 mjesta. Taj objekat trebalo je da rastereti postojeće kapacitete i da posluži kao regionalni zatvor za sjever, ali njegova realizacija kasni, a država nije najavila gradnju novih sličnih objekata u drugim krajevima.
Nadležne institucije sve češće ističu da je cilj smanjenje broja zatvorenika kroz veću primjenu alternativnih sankcija, poput rada u javnom interesu ili kućnog pritvora, kao i poboljšanje uslova u već postojećim zatvorskim ustanovama. Na taj način, problem prenatrpanosti pokušava se rješavati upravljačkim mjerama, a ne širenjem kapaciteta.
Ni Prostorni plan Crne Gore do 2040, niti PUP-ovi opština, ne sadrže smjernice za gradnju zatvora. Fokus je na stambenom razvoju, turističkim zonama, saobraćajnoj infrastrukturi i očuvanju prirodnih resursa. Organizacije civilnog društva koje su pratile izradu planskih dokumenata takođe ukazuju da se prenamjena zemljišta i razvojna politika vode prema ekonomskim i ekološkim prioritetima, dok zatvori ne figuriraju kao tema od značaja.
Izgradnja zatvora zahtijeva velike zemljišne površine i prateću infrastrukturu, što u Crnoj Gori, zemlji sa ograničenim prostorom i velikim pritiskom turizma i stanogradnje, nije lako obezbijediti. Zato vlasti očigledno procjenjuju da postojeći kapaciteti, uz reforme i alternative, mogu biti dovoljni da sistem funkcioniše.
Postojeći projekti tretiraju se kao pojedinačni slučajevi, a strategija se oslanja na alternativne sankcije i poboljšanje postojećih kapaciteta. Prema važećim planskim dokumentima, država jednostavno ne vidi potrebu za novim zatvorima dok su se alternative kao što su kućni pritvori i ograničavanje kretanja pokazali kao neadekvatni, što je u praksi proizvelo više primjera kada su članovi organizovanih kriminalnih grupa prekršili kaznu kućnog pritvora i ograničavanje kretanja.