Kakvo je stanje u društvu, takav se i fudbal igra – kad se uporede budžeti za sport Crne Gore, Hrvatske, Srbije i BiH, vidi se koliko su tačne riječi legendarnog Ivice Osima.

Svjetsko prvenstvo u fudbalu koje se igra u prebogatom Kataru može da se koristi kao ogled gdje su trenutno u sportskom smislu Crna Gora, Srbija, Hrvatska i Bosna i Hercegovina.

Hrvatska je prošla u četvrtfinale, Srbija je i pored nevjerovatnog “hajpa” završila takmičenje sa samo jednim bodom, BiH je kvalifikacije završila samo ispred Kazahstana, a Crna Gora ispred Letonije i Gibraltara. Kada se uporede budžeti za sport, može se dijelom i vidjeti uzrok tih rezultata.

Crna Gora: Kad je rekonstrukcija tribine najveća investicija

U državi koja ima vjerovatno najgoru fudbalsku infrastrukturu u Evropi i u kojoj političari često vole istaći da su sportisti njeni najbolji ambasadori, rekonstrukcija zapadne tribine stadiona Fudbalskog kluba Sutjeska u Nikšiću predstavlja jedinu višemilionsku kapitalnu investiciju u okviru sporta koja će se platiti iz budžeta Crne Gore za narednu godinu.

Predlogom budžeta za 2023. godinu ukupna izdvajanja za sport kroz tekuću budžetsku potrošnju i kapitalne investicije predviđena su na oko 13 miliona eura, što je 21 euro po stanovniku.

Od tog novca za Ministarstvu sporta će se dati 6,87 miliona, što je za pola miliona više nego ove godine. U okviru iste pozicije za razvoj sporta će se preusmjeriti 5,82 miliona, a najveći dio tog novca, 80 odsto ili 4,35 miliona, čine transferi prema institucijama, odnosno crnogorskom olimpijskom i paraolimpijsom komitetu (COK i POK), savezima, klubovima, organizacijama, po objavljenom konkursu.

Ostatak od 1,45 miliona namijenjen je kao naknada pojedincima koji imaju status vrhunskih sportista.

Na poziciji ministarstva 370 hiljada eura će se izdvojiti za izgradnju, rekonstrukciju, adaptaciju i opremanje sportskih objekata, a 300 hiljada eura tog novca predstavljaju izdaci za građevinske objekte.

Budžet Ministarstva sporta za sljedeću godinu čini tek 0,27 odsto ukupne tekuće državne potrošnje.

Pored tog novca kroz kapitalne investicije za izgradnju i rekonstrukciju sportskih objekata će se izdvojiti 4,53 miliona eura. To predstavlja 2,2 odsto kapitalnog budžeta vrijednog za narednu godinu 202 miliona eura.

Najveća kapitalna investicija od dva miliona je pomenuta rekonstrukcija tribine stadiona u Nikšiću, koja je počela još početkom 2020. godine. Iako je kraj radova najavljivan za istu tu godinu, u informaciji u budžetu za ovaj projekat sada piše da je period realizacije do 2024. godine, pa su projekcije da će kroz kapitalni budžet 2024. i 2025. godine država izdvojiti dodatnih dva, odnosno tri miliona eura za ovu svrhu.

Pored tog projekta za rekonstrukciju otvorenog bazena kod Starog grada u Budvi planirano je 700 hiljada eura, a 600 hiljada eura će se za iste namjene usmjeriti za zatvoreni bazen u Igalu.

Od značajnijih projekata još se izdvaja izgradnja sportske hale u Plužinama, vrijedna pola miliona kao i izgradnja balon sale u Andrijevici, za šta će se potrošiti 400 hiljada eura.

Projekcije kapitalnog budžeta za 2024. godinu predviđaju za pola miliona veća ulaganja u sportske objekte nego što je to slučaj naredne, dok je plan da se 2025. za iste svrhe namijeni preko šest miliona.

Ulaganja u sportske objekte iduće godine planirana su još u okviru razvojnih projekata u Prijestonici Cetinje. Za izgradnju hale u tom gradu predviđena su sredstva od 1,4 miliona, kao i 140 hiljada za izgradnju svlačionica i adaptaciju pomoćnog fudbalskog terena na Cetinju.

Resorni ministar Vasilije Lalošević i predsjednik COK-a Dušan Simonović su više puta isticali da finansijska pomoć države crnogorskom sportu mora da bude značajno veća, te da je neophodno izmijeniti Zakon o sportu kako bi se to desilo, a tome bi prethodila izrada Nacionalne strategije.

Jedan od njihovih predloga je da se kroz Zakon o igrama na sreću uvrsti obaveza da se određeni dio novca opredijeli crnogorskom sportu, kao što je u jednom periodu bio slučaj.

Srbija: Za Nacionalni stadion 180 miliona eura

Deficit budžeta Srbije biće smanjen sa 3,9 u ovoj na 3,3 odsto BDP-a u 2023. godini. U okviru ovog smanjenja manjka u državnoj kasi, jedna od oblasti čiji prihodi su najviše skresani je sport. Za Ministarstvo sporta je u budžetu za 2023. godinu koji se nalazi u Skupštini i očekuje usvajanje izdvojeno 4,93 milijarde dinara ili oko 42 miliona eura. Budžet ovog ministarstva biće manji od ovogodišnjeg za čak 34 odsto od 7,5 milijardi dinara (63,9 miliona eura) potrošenih u ovoj godini.

Stavka razvoj sistema sporta smanjena je za 1,3 milijarde dinara, ali su izdaci za plate povećani sa 33,2 miliona na 38,65 miliona dinara.

U 2022. godini Srbija je organizovala svjetsko prvenstvo u veslanju i svjetsko prvenstvo u rvanju za šta je izdvojila ukupno 685 miliona dinara ili 5,8 miliona eura.

Pored ova dva takmičenja, smanjena je i stavka programi međunarodnih i nacionalnih sportskih takmičenja sa 493,35 miliona dinara ili 4,2 miliona eura u ovoj na svega 150 miliona dinara (1,2 miliona eura) u narednoj godini.

Za razvoj sportske infrastrukture biće izdvojeno 66,6 miliona dinara ili 567.000 eura, što je smanjenje od 3,3 miliona dinara u odnosu na ovu godinu.

Izdaci za ustanove u oblasti fizičke kulture biće smanjeni sa 969.8 miliona dinara (8,25 miliona eura) u ovoj na pet miliona eura u 2023. godini.

Budžetska davanja za sport u 2023. godini iznosiće 0,38 odsto ukupnog budžeta.

U odnosu na broj stanovnika kojih prema procjeni Republičkog zavoda za statistiku ima 6.797.105, za sport se iz budžeta izdvaja svega 725 dinara po stanovniku (6,17 eura).

U budžet Ministarstva sporta doduše nisu uključene investicije koje se planiraju za izgradnju stadiona po Srbiji kao ni nacionalnog stadiona.

Za Nacionalni stadion će naredne 2023, kao i 2024. i 2025. godine biti izdvojeno po sedam milijardi dinara, odnosno po 60 miliona eura, a ukupno 180 miliona eura u naredne tri godine.

Takođe, u okviru Ministarstva za kapitalna ulaganja biće izdvojeno pet milijardi dinara ili 43,3 miliona eura za izgradnju sportske infrastrukture. Za 2024. i 2025. godinu planirano je za sportsku infrastrukturu iz budžeta ovog ministarstva izdvajanje od 40, odnosno 38,3 miliona eura.

Ovo ne uključuje davanja lokalnih samouprava za sport na lokalnom nivou.

Jedan od kanala kojim država finansira sport, a prije svega najveće sportske klubove su državna i javna preduzeća.

Na dresovima najvećih košarkaških i fudbalskih klubova nalaze se po pravilu Telekom Srbija u većinskom državnom vlasništvu, EPS ili NIS, u kom država ima vlasništvo oko 30 odsto.

Informacije o iznosima sponzorstava državnih preduzeća sportskim klubovima uglavnom nisu javno dostupne informacije, ali je ministar finansija Siniša Mali prije nekoliko mjeseci objavio koliko je država pomagala najvećim srpskim klubovima u prethodnih 10 godina.

”FK Crvena zvezda je od države dobila 17,6 miliona eura. Ako na to dodate 45,8 miliona od Gasproma, onda je ukupno 63,54 miliona eura FK Crvena zvezda dobila od države i sponzora u posljednjih deset godina. FK Partizan je u tom istom periodu dobio 14 miliona eura”, rekao je Mali.

Prema njegovim riječima, od 2012. do 2022. godine KK Crvena zvezda je od države dobio 26 miliona eura, a Košarkaški klub Partizan je dobio 24,4 miliona eura od države i 8,9 miliona eura od NIS-a.

Hrvatska: Sportisti za divljenje, ulaganja pri dnu ljestvice EU

Uprkos činjenicama da je po ulaganju u sport Hrvatska pri dnu ljestvice zemalja Evropske unije, sportisti su visoko konkurentni u svjetskom sportu i kao takvi izazivaju divljenje. Jer, po svojim dometima su nerijetko i ispred nekih zemalja (nerijetko i većih) koje ulažu više pa se mnogi posmatrači pitaju u čemu je tajna.

A nju treba prije potražiti u psihofizičkom talentu hrvatskog čovjeka i entuzijazmu struke nego u sistemu sporta za koji se ne može reći da ne postoji, ali sigurno nije toliko dobar koliko bi to nekome sa strane moglo izgledati.

Ono što je svakako dobro jest da se vladajući ne zanose činjenicom da smo dobri i uprkos niskim ulaganjima pa ne rezonuju u stilu “zašto bismo odvajali za sport kad nam ionako dobro ide”. Štoviše, treba primijetiti da državna ulaganja rastu, o čemu najbolje govore brojke koje su predočene iz hrvatskog Ministarstva turizma i sporta.

A one kažu da je u hrvatski sport 2016. godine uloženo 215 miliona kuna (28,5 miliona eura) a da je ta svota u 2022. godini 438 miliona kuna (58 miliona eura).

A raspodjela spomenutih sredstava za 2022. izgledala je ovako da su krovna sportska udruženja dobila 292 miliona kuna (38,6 miliona eura), da je na sportsku infrastrukturu otišlo 80 miliona kuna (10,6 miliona eura), na velike sportske manifestacije 29 milona kuna (3,8 miliona eura), na lokalni sport 18 miliona kuna (2,4 miliona eura) i akciju obuke neplivača (“Hrvatska pliva”) tri miliona kuna (400 hiljada eura).

A prve projekcije za predolimpijsku 2023. kažu da će ta svota, zahvaljujući odrebama upravo donesenog novog Zakona o sportu, iznositi više od pola milijarde kuna odnosno oko 70 miliona eura. Na nacionalne stipendije za vrhunske sportiste prve, druge i treće kategorije bit će utrošeno 23 miliona kuna (tri miliona eura) a na penzijsko i zdravstveno za vrhunske sportiste prve kategorije (samo oni na to imaju pravo) devet miliona kuna (1,2 miliona eura).

Novost u Zakonu je ta što će država pomagati lokalnom sportu – kroz županijske sportske zajednice klubovima u najnerazvijenijim dijelovima i onima koji najmanje ulažu u sport – za trenere i opremu (lopte, strunjače…) za djecu i mlade do 18 godina. Novost je i što će od sada pravo na trajnu naknadu – osim sportista osvajača medalja na olimpijskim, paraolimpijskim i olimpijskim igrama gluvih – to pravo imati i treneri koji su ih do toga doveli i to u visini od dva miliona kuna (260 hiljada eura). A za razliku od sportista olimpijskih medaljaša, koji to pravo stiču sa napunjenom 45. godinom života, u trenerskom slučaju to stupa na snagu s njihovom 55. godinom života. Jer, trenerske karijere puno duže traju nego one od sportista.

Ukupno ulaganje središnje države i svih jedinica lokalnog i regionalnog niova je trenutno veće od milijardu i po kuna odnosno 200 miliona eura. A pored lokalnih stipendija u toj svoti su i godišnje državne nagrade za vrhunska sportska dostignuća – za medaljaše s najvećih svjetskih takmičenja – koje iznose između 12 i 16 miliona kuna odnosno u rangu od 1,6 do 2,2 miliona eura. Dakako, najveće nagrade dobijaju osvajači olimpijskih medalja pa tako medaljaši u pojedinačnim sportovima dobiju za zlato 208.000 kuna (27.500 eura), za srebro 130.000 kuna (18.400 eura) i za bronzu 92.000 kuna (12.200 eura). Isto toliko dobiju i sportisti članovi ekipe a nagrađeni bivaju i njihovi selektori, za zlato 170.000 kuna (22.500 eura), za srebro 92.000 kuna (18.400 eura) a za bronzu 72.000 kuna (9.530 eura). Nagrađeni za uspjeh bivaju i sportisti (i njihovi stručni štabovi) i za odličja na svjetskim i evropskim prvenstvima u olimpijskim i neolimpijskim sportovima, srazmjerno frekvenciji velikih takmičenja jer neki sportovi imaju svjetska i evropska prvenstva svake dvije a neki svake godine.

Hrvatska je u društvu manjeg broja zemalja koje imaju svojevrsne sportske penzije, odnosno trajne novčane naknade za sportsku izvrsnost oko 200-tinak bišvih sportista, a one su na godišnjoj bazi oko 18 miliona kuna (2,4 miliona eura).

Valja napomenuti i akciju započetu 2017. godine kada je pokrenuto državno subvencionisanje školarina za vrhunske sportiste, kroz što je dosad prošlo više od 200 sportista i to godišnje iznosi dva miliona kuna (260 hiljada eura).

Svjesni da zbog veličine događaja, dimenzija države i nedostatne infrastrukture, Hrvatska nikad neće moći biti domaćin Olimpijskih igara ili Svjetskog fudbalskog prvenstva, u hrvatskoj Vladi ulažu u velike sportske manifestacije manjih gabarita kao što su Prvenstvo Evrope u vaterpolu održano ove godine u Splitu, koje je država pomogla sa 7,5 miliona kuna (milion eura). A jednako vrijednu podršku su dobili i organizatori jedne od trka Svjetskog prvenstva u reliju (WRC). Dakako, od finansijske pomoći nisu izuzeti ni organizatori standardnih takmičenja kao što su trka Svjetskog skijaškog kupa na Sljemenu (Snježna kraljica) ili pak atletski Hanžekovićev memorijal, atletski miting kategorije Continental Tour Gold.

Sa svim tim kretanjima, čini se, zadovoljan je i prvi čovjek hrvatskog sporta, dugogodišnji predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora Zlatko Mateša:

”Treba priznati da postoji tendencija rasta državnih ulaganja u sport pa smo zahvaljujući tome ove pandemijske godine uspjeli premostiti na zadovoljavajući način. Vlada je pomogla klubovima i zaposlenima u sportu i na one koji žive od sporta to se nije odrazilo. Mi smo uspjeli izvršiti sve naše obaveze prema našem budžetu i korisnici će dobiti sve što je bilo predviđeno. Dakle, ja ne vidim da na nivou nacionalnih saveza postoje ozbiljni problemi i svi naši problemi se svode na klubove i nezadovoljavajuću i zapuštenu sportsku infrastrukturu s čime se HOO ne bavi. A problem klubova treba rješavati i putem korištenja evropskih fondova.

Zadovoljan je Mateša, iako ne potpuno, i sa novim Zakonom o sportu.

”Zakon je velik iskorak i otvara mogućnosti koje dosad nisu postojale, a to je prije svega angažman resornog ministarstva prema lokalnom sportu, u kontekstu korištenja evropskih fondova za obnovu i izgradnju infrastrukture. Ono što još treba preduzeti jeste ulaganje u sport učiniti atraktivnim s poreskog stanovišta. A to je možda i najbitnije rješenje za situaciju s klubovima.”

BiH: Fudbal je barometar društva

Zakon o sportu Bosne i Hercegovine je pitanje na kojem se već godinama lome koplja sportskih kolektiva, političkih stranaka, sportskih analitičara te na koncu i samih navijača i ljubitelja sporta.

Postoje, baš kao i o svakom drugom bh. pitanju, oprečna mišljenja šta nije dobro. Prevladavajuće je da najveći problem sporta predstavlja nemogućnost privatizacije sportskih kolektiva, tako da funkcionišu kao dionička društva, već su definisani kao udruženja građana, kojima ne može upravljati vlasnička struktura. Na taj način teško je privući investitore voljne da podrže rad klubova većim novčanim sredstvima, jer je vlasnička struktura nejasna i ne postoje garancije da će u budućnosti imati mogućnost autonomnog donošenja odluka i povrata investicije.

Zakonska regulativa je zapravo u velikoj mjeri nalik na onu iz bivše države, ali osim rijetkih izuzetaka, ne postoje državne ili privatne kompanije koje imaju obavezu ili osjećaju društvenu odgovornost da osiguraju dugoročno stabilno finansiranje lokalnih sportskih kolektiva ili uspješnih individualaca.

Klubove nerijetko finansiraju lokalni nivoi vlasti, koji ujedno i uspostavljaju upravljačke strukture, pa je sprega sa politikom izuzetno snažna, a dodjeljivanje sredstava često se vrši po stranačkoj liniji. Takvih je primjera bezbroj i nisu ograničeni na specifičan sport, a dugoročna stabilnost takvih kolektiva je vrlo upitna i obično im egzistencija bude ugrožena kod promjena struktura vlasti.

Niko suštinski nema obavezu da finansira sport, a složena politička situacija i koncept nacionalnog ključa, koji je u sportu jasno izražen, vežu ruke i onima koji bi htjeli nešto učiniti. Iz godine u godinu, pojedine reprezentacije se formiraju i ponovo rasformiraju. Situacije poput ovogodišnje, kada je košarkaška reprezentacija BiH umalo propustila nastup na Evropskom prvenstvu zbog nedostatka novca, nikoga ne iznenađuju. Radi se o drugoj najpopularnijoj reprezentaciji, odmah iza fudbalske. Ako ne postoji dovoljno novca i volje da se ona finansira, onda one u manjim sportovima praktično vode beznadežnu bitku.

Promjena zakona o sportu prema drugim, manje glasnim mišljenjima, ne bi donijela ništa bez kompletne promjene odnosa prema sportu. U prilog ovim tvrdnjama ide i činjenica da neki fudbalski kolektivi, poput FK Sarajevo ili FK Tuzla City, imaju finansijere koji su de facto vlasnici, mada to nisu na papiru.

U konkretnom primjeru FK Sarajevo, to je omogućeno kroz promjenu klupskog statuta 2012. godine, kojom je mjesto u klupskoj skupštini vezano za kupovinu upravljačkih uloga. Drugim riječima, odluke o klubu donosi onaj ko ga finansira, a taj primjer pokazuje da mogućnosti za pronalaskom investitora ipak postoje i unutar trenutnog zakonskog okvira.

Sarajevo se kroz ovakvu promjenu jeste stabilizovalo, ali nije ostvarilo očekivani iskorak i nije uspjelo ostvariti dominaciju u bh. fudbalu. Ovaj klub ima najveći budžet u BiH od svih sportskih kolektiva, ali njegovih 10 miliona KM godišnje (oko 5 miliona eura) svakako nije dovoljno za ozbiljan iskorak na međunarodnoj sceni.

Pretpostavke za takvo što bh. sport zaista nema. Od infrastrukture, preko nedostatka sredstava pa sve do samog odnosa prema sportu kao jednom od državnih simbola. Kako je volio reći pokojni Ivica Osim: “Fudbal je barometar društva. Kakvo je stanje u društvu, takav se i fudbal igra.” Mogla bi se ova Osimova misao primijeniti na kompletan sport u BiH, a rezultat bi bio isti. Sport je zaista dobro ogledalo društva. I ne treba nas čuditi što je loš.

Izvor: Vijesti