Veoma je bitno napomenuti da nesloga u ZBCG nije sukob između Mandića i Kneževića, nego sukob Kneževića sa Mandićem. Uzroci ovog političkog bratoubistva su u različitim percepcijama političke realnosti i različitim političkim planovima i ambicijama, a posledice će biti vidljive na biračkom tijelu koje gravitira ovoj koaliciji.

Dok se iščekuje da li je moguća korekcija odnosa i budućeg funkcionisanja koalicije ZBCG, a time i jasnije trasiranje neizvjesnog puta srpske nacionalne politike u Crnoj Gori, izvjesno je samo jedno: Srbi u Crnoj Gori, iako najheterogenije biračko tijelo, ostaju u nezavidnom položaju, suočeni sa pitanjem kome ukazati povjerenje u narednom periodu i da li uopšte. Za prosječnog srpskog birača stvar je bila jednostavna: uprkos brojnim greškama političkih lidera, prioritet je jedinstvo, međutim, upravo ono je izostalo i to u trenutku kada su politički predstavnici bili u najkomfornijem položaju u poslednjih dvadeset godina.

Za sve je potrebno dvoje, ali za aktuelno mimoilaženje među srpskom političkom elitom, neizbježno se nameće zaključak da je u pitanju samo jedan igrač. Struja okupljena oko Mandića, iako kritikovana od strane tvrđeg nacionalnog korpusa, preuzela je državničku ulogu i odgovornost anticipirajući duh vremena i buduće političke procese, dok je struja predvođena Kneževićem ostala u izvjesnom i komfornom opozicionom formatu, politički bez jasne komunikacije u kojem pravcu idu, smanjujući time svoje koalicione kapacitete osim prema, trenutno, davljeničkim akterima poput Abazovića, Medojevića, Milatovića koji ne skrivaju svoje simpatije prema trenutnom raskolu u srpskom biračkom tijelu.

U ovom stanju stvari, može se reći da su i jedni i drugi iznevjerili nekog, imajući u vidu pomenutu heterogenost srpskog biračkog tijela i širok dijapazon očekivanja.

Mandićeva mreža kompromisa je imala dva osnovna efekta: pružila je stabilnost parlamentarnoj većini ali je srpski politički korpus postao prilično anemičan. Poslanički klub NSD-a u skupštini je nikad pasivniji, evidentno se oslanjajući na sposobnost svog lidera da navigava procese, a nekadašnji veoma aktivni poslanici koji su često učestvovali i u skupštinskim i televizijskim debatama, od kada su postali ministri – postali su medijski nevidljivi. Mogli bi, radi korektnosti, konstatovati da je to posledica gabaritne vlade kao i zaokupljenosti svojim resorom, ali je teško izbjeći utisak o marketinškoj lijenosti, neizlasku na debate i sve brojnije i popularnije političke talk show emisije.
Ipak, dok se Mandić liderski i više nego zaštitnički odnosio prema partijskim i koalicionim partnerima – što je dovelo do njihovog pomenutog ušuškavanja i pasivizacije – Knežević je kontinuirano ostavljao DNP u organizacionom kolapsu na vjetrometini. Solirajući poput Medojevića ili Abazovića, postao je svojevrsni one man show, a time i pogodan pion za tuđe poteze i interese. Njegovo medijsko eksponiranje je sve učestalije, čak i u tabloidnom formatu. Juriš iz crnogorske Vlade u srbijanski Informer je kamikazni skok iz istraživačkih tabela u kojima se dobro kotirao pravo u medijski tabloid.

Kneževićeve javne nastupe često karakterišu bagatelisanje i profanisanje ozbiljnih tema, u maniru tabloidne retorike kakvu njeguje SNS, ali i odsustvo bilo kakve političke strategije, što je već prepoznatljiv obrazac djelovanja DNP-a. Identitetske teme paušalno degradira, svodeći ih na nivo komunalnih pitanja, poput kolektora, umjesto da budu dio šire nacionalne i lokalne političke agende. Takav pristup, brz i improvizovan, bez reda, rasporeda i jasno koncipirane politike, ostavlja utisak potpune neorganizovanosti — do mjere da je teško razumiju čak i najbliži partijski funkcioneri i članovi.

Mogli bi raširiti ovu komparaciju u nedogled, ali je bitno istaći da nesloga u ZBCG nije sukob između Mandića i Kneževića, nego sukob Kneževića sa Mandićem. Uzroci ovog političkog bratoubistva su u različitim percepcijama političke realnosti i različitim političkim djelanjima, planovima i ambicijama, a posledice će biti vidljive na biračkom tijelu koje gravitira ovoj koaliciji.
Dugoročno gledano, Mandićev problem nije Knežević nego velika anemična NSD aparatura u kojoj nije ostalo skoro ništa od nekadašnje DF energije, a partija, sada i kao državnička, ima mnogo posla i odgovornosti da ispuni. Nedostatak probitačnih ličnosti u poslaničkom klubu; ogroman broj funkcionera koji nastupa bez inicijative, sa retorikom koja se ni po čemu ne razlikuje od ostalih; velik broj angažovanih savjetnika u Mandićevom kabinetu – od kojih se samo par ističe – moraće da se razbude da bi podiglii stranačku gotovost i postrojili redove za iskušenja koja slijede.

Na kraju, kada je Knežević u pitanju, izvjesno je da njegovi problemi nisu neispunjeni srpski interesi u Crnoj Gori, a pogotovo ne postrojenje za prečišćavanje voda ili problematika oko aerodroma. To su samo nasumična bacanja kockica, a vrijeme će pokazati za čiji račun.
Imajući u vidu simboliku imena ZBCG koalicije, teško je izbjeći utisak da Knežević svojim postupcima podriva političku budućnost Srba u Crnoj Gori i stabilnost države koju su napokon dobili priliku da vode. Umjesto konsolidacije i jačanja, u trenutku kada je bilo nužno nadograditi jedinstvo i uskladiti nacionalnu politiku sa interesima savremenog državnog upravljanja, svjedočimo osipanju i produbljivanju raskola.

Pred srpskim biračkim tijelom ostaje ključno pitanje: povjerenje dati politici normalnog života, društvenoj integraciji i odgovornosti, ili politici trajne konfrontacije i dezintegracije od svijeta.

(Mišljenja i stavovi kolumnista nisu nužno stavovi redakcije portala Zeta)

Mučan scenografski lavirint čiji tuneli vode od ničega ka ničemu, a potrošeno je mnogo vremena na dramske efekte – to je zaključak koji se nameće na kraju prve sezone serije Paradoks Kolektor, kojoj je očigledno izostao ključni scenarijski kontekst: ko je zaista zapakovao Kolektor stanovnicima BotunWill-a.

Heraklit je rekao da se ne može dva puta ugaziti u istu vodu, ali je ostalo nepoznato da li se dva puta može ugaziti u isto g***. Zagovornici statičnih poljskih toaleta, sa neskrivenim zadovoljstvom, upozoravaju da se eksces može ponoviti, na istom mjestu, sa istim komadom tamne strane probave, dok zagovornici sveopšteg kretanja – kanalizacionog panta rei i uspostavljenih sistema tokova i prečišćavanja fekalija – vjeruju da ljudska vrsta može izbjeći ponovni susret sa istim govancetom.

Na ovu temu se pozabavila i debitantska serija povratničkog Zeta Filma – Paradoks Kolektor, koja je u kratkom vremenskom periodu postala izuzetno popularna među gledaocima centralne i južne regije Crne Gore. Na prvi pogled, riječ je o političkom trileru: borbi centra i periferije, zamijenjenim ulogama vlasti i opozicije, lokalnoj politici koja glumi državu i državnoj politici koja se ne može povezati sa sobom. Taoci cijele priče su stanovnici malog grada BotunWill-a, kojima će se, u svakom scenariju, nešto slomiti o glavu – politika ili biološki višak iz debelog crijeva Glavnog grada.

Serija implicitno uvodi i dodatne scenarijske efekte, tj spoljašnje političke faktore: evropske integracije, antievropske zagovarače stagnacije i septičkih jama – sve u jednoj papazjaniji u kojoj se scenariju mogu zamjeriti ozbiljne falinke, dok je režija, paradoksalno, gotovo besprekorna: brza, dinamična, sa kratkim kadrovima i poludokumentarnim nervom.

Međutim, s obzirom na to da je serija inspirisana stvarnim događajima, ostaje bojazan da je osnovni moto autora bio: „Svaka sličnost sa realnim događajima nije slučajna, ali je nesličnost namjerna“, pa nedostatak istorijskog konteksta i svojevrsnog „predgovora“ ostavlja manje upućene gledaoce u stanju blage konfuzije. Naime, ideja kolektora u BotunWill-u mnogo je starija nego što serija sugeriše – seže u vrijeme trodecenijske dominacije mafijaške partije DPS-a, koja je Zetu posmatrala kao podrum Podgorice: prostor za deponovanje svega onoga što se ne uklapa u ’’urbani“ dekor glavnog grada.

Neke ključne stvari ostaju prećutane. Sporni ugovori, korupcija i ostatak političkog amaneta DPS-a svedeni su na kulisu, iako su upravo oni zapakovali priču Kolektor još u vrijeme dva najgora gradonačelnika Podgorice – Miga Stijepovića i Donbija Vukovića.

Kolektor je tada nazivan „projektom vijeka“, a gradonačelnik Vuković je na sebe preuzeo izazov deponovanja podgoričkog izmeta. Tada se, osim Botunjana, niko nije ni bunio protiv kolektora. Međutim, zasluge nikada nijesu preuzete jer, kao što DPS obično radi, ništa nije ni urađeno. Partija je otišla u istorijski i sanitarni otpad, ali je ’’braon strana života’’ ostavljena u nasljeđe novim vlastima.

Pored nedostatka istorijskog konteksta i kopiranje obrazaca iz drugih serija, ovo ostvarenje dodatno opterećuje neoriginalnost scenarija. Posebno je neuvjerljiva rola Milana Kneževića u pokušaju da bude lokalni Peaky Blinder : dignuta pesnica pobune, prvi kačket sela i politički poglavica plemena. Uprkos očiglednoj namjeri da se lik oblikuje po britanskom modelu, lokalni William Milan Wallace prejednostavno vodi borbu i nanosi poraz podgoričkoj vlasteli, izgubljenoj kao Alisa u zemlji čuda, izvukavši ih iz bijelog dvorca na poljanu i potukavši ih motikama i pritkama.

Prva sezona završava referendumom, a koliko je naivan taj scenario, najbolje pokazuje ako ga zamislimo da se stvarno desi u realnosti. U seriji može da prođe referendum kao rasplet, ali u realnosti… previše naivno. Osnovno: referendum nije obavezujući. Dakle, sve je bilo samo spektakl i simulacija pobjede naroda. To bi bilo u svrhu političkog profita lokalnih kabadahija, jasno je. S druge strane, *beš zemlju u kojoj direktna odluka građana nema nikakvu težinu. Drugim riječima ta „pobjeda“ je putovanje iz ničega u ništa.

Botunjani moraju biti svjesni da je stvar daleko od završene. Trijumf postoji u simboličkoj ravni, ali kulise ostaju iste. Svi znamo da se ništa neće suštinski promijeniti, već da se cijela priča ispolitizovala kako bi neko u međuvremenu ubrao neplanirane plodove. Zavrti ploču, napravi žurku i izvuci šta ti je trebalo. Milan je odnio svoju pobjedu, a potom Zećane prepušta evropskom izaslaniku – ili nekoj sličnoj marioneti? (Ovo bi mogao biti scenario za drugu sezonu?)

I tu dolazimo do ključnog raskrinkavanja. Kada je kolektor bio čisto egzistencijalna tema – pitanje vode, zemlje, zdravlja – stanovnici Botuna bili su potpuno sami. Godinama. Političari su se uključili tek kada su shvatili da se na toj temi može profitirati – ne nužno u glasovima, već u drugim, nama nevidljivim valutama. Tada se zavrtjela ploča, napravljena je politička žurka, a referendum je poslužio kao scenografski rekvizit, ne kao alat odlučivanja ili primjer demokratske prakse.

Zaključak: Referendum, iako formalno centralni zaplet, ostaje dramaturški šupalj. I u realnosti i u seriji.  Kad smo već kod neugodne realnosti, iako je referendum neobavezujući, poslao je još jednu značajnu poruku: podgorička raštimovana vlastela na čelu sa PES-om i ogranci te partije u Zeti, morali bi da se zapitaju otkud su tako potučeni na lokalnom referendumu i koji je njihov dugoročni uticaj u BotunWill-u, ostatku Zete, ali i u Podgorici i Crnoj Gori.

Bilo kako bilo, prva sezona Paradoks Kolektora završena uz uzdržani aplauz publike. Serija je, možda i nenamjerno, pokazala koliko je danas lako voditi politiku u provinciji: zavrtjeti glavu narodu, od problema napraviti još veći i ishod samo prolongirati, uz gotovo izvjestan, isti epilog.

Ipak, prava drama tek slijedi. Ako je prva sezona bila sukob Zete i Podgorice, druga se možda nazire kao sudar provincije i Brisela. U nastavku, specijalni izaslanik sa planete EU stiže u BotunWill da objasni kako jedno selo ne može kočiti cijelu državu na putu ka ’’civilizovanim galaksijama’’. Tema se prebacuje sa kolektora na „EUkumenizam“, te pitanje integracija zavisi od količine potisnutih govana.

Biće to sezona u kojoj politika periferije udara u zid evropskih integracija, a pitanje govana postaje zgodna metafora za sve ono što se gura pod tepih zarad „višeg cilja“ jednog državoida. Uostalom kao i sve u crnogorskoj politici – skoro pa zamalo.

(Mišljenja i stavovi kolumnista nisu nužno stavovi redakcije portala Zeta)

Ljeto 2024, Zetski bulevar u blizini skretanja ka novoj zaobilaznici i mostu Luča, vozi me suprug a ja nezainteresovano gledam kroz prozor od auta toliko puta viđene slike kraj puta. Usporavamo, neki je zastoj, pomišljam: Šta je sad?

Udes, sudarili su se auto i traktor pun lubenica. Pored traktora stoji, vidno uznemiren, od sunca crn u licu vrijedni domaćin.
Đubrio je zemlju, uzorao i pripremio je, kupio ili podigao rasad, posadio, navodnjavao, ubrao i krenuo da proda gotovi proizvod nakupcima u Podgorici koji ga ucjenjuju obarajući mu cijenu i zarađuju tri puta više od njega.

Slomljene lubenice po vrelom asfaltu se crvene; nečija muka polomljena i razasuta po putu; on snužden i poguren, koščat, u nekoj širokoj odjeći koja visi na njemu ostavljajući utisak da se zbog preživljenog stresa smanjio za tri broja.

Dok ga gledam ne mogu da zaustavim tople suze. Svaku kap njegovog znoja, sada umjesto prašnjave zemlje, upija moja duša. Ja znam koliko je teško iz zemlje „vaditi dinar“! Znam kako izgledaju njegove ruke, svaki žulj i svaka brazda na njima urezane su u priču o mojim vrijednim Zećanima!

Kad sam se udala ušla sam u porodicu koja se čitavog života bavila poljoprivredom. Takve su bile i ruke moga svekra. Nikada nije mogao da sjedi mirno, svaki njegov dan je bio obilježen radom, obavezama oko domaćinstva. U kasnoj starosti nije radio na poljoprivredi ali je ipak nosio čitavu porodicu na svojim plećima. Moja svekrva je bila njegova tiha podrška. Djecu su podizali uz rad i vaspitavali ih pogledom. Pogled je bio dovoljan.

Njih su zbližavala nepregledna polja paradajza i lubenica koja su obrađivali, čime su ostali upućeni jedni na druge na jedan poseban način. Kroz život su uvijek gledali na onog drugog, kako drugom članu porodice da se nađu, ugode, olakšaju, a ne sebično samo sebi od čega danas boluje svijet.

Tako izgleda većina zetskih porodica građenih i oblikovananih kroz taj isti težak rad – kompaktno, složno i sa puno međusobnog poštovanja!
Moj suprug i danas, više iz nostalgije nego zbog neke zarade, zna posaditi upravo lubenice. U sadnji učestvuje čitava naša porodica, naši sinovi sa dvadeset plus godina, na šta sam izuzetno ponosna.

Kad lubenice zrenu i kad ih beremo po „baštini“ se čuje suprugovo: „Ma ostavi to, Nataša, ja sam to probrao! Ne valjaju te sitne“. Znajući koliko smo truda i novca uložili u njih, meni bude žao da se ne ubere baš svaka, pa i ona najsitnija!

U onom udesu s početka teksta su se po putu našli najbolji komadi polomljeni i razbacani. Težak je opstanak njegujući vrijednosti koje predstavljaju našu ravnicu! Lubenice i drugi proizvodi koji iz principa ne stižu ni do nakupaca zbog neisplativo niskih cijena, ispod svakog dostojanstva. Država koja ne štiti domaću proizvodnju kontrolisanjem uvoza (plastičnih) jeftinih proizvoda koji obaraju cijene na tržištu!
Zeta je i provincija sa svim prednostima manjih sredina. Ljudi su topli jedni prema drugima, ljubazni, ljubavni… To se može osjetiti u Domu zdravlja (pisala sam o jednoj divnijoj od svih divnih medicinskih radnika) i ostalim institucijama: administacijama, na šalterima, u marketima…

Zeta je i stare vrijednosti koje su krasile naše pretke: dobrota, gostoprimivost, prostodušnost, jednostavnost, ljudskost…, vrlina jedne potpuno druge dimenzije koja se u mojoj ravnoj Zeti i danas njeguje i čuva!

Vjekovima poznata kao poljoprivredna sredina, u skorijoj prošlosti Zeta je hranila čitavu bivšu Jugoslaviju. Da je sreće (čitaj: da nije prekomjernog uvoza) mogla bi biti hljebnica Crne Gore. U Zeti ne uspijeva spomenuta „plastika“ već stare, zaboravljene vrste povrća, pune „mesa“ i sa obiljem ukusa i mirisa. Naše bake i djedovi su prenijeli znanje čuvanja sjemena na svoje potomke, tako da se u Zeti i danas može naći npr. onaj stari paradajz jabučar koji kad razrežeš zamiriše čitava kuća.
Ljetos nam je bila u posjeti sestra koja živi u Kanadi. Od nje se moglo čuti: „Bože, kakav je ovo paradajz, ja ovo obilje ukusa godinama nisam osjetila“! Dok mi hrlimo ka tom zapadu sve više ubrzavajući korak.

Zeta su i vreli, ljetnji mjeseci dok zvijezda bije iz zenita stvarajući jarom prelivajuće slike iznad njiva, pšeničnih i kukuruznih polja… poput fatamorgane. Čuju se samo ritmični udarci motike koja okopava stabljiku, u pauzama čupajući korov i travu da bi se biljci sačuvala sva plodnost zemljišta. Sve to uz jednu predanu posvećenost i ljubav prema svakom korijenu, svakoj stabljici.
Danas su potpuno drugačija vremena. Zeta je jedna potpuno uređena površina, sa svojim bogatim kućama i umjetnošću hortikulture u dvorištima. Skoro svaka kuća ima psa koji se izležava ili skakuće po modro-zelenim, travnatim tepisima omeđenim i ukrašenim raznolikim cvijećem.

Iako je grijanje na struju jeftinije, Zećani u ovom dobu godine pripremaju drva za ogrijev. Zimi više vole da osjete onu divnu, posebnu ljepotu toplote od vatre i zvuk njenog pucketanja iz peći ili kamina, koji asociraju na okupljanja i razgovore oko ognjišta u dugim i monotonim zimskim danima kada se odmaralo od rada na poljoprivredi.Čuvajući tradiciju svojih predaka, osavremenjavajući je hvatajući korak sa tehnološkim i svakim drugim razvojem, Zeta predstavlja spoj više vremenskih tačaka: prošlosti, novog, modernog doba, i budućih vremena. Jer Zeta je voljeni zavičaj! Njena zemlja je majka, hraniteljica, a njene podzemne vode krvotok njenog bića. Zeta je rodna gruda! Zenica oka! Legat koji ponosno čuvamo za svoje potomstvo!

A ti si naumio da se u njoj radi kolektor?!