Sredina jula 2024. Tezga. Najsiroviji oblik prodaje svojih proizvoda i usluga. Znači li to da sam ja sada u poziciji narodnih pjevača kad rade rođendane, svadbe, slavlja; kad „imaju tezgu“?

Ako može autor teksta jedne ,,Vile sa Košara“ da drži tezgu na pijaci, u Baru, mogu i ja pored puta samo dok se ne rasprodaju ove lubenice!
Spašava me mokra kosa i mokar peškir na glavi. Sparina zamagljuje pogled i stvara staklasti sloj vazduha iznad vrelog asfalta. Sve je užurbano. Turisti jure svojim isčekivanim destinacijama, a domaće stanovništvo kao da roni na dah krećući se trotoarima i zebrama dok ponovo ne nađu sklonište u ledenim prodavnicama ili u svojim zatamljenim, lijepo i umjereno klimatizovanim domovima.
Ja sam ovdje od 8 sati izjutra, zagrijavala sam se postepeno, na tihoj vatri i još uvijek se ne osjećam skuvano; još uvijek mi je toplota podnošljiva. Prodajem proizvod koji smo sami proizveli od sjemenke pa sve i do 17 kg – rekord najveće, izmjerene lubenice. Danas je moj red, ,,imam tezgu“ i uživam u svom poslu. Između rijetkih mušterija imam vremena za molitvu, razmišljanje, pisanje…

Juče je priji bio rođendan; zet Luka, naš najmlađi sin je ,,radio svadbu“ sa ujakom, profesionalnim fotografom; za sve ga je Bog dao, samo neka nam ga čuva. Bila je nedjelja, neradni dan, prija je htjela da se ,,spusti“ do mora i uz malo dobre organizacije ta želja joj je ispunjena. Gledam sinoć videe sa našom dvogodišnjom unučicom i njenim ,,Kikom“ (stricem), našim srednjim sinom Dimitrijem. Bili su u luna-parku, vozio je u onom autu na struju a ona bi pri svakom sudaru praskala u smijeh oduševljeno! I Kika se smijao sa njom, gledajući je pogledom punim bezuslovne ljubavi i radosti.
Postoji neka posebna privrženost između njih dvoje koju svi primjećuju, šaljivo komentarišu i uživaju u njoj. Prosto ti bude toplo oko srca kad ih vidiš onako oduševljene jedno drugim.
Bilo je toliko prepreka u životu, toliko borbe i iskušenja, ali ako su ovi dani nagrada onda je vrijedjelo čekati na njih.

Nikog ni da pita pošto je; počeo je da duva neki topao vjetar, umalo mi prevrnu sto sa suncobranom. Pridržavam suncobran dok prolazi bivša učenica koja me, iako tako razapetu, pozdravlja sa puno poštovanja. Neka, i to je neverbalna poruka koja se šalje učenicima. Kad sam jednom pitala svoje najstarije dijete koja ga rečenica najviše podsjeća na mene, odgovorio mi je: ,,Samo budi pošten (radi pošteno) i ne brini, uspjećeš u svemu“. Ne vjerujem da je mene moja bivša učenica vidjela uspješnom maloprije. Ne vidi me, nažalost, ni većina odraslih. Misle razne misli, da sada ne licitiram, što bi rekli pisci kolumni na temu politike. Mene da pitate svijet bi potonuo u jednu sveopštu utopiju, međutim, niko mi ne brani da na mikroplanu idealizujem, ponekad budem infantilna i naivna. Ja to biram svjesno. Trudim se da budem ,,mudra kao zmija, a pitoma kao golub“ kako bih ispoštovala dragog Vladetu Jerotića od kog sam prvi put čula tu izreku. ,,Budite pitomi kao golub, a mudri kao zmija“ – naslov je jedne od njegovih knjiga.

Ovaj vjetar pojačava, jedva se borim sa suncobranom a da ga zatvorim- ne dolazi u obzir! Nema odustajanja!

Morala sam zatvoriti suncobran; smjestila sam se za stolom, na terasi obližnje pekare, međutim sada imam novi problem – kašljem od izduvnih gasova iz automobila, baš je gust saobraćaj. Jedna porodica iz Kraljeva mi se pridružila za stolom u nedostatku slobodnih mjesta; komunikativni – žale se da im je javljeno da je kolaps kroz Sozinu a oni su se uputili u Ulcinj. LJubazno se pozdravljaju uz riječi da će razmotriti moje sugestije. Šta sam im drugo mogla reći do da ne idu u taj pakao koji je mene jednom zadesio prošle godine; mene koja ima fobiju od podizanja temperature u autu; (šta sam im drugo mogla reći) do da se vrate iz Zete, preko mosta Luča i idu preko Cetinja?
Sjećam se, nekim jadnim strancima na 70 stepeni na asfaltu bijaše prokuvao auto tada; oni stoje bespomoćno dok kolona mili. Upekla zvijezda, opšte usijanje! Od tada i ne idem na more osim na samom početku i pri samom kraju sezone. Ali zato januarima maštam o Maldivima! Ideja je najvažnija, to je prvi korak, onaj najteži, sve ostalo su tehnikalije. Pisaću vam ja i sa Maldiva, živi bili pa vidjeli!

Dan odmiče, već je pola 1 a da me mijenjaju će doći u 4; proći će i to brzo samo što lubenice ne prolaze željenom dinamikom. Prodavnice su pune nekih sitnih, iz hladnjača, uvoza, sam Bog zna odakle – koje po kvalitetu nisu ni približno dobre kao ove naše ubrane istog dana kada se izlože na tržište. Imamo stalne mušterije, koji su nam prvi put kad su uzimali povjerovali, a onda se i sami uvjerili koliko su ukusne i kvalitetne, tako da dolaze svakog dana. Neki meraklije dođu čak iz grada isključivo da bi kupili dobru lubenicu kao i naše ostale proizvode.

Tako sam upoznala jednu divnu ženicu sa kojom sam se spontano zapričala preko telefona i dogovorila kafu večeras na terasi Plantaža. Donijeću joj proizvode, na tamnom parkingu, sakrivene od radoznalih pogleda, izvršićemo primopredaju i otisnuti se na partiju meraka na terasi, uz ženske teme. Divna je, odmah smo ,,kliknule“ jedna drugoj; ko kaže da se i u zrelom dobu ne mogu upoznavati kompatibilni ljudi i sklapati nova prijateljstva. Držite fige da tako bude! Bićete obaviješteni, a sada bih ovu partiju zatvorila uz najsrdačnije pozdrave svima vama koji ste ostali sa mnom do kraja ,,pisanija“, čak pola smjene!

Autor: Nataša Ana Klikovac