Od kada je postao predsjednik Crne Gore, Jakov Milatović se suočava sa ozbiljnim kritikama zbog svojih političkih zaokreta, nekonzistentnosti i odluka koje su izazvale široke polemike u javnosti. U retrospektivi, njegova politička putanja obilježena je radikalnim promjenama stava, nesigurnim savezništvima i potezima koji često ostavljaju utisak nepromišljenosti.
Jedan od ključnih trenutaka u Milatovićevoj karijeri dogodio se 2022. godine, kada je žestoko kritikovao manjinsku vladu Dritana Abazovića. Samo nekoliko mjeseci nakon njenog formiranja, Milatović je oštro napao odluke vlade URA-e, opisujući ih kao „neustavne“ i „podrivanje demokratije“ zbog odlaganja lokalnih izbora i produženja mandata gradonačelnicima. Tada je članove vlade nazivao „šarlatanima“, optužujući ih da su svjesno prekršili Ustav kako bi izbjegli poraz na izborima.
Međutim, situacija se brzo promijenila. Danas, Milatović stoji rame uz rame sa bivšim protivnicima, posebno Lukom Rakčevićem, u političkoj borbi protiv svog dojučerašnjeg saveznika Milojka Spajića. Milatović, koji je nekada žestoko napadao URA-u i Abazovića, sada je postao njihov aktivan saradnik, računajući da će mu ova nova politička kombinacija donijeti korist. Ova promjena pokazuje nedosljednost u njegovom političkom djelovanju, kao i spremnost da preokrene stavove kako bi zadržao politički kapital.
Jedna od najvećih kritika Milatoviću danas je ta da je okrenuo leđa biračima koji su ga podržali u borbi protiv Mila Đukanovića.
Umjesto da ostane dosljedan svojoj ulozi predsjednika svih građana, Milatović flertuje sa grupama koje ga nisu podržale, tražeći njihovu naklonost. Umjesto da napadne DPS, Milatović se fokusira na unutrašnje sukobe sa bivšim kolegama iz Pokreta Evropa sad, što dodatno izaziva nezadovoljstvo među njegovim nekadašnjim glasačima.
Politički potezi Milatovića tokom posljednjih mjeseci, uključujući i njegovo angažovanje u predizbornoj kampanji Luke Rakčevića, ocjenjuju se kao nepromišljeni i vođeni ambicijom, a ne političkim razumom. Umjesto da se posveti funkciji predsjednika, Milatović se bavi izborima u Podgorici, pojavljujući se na ulicama, intervjuišući koalicione partnere u neformalnim okruženjima, što dodatno dovodi u pitanje njegovu ozbiljnost kao lidera.
Takođe, Milatoviću se zamjera i na njegovom izbjegavanju direktne konfrontacije sa DPS-om, što mnogi vide kao pokušaj da ostavi otvorena vrata za buduću saradnju. Umjesto da se jasno distancira od političkog naslijeđa DPS-a, Milatović koristi retoriku koja podsjeća na tu partiju, što izaziva dodatne kritike.
Sve u svemu, period Jakova Milatovića kao predsjednika Crne Gore obilježen je nepromišljenim potezima, političkim zaokretima i gubitkom podrške ključnih birača. Ovakav način vođenja politike samo dodatno destabilizuje političku scenu u Crnoj Gori, dok se Milatović sve više udaljava od uloge koju je trebao da igra kao predsjednik svih građana.
Dobri ljudi koji su glasali za promjene sada su svjesni da su izdani. Oni znaju koga će podržati na predstojećim izborima i za to im nije potreban savjet Predsjednika Crne Gore koji je iznevjerio njihovo povjerenje ulaskom u politički savez sa onima protiv kojih se borio.