Od fudbala „između dva kamena“ u Golubovcima do dresa reprezentacije Crne Gore i evropskih stadiona — Aleksandar Boljević u razgovoru za Portal RTCG govori o počecima u Zeti, transferu u PSV, podršci porodice, emocijama prema Grbavici i želji da jednog dana ponovo ostavi trag tamo gdje je sve počelo.

Neizostavan dio svakog procesa predstavlja njegov početak. Vaši prvi fudbalski koraci primarno su povezani za Zetu. Kako danas gledate na djetinjstvo i fudbalske korake u Golubovcima „između dva kamena“?

To je bio sam početak i sigurno najljepši dio karijere, jer smo trenirali bez ikakvog pritiska i sve doživljavali kao igru. Samo smo tražili mjesto gdje možemo da stavimo dva kamena, gdje nema mnogo auta i gdje možemo bezbjedno da igramo i uživamo.

Ko Vam je bio fudbalski uzor u djetinjstvu i zašto?

Uzor mi je bio Mesi. Jednostavno, moja generacija je odrasla uz Mesija i Ronalda i nekako smo svi morali da se opredijelimo za jednog.

Da li je tokom odrastanja postojao „plan B“ ili je fudbal od početka bio jedini put?

Sa 16 godina postao sam prvotimac Zete, pa je izostanak iz škole bio je neizbježan. Roditelji su to prihvatili i sav trud i odricanje prolazili zajedno sa mnom. Iskreno, nikada nisam razmišljao o planu B.

Dvomeč Zete protiv PSV Ajndhovena ostaje jedan od najvećih trenutaka u istoriji crnogorskog klupskog fudbala i važna prekretnica u Vašoj karijeri. Iako je ostao gorak ukus zbog poraza, kako danas gledate na taj meč i koliko je uticao na Vaš dalji razvoj i igrački put?

Mislim da mi je upravo ta utakmica bila svojevrsna ulaznica. Uprkos teškom porazu, odigrao sam dobro i šest mjeseci nakon toga postao igrač PSV-a.

Tokom karijere radili ste sa različitim trenerima i upoznali razne fudbalske filozofije. Da li Vam je neko ostao posebno upečatljiv zbog drugačijeg pristupa radu i komunikaciji sa igračima?

Tokom karijere promijenio sam mnogo trenera. Prvi seniorski trener bio mi je Rade Vešović i njega moram posebno da pomenem. Kasnije sam imao priliku da sarađujem sa velikim imenima kao što su Philip Cocu i Van Nistelrooy.

Kako je porodica uticala na Vaš fudbalski put i kako danas, s odmakom  vremena, vidite tu podršku?

Bez porodice ne bih napravio ništa. Kao što sam već rekao, i oni su se mnogo odricali i bili su mi ogromna podrška. Danas su tu i moja žena i dva sina, koji su mi, kad god dođu teški trenuci u sezoni, najveći vjetar u leđa da nastavim dalje. Na tome sam beskrajno zahvalan.

Navikli smo da se u fudbalu sve mjeri minutima provedenim na terenu i golovima. Šta je ono što Vi u životu nikada ne mjerite na taj način, a smatrate veoma važnim?

U fudbalu su statistika i brojke veoma važni, ali mislim da su ljubav i porodica nešto što je iznad svega toga. Tu nema taktike i nema brojki.

Pored zavidne internacionalne karijere, ostavili ste trag u balkanskim klubovima. Kakav je bio osjećaj igrati na Grbavici i pred tamošnjim navijačima?

Bio je to povratak nakon skoro deset godina provedenih u inostranstvu. Moram priznati da sam u početku bio skeptičan, ali sada, kada sagledam sve, mogu da kažem da je to bio pun pogodak. Možda i najljepše dvije i po godine u mojoj karijeri. Nevjerovatan klub.

Mada je rano govoriti o tome, da li Vam misli nekada idu ka povratku na stadion Trešnjica, gdje je sve počelo, ili biste ipak izabrali neku drugu sredinu?

Zeta je moj početak. To je mjesto odakle sam potekao i gdje ću jednog dana živjeti kada završim karijeru. Zato bih volio da se što prije vrati tamo gdje pripada i da i ja ostavim neki trag u tome, bilo kao igrač ili na neki drugi način.

Kako danas definišete uspjeh u fudbalu — kroz trofeje, kontinuitet ili nešto treće?

Danas se fudbal često definiše kroz brojke i trofeje, ali mislim da je od svega najvažnije da imate čistu karijeru, bez velikih mrlja, i da možda baš vi jednog dana budete nečiji idol i razlog zbog kojeg će neko dijete početi da trenira fudbal.

Postoji li nešto u karijeri što biste, da možete vratiti vrijeme, uradili drugačije?

Ne postoji ništa što bih mijenjao. Sve se vjerovatno desilo baš onako kako je trebalo. Ne žalim ni za čim, jer vjerujem da je sve Božija volja.

Kakvu emociju budi dres sa grbom Crne Gore?

Malo igrača ima čast da igra za reprezentaciju, a ja sam imao priliku da to uradim skoro 30 puta i da postignem nekoliko golova. To je neopisiv osjećaj.

Kako biste opisali sebe u tri riječi?

Hrabar, uporan i istrajan.

Izvor: RTCG