Harmonikaš Šćepan Stojanović kaže da je još kao dječak znao da će muzika biti njegov životni poziv. Od prvih nastupa i takmičenja, preko Muzičke akademije na Cetinju, do superfinala takmičenja „Ja imam talenat“, Stojanović je gradio karijeru posvećenu muzici, emociji i harmonici koju danas smatra dijelom sebe. Nedavno je nastupio i ispred RTCG-a, gdje je još jednom publici predstavio svoj prepoznatljiv muzički izraz.

Kada ste prvi put uzeli harmoniku u ruke i da li ste tada znali da će muzika biti Vaš život?

Prvi put sam uzeo harmoniku u ruke 2002. godine na svadbi mog ujaka. Tada sam imao sedam godina i, iako nisam znao ništa da odsviram osim da razvlačim harmoniku i glumim pravog harmonikaša, gosti i moja rodbina bili su oduševljeni. Tada sam već davao neke naznake da će upravo muzika biti moj život. Mnogo sam volio muziku i kao mali sanjao da ću jednog dana postati harmonikaš. Meni se taj san ostvario. Mom djedu je bila velika želja da se upišem u muzičku školu. On me je i odveo na prijemni ispit za upis, nakon čega sam se upisao, završio nižu i srednju muzičku školu, a zatim i Muzičku akademiju na Cetinju, gdje sam specijalizirao harmoniku.

Ko je prvi prepoznao Vaš talenat?

Moja porodica je prva prepoznala moj talenat za muziku, a zatim i mnogi pjevači i muzičari koji su predlagali da se upišem u muzičku školu.

Šta za Vas znači harmonika — instrument, emocija ili način života?

Harmonika za mene nije samo instrument — ona je emocija, način života i dio mene. Kroz njen zvuk izražavam ono što riječima često ne mogu. To je instrument koji u meni budi posebna osjećanja, donosi radost, mir i snagu i bez kojeg ne bih mogao da zamislim svoj život. Iako je veoma zahtjevna i traži mnogo rada, truda i odricanja, kada nešto iskreno voliš i tome se potpuno posvetiš, nijedna prepreka nije teška. Zato sam srećan i ponosan što sam upravo harmoniku izabrao kao svoj životni put.

Ko Vam je kroz karijeru bio najveća podrška?

Moja porodica mi je najveća podrška u karijeri, kao i rodbina i moji najbliži prijatelji.

Postoji li nastup koji nikada nećete zaboraviti?

Teško pitanje, jer postoji više nastupa koje nikada neću zaboraviti. Nastup koji bih izdvojio jeste moje prvo takmičenje iz klasične muzike “Akordeon art” u Sarajevu 2012. godine, gdje sam osvojio drugu nagradu. Zatim takmičenje “Dani harmonike” u Bijeljini, od kojeg se nižu samo prve nagrade. To su bili neki moji prvi ozbiljni počeci. Nakon toga uslijedilo je još mnogo prvih nagrada na republičkim i internacionalnim takmičenjima. Nastup koji mi je preko noći promijenio život bilo je takmičenje “Ja imam talenat” — velika scena, nešto o čemu sam sanjao, i tada se moj dječački san ostvario. To je bilo najljepših pola godine u mojoj karijeri, novo veliko iskustvo, pripreme, nastupi i život na relaciji Zeta–Beograd, a na kraju i rezultat za pamćenje — superfinale i treće mjesto, kao prvi takmičar iz Crne Gore koji je ušao u superfinale.

Da li se publika u Zeti razlikuje od publike u drugim gradovima?

Publika u Zeti je predivna. Uvijek kažem da su mi to najdraži nastupi zbog nevjerovatne energije i podrške koju šalju, pa onda nikada nije teško napraviti koncert za pamćenje. Mnogo sam srećan i ponosan što me je publika u mom kraju fenomenalno prihvatila, a to pokazuju i moji koncerti, gdje uvijek vlada veliko interesovanje i trg je pun. To je postalo tradicija. Ono što ću pamtiti zauvijek jeste velika podrška koju sam tokom takmičenja “Ja imam talenat” imao iz cijele Crne Gore, a posebno iz moje Zete.

Koliko emocija čovjek mora imati da bi dobro svirao harmoniku?

Za harmoniku nije dovoljno samo „znati note“. Harmonika traži emociju, jer diše zajedno sa čovjekom — način na koji otvaraš i zatvaraš mijeh, kako vučeš frazu, koliko zadržiš ton… sve otkriva šta nosiš u sebi. Upravo se to prepoznaje i publika osjeti tu emociju. Žiri takođe često razlikuje nekoga ko svira tačno od nekoga ko priča kroz instrument. Bez emocije muzika je prazna i hladna.

Koju pjesmu najviše volite da svirate i zašto?

Ima više pjesama, ali izdvojiću “Đurđevdan”, koju sam obradio na svoj način i za koju sam snimio spot. Pjesma koju privatno volim da slušam i sviram na nastupima jeste “Zlatiborske zore”.

S kim biste voljeli da se jednog dana nađete na bini?

I to mi se ostvarilo tokom karijere. Imao sam priliku da sa svojim Virtuoz bendom pratim i nastupam sa najvećim imenima sa naše estrade.

Da nijeste harmonikaš, čime biste se bavili?

Vjerujte da nikada nisam o tome razmišljao, jer sebe vidim samo u muzici. Ali vjerovatno bih, da se ne bavim muzikom, morao da se bavim nečim drugim. Siguran sam da bih se snašao i u nekom drugom poslu.

Šta uvijek nosite sa sobom?

Veliko srce, odgovornost, emociju i iskrenost.

Šta biste poručili mlađem sebi, a šta mladima koji počinju da se bave muzikom?

Sve što sam ja radio u svom djetinjstvu predložio bih i mlađim generacijama koje počinju da se bave muzikom. Talenat mnogo znači, ali recept za uspjeh su puno vježbanja, dobra organizacija i odricanje. Uspjeh i rezultat su zagarantovani.

Izvor: RTCG

Lada Vesta Sport se vraća na rusko tržište nakon četvorogodišnje pauze – i to u osvježenom izdanju.

Ovog puta, kupcima će biti ponuđeni ne samo sedani, već i karavani. Ipak, kod prodavaca se za sada mogu pronaći samo sedani, precizira sajt Wroom.ru.

Automobil je opremljen benzinskim 1.8-litarskim motorom, pojačanim na 147 KS, i šestostepenim manuelnim mjenjačem. Prema fabričkim podacima, sedan može da ubrza od nule do “stotke” za 9,8 sekundi i dostigne maksimalnu brzinu od 195 km/h, piše B92.

Takođe, “Lada Vesta Sport” je dobila redefinisane opruge i amortizere, proširen trag točkova i ojačane kočnice. Spolja se nova verzija može prepoznati po aerodinamičkim dodacima.

Preporučena cijena sedana Lada Vesta Sport iznosi 2.352.000 rubalja (oko 23.500 eura), dok je karavan 2.522.000 rubalja (oko 25.200 eura). Za dodatnih 40.000 rubalja (oko 400 eura) može se naručiti paket Black sa crnim felnama, lajsnama, amblemima i maskom hladnjaka.

Što se tiče drugih inovacija Lade, od ranije je postalo poznato da će terenac Niva Sport dobiti još moćniju verziju.

“Čalabrcnuti” – je navodno najčudnija riječ u srpskom jeziku. Ne po značenju, nego po tome kako zvuči.