Mučan scenografski lavirint čiji tuneli vode od ničega ka ničemu, a potrošeno je mnogo vremena na dramske efekte – to je zaključak koji se nameće na kraju prve sezone serije Paradoks Kolektor, kojoj je očigledno izostao ključni scenarijski kontekst: ko je zaista zapakovao Kolektor stanovnicima BotunWill-a.

Heraklit je rekao da se ne može dva puta ugaziti u istu vodu, ali je ostalo nepoznato da li se dva puta može ugaziti u isto g***. Zagovornici statičnih poljskih toaleta, sa neskrivenim zadovoljstvom, upozoravaju da se eksces može ponoviti, na istom mjestu, sa istim komadom tamne strane probave, dok zagovornici sveopšteg kretanja – kanalizacionog panta rei i uspostavljenih sistema tokova i prečišćavanja fekalija – vjeruju da ljudska vrsta može izbjeći ponovni susret sa istim govancetom.

Na ovu temu se pozabavila i debitantska serija povratničkog Zeta Filma – Paradoks Kolektor, koja je u kratkom vremenskom periodu postala izuzetno popularna među gledaocima centralne i južne regije Crne Gore. Na prvi pogled, riječ je o političkom trileru: borbi centra i periferije, zamijenjenim ulogama vlasti i opozicije, lokalnoj politici koja glumi državu i državnoj politici koja se ne može povezati sa sobom. Taoci cijele priče su stanovnici malog grada BotunWill-a, kojima će se, u svakom scenariju, nešto slomiti o glavu – politika ili biološki višak iz debelog crijeva Glavnog grada.

Serija implicitno uvodi i dodatne scenarijske efekte, tj spoljašnje političke faktore: evropske integracije, antievropske zagovarače stagnacije i septičkih jama – sve u jednoj papazjaniji u kojoj se scenariju mogu zamjeriti ozbiljne falinke, dok je režija, paradoksalno, gotovo besprekorna: brza, dinamična, sa kratkim kadrovima i poludokumentarnim nervom.

Međutim, s obzirom na to da je serija inspirisana stvarnim događajima, ostaje bojazan da je osnovni moto autora bio: „Svaka sličnost sa realnim događajima nije slučajna, ali je nesličnost namjerna“, pa nedostatak istorijskog konteksta i svojevrsnog „predgovora“ ostavlja manje upućene gledaoce u stanju blage konfuzije. Naime, ideja kolektora u BotunWill-u mnogo je starija nego što serija sugeriše – seže u vrijeme trodecenijske dominacije mafijaške partije DPS-a, koja je Zetu posmatrala kao podrum Podgorice: prostor za deponovanje svega onoga što se ne uklapa u ’’urbani“ dekor glavnog grada.

Neke ključne stvari ostaju prećutane. Sporni ugovori, korupcija i ostatak političkog amaneta DPS-a svedeni su na kulisu, iako su upravo oni zapakovali priču Kolektor još u vrijeme dva najgora gradonačelnika Podgorice – Miga Stijepovića i Donbija Vukovića.

Kolektor je tada nazivan „projektom vijeka“, a gradonačelnik Vuković je na sebe preuzeo izazov deponovanja podgoričkog izmeta. Tada se, osim Botunjana, niko nije ni bunio protiv kolektora. Međutim, zasluge nikada nijesu preuzete jer, kao što DPS obično radi, ništa nije ni urađeno. Partija je otišla u istorijski i sanitarni otpad, ali je ’’braon strana života’’ ostavljena u nasljeđe novim vlastima.

Pored nedostatka istorijskog konteksta i kopiranje obrazaca iz drugih serija, ovo ostvarenje dodatno opterećuje neoriginalnost scenarija. Posebno je neuvjerljiva rola Milana Kneževića u pokušaju da bude lokalni Peaky Blinder : dignuta pesnica pobune, prvi kačket sela i politički poglavica plemena. Uprkos očiglednoj namjeri da se lik oblikuje po britanskom modelu, lokalni William Milan Wallace prejednostavno vodi borbu i nanosi poraz podgoričkoj vlasteli, izgubljenoj kao Alisa u zemlji čuda, izvukavši ih iz bijelog dvorca na poljanu i potukavši ih motikama i pritkama.

Prva sezona završava referendumom, a koliko je naivan taj scenario, najbolje pokazuje ako ga zamislimo da se stvarno desi u realnosti. U seriji može da prođe referendum kao rasplet, ali u realnosti… previše naivno. Osnovno: referendum nije obavezujući. Dakle, sve je bilo samo spektakl i simulacija pobjede naroda. To bi bilo u svrhu političkog profita lokalnih kabadahija, jasno je. S druge strane, *beš zemlju u kojoj direktna odluka građana nema nikakvu težinu. Drugim riječima ta „pobjeda“ je putovanje iz ničega u ništa.

Botunjani moraju biti svjesni da je stvar daleko od završene. Trijumf postoji u simboličkoj ravni, ali kulise ostaju iste. Svi znamo da se ništa neće suštinski promijeniti, već da se cijela priča ispolitizovala kako bi neko u međuvremenu ubrao neplanirane plodove. Zavrti ploču, napravi žurku i izvuci šta ti je trebalo. Milan je odnio svoju pobjedu, a potom Zećane prepušta evropskom izaslaniku – ili nekoj sličnoj marioneti? (Ovo bi mogao biti scenario za drugu sezonu?)

I tu dolazimo do ključnog raskrinkavanja. Kada je kolektor bio čisto egzistencijalna tema – pitanje vode, zemlje, zdravlja – stanovnici Botuna bili su potpuno sami. Godinama. Političari su se uključili tek kada su shvatili da se na toj temi može profitirati – ne nužno u glasovima, već u drugim, nama nevidljivim valutama. Tada se zavrtjela ploča, napravljena je politička žurka, a referendum je poslužio kao scenografski rekvizit, ne kao alat odlučivanja ili primjer demokratske prakse.

Zaključak: Referendum, iako formalno centralni zaplet, ostaje dramaturški šupalj. I u realnosti i u seriji.  Kad smo već kod neugodne realnosti, iako je referendum neobavezujući, poslao je još jednu značajnu poruku: podgorička raštimovana vlastela na čelu sa PES-om i ogranci te partije u Zeti, morali bi da se zapitaju otkud su tako potučeni na lokalnom referendumu i koji je njihov dugoročni uticaj u BotunWill-u, ostatku Zete, ali i u Podgorici i Crnoj Gori.

Bilo kako bilo, prva sezona Paradoks Kolektora završena uz uzdržani aplauz publike. Serija je, možda i nenamjerno, pokazala koliko je danas lako voditi politiku u provinciji: zavrtjeti glavu narodu, od problema napraviti još veći i ishod samo prolongirati, uz gotovo izvjestan, isti epilog.

Ipak, prava drama tek slijedi. Ako je prva sezona bila sukob Zete i Podgorice, druga se možda nazire kao sudar provincije i Brisela. U nastavku, specijalni izaslanik sa planete EU stiže u BotunWill da objasni kako jedno selo ne može kočiti cijelu državu na putu ka ’’civilizovanim galaksijama’’. Tema se prebacuje sa kolektora na „EUkumenizam“, te pitanje integracija zavisi od količine potisnutih govana.

Biće to sezona u kojoj politika periferije udara u zid evropskih integracija, a pitanje govana postaje zgodna metafora za sve ono što se gura pod tepih zarad „višeg cilja“ jednog državoida. Uostalom kao i sve u crnogorskoj politici – skoro pa zamalo.

(Mišljenja i stavovi kolumnista nisu nužno stavovi redakcije portala Zeta)

Ljeto 2024, Zetski bulevar u blizini skretanja ka novoj zaobilaznici i mostu Luča, vozi me suprug a ja nezainteresovano gledam kroz prozor od auta toliko puta viđene slike kraj puta. Usporavamo, neki je zastoj, pomišljam: Šta je sad?

Udes, sudarili su se auto i traktor pun lubenica. Pored traktora stoji, vidno uznemiren, od sunca crn u licu vrijedni domaćin.
Đubrio je zemlju, uzorao i pripremio je, kupio ili podigao rasad, posadio, navodnjavao, ubrao i krenuo da proda gotovi proizvod nakupcima u Podgorici koji ga ucjenjuju obarajući mu cijenu i zarađuju tri puta više od njega.

Slomljene lubenice po vrelom asfaltu se crvene; nečija muka polomljena i razasuta po putu; on snužden i poguren, koščat, u nekoj širokoj odjeći koja visi na njemu ostavljajući utisak da se zbog preživljenog stresa smanjio za tri broja.

Dok ga gledam ne mogu da zaustavim tople suze. Svaku kap njegovog znoja, sada umjesto prašnjave zemlje, upija moja duša. Ja znam koliko je teško iz zemlje „vaditi dinar“! Znam kako izgledaju njegove ruke, svaki žulj i svaka brazda na njima urezane su u priču o mojim vrijednim Zećanima!

Kad sam se udala ušla sam u porodicu koja se čitavog života bavila poljoprivredom. Takve su bile i ruke moga svekra. Nikada nije mogao da sjedi mirno, svaki njegov dan je bio obilježen radom, obavezama oko domaćinstva. U kasnoj starosti nije radio na poljoprivredi ali je ipak nosio čitavu porodicu na svojim plećima. Moja svekrva je bila njegova tiha podrška. Djecu su podizali uz rad i vaspitavali ih pogledom. Pogled je bio dovoljan.

Njih su zbližavala nepregledna polja paradajza i lubenica koja su obrađivali, čime su ostali upućeni jedni na druge na jedan poseban način. Kroz život su uvijek gledali na onog drugog, kako drugom članu porodice da se nađu, ugode, olakšaju, a ne sebično samo sebi od čega danas boluje svijet.

Tako izgleda većina zetskih porodica građenih i oblikovananih kroz taj isti težak rad – kompaktno, složno i sa puno međusobnog poštovanja!
Moj suprug i danas, više iz nostalgije nego zbog neke zarade, zna posaditi upravo lubenice. U sadnji učestvuje čitava naša porodica, naši sinovi sa dvadeset plus godina, na šta sam izuzetno ponosna.

Kad lubenice zrenu i kad ih beremo po „baštini“ se čuje suprugovo: „Ma ostavi to, Nataša, ja sam to probrao! Ne valjaju te sitne“. Znajući koliko smo truda i novca uložili u njih, meni bude žao da se ne ubere baš svaka, pa i ona najsitnija!

U onom udesu s početka teksta su se po putu našli najbolji komadi polomljeni i razbacani. Težak je opstanak njegujući vrijednosti koje predstavljaju našu ravnicu! Lubenice i drugi proizvodi koji iz principa ne stižu ni do nakupaca zbog neisplativo niskih cijena, ispod svakog dostojanstva. Država koja ne štiti domaću proizvodnju kontrolisanjem uvoza (plastičnih) jeftinih proizvoda koji obaraju cijene na tržištu!
Zeta je i provincija sa svim prednostima manjih sredina. Ljudi su topli jedni prema drugima, ljubazni, ljubavni… To se može osjetiti u Domu zdravlja (pisala sam o jednoj divnijoj od svih divnih medicinskih radnika) i ostalim institucijama: administacijama, na šalterima, u marketima…

Zeta je i stare vrijednosti koje su krasile naše pretke: dobrota, gostoprimivost, prostodušnost, jednostavnost, ljudskost…, vrlina jedne potpuno druge dimenzije koja se u mojoj ravnoj Zeti i danas njeguje i čuva!

Vjekovima poznata kao poljoprivredna sredina, u skorijoj prošlosti Zeta je hranila čitavu bivšu Jugoslaviju. Da je sreće (čitaj: da nije prekomjernog uvoza) mogla bi biti hljebnica Crne Gore. U Zeti ne uspijeva spomenuta „plastika“ već stare, zaboravljene vrste povrća, pune „mesa“ i sa obiljem ukusa i mirisa. Naše bake i djedovi su prenijeli znanje čuvanja sjemena na svoje potomke, tako da se u Zeti i danas može naći npr. onaj stari paradajz jabučar koji kad razrežeš zamiriše čitava kuća.
Ljetos nam je bila u posjeti sestra koja živi u Kanadi. Od nje se moglo čuti: „Bože, kakav je ovo paradajz, ja ovo obilje ukusa godinama nisam osjetila“! Dok mi hrlimo ka tom zapadu sve više ubrzavajući korak.

Zeta su i vreli, ljetnji mjeseci dok zvijezda bije iz zenita stvarajući jarom prelivajuće slike iznad njiva, pšeničnih i kukuruznih polja… poput fatamorgane. Čuju se samo ritmični udarci motike koja okopava stabljiku, u pauzama čupajući korov i travu da bi se biljci sačuvala sva plodnost zemljišta. Sve to uz jednu predanu posvećenost i ljubav prema svakom korijenu, svakoj stabljici.
Danas su potpuno drugačija vremena. Zeta je jedna potpuno uređena površina, sa svojim bogatim kućama i umjetnošću hortikulture u dvorištima. Skoro svaka kuća ima psa koji se izležava ili skakuće po modro-zelenim, travnatim tepisima omeđenim i ukrašenim raznolikim cvijećem.

Iako je grijanje na struju jeftinije, Zećani u ovom dobu godine pripremaju drva za ogrijev. Zimi više vole da osjete onu divnu, posebnu ljepotu toplote od vatre i zvuk njenog pucketanja iz peći ili kamina, koji asociraju na okupljanja i razgovore oko ognjišta u dugim i monotonim zimskim danima kada se odmaralo od rada na poljoprivredi.Čuvajući tradiciju svojih predaka, osavremenjavajući je hvatajući korak sa tehnološkim i svakim drugim razvojem, Zeta predstavlja spoj više vremenskih tačaka: prošlosti, novog, modernog doba, i budućih vremena. Jer Zeta je voljeni zavičaj! Njena zemlja je majka, hraniteljica, a njene podzemne vode krvotok njenog bića. Zeta je rodna gruda! Zenica oka! Legat koji ponosno čuvamo za svoje potomstvo!

A ti si naumio da se u njoj radi kolektor?!

Ima jedna medicinska sestra.

Ona radi u Domu zdravlja, na Golubovcima. Sestra je u smjeni mog izabranog doktora, tačnije više izabranih doktora koji se mijenjaju. Hvala bogu, ta sestra ostaje, ona je godinama tu i to kao blagoslov, blagodat, pravi dar sa Nebesa!

Pričala sam vam o svom Hašimotu, hipotireozi, BP… Ima tu još toga, ali o tome nekom drugom prilikom.
Ono što sada želim da vam kažem je – da je ta medicinska sestra ogromna pomoć i podrška i da joj svi mi, njeni pacijenti, dugujemo neizmjernu zahvalnost! Na njenom primjeru se može vidjeti koliko je važno da ljudi rade posao koji vole.
Sestra prije svega voli ljude, što se ne vidi samo iz njenog krajnje kulturnog, ljubaznog i toplog odnosa prema pacijentima. To se vidi iz njenih iskrenih, širom otvorenih očiju  kada vas pita šta vam je potrebno i kada sa punom pažnjom sluša ono što govorite, uz istinsku namjeru da učini sve što je u njenoj moći da vam pomogne.

U njenim očima uvijek cakli iskra radosti, njeno lice je uvijek blago nasmijano.I ona nije jedina koja je takva. Njena dobrota je, izgleda, zarazna

Takva je i druga sestra u smjeni, sestra majkinog doktora, pa i sestre iz suprotne smjene.

Zaista, mi – Zećani, imamo sreće sa medicinskim sestrama. Ponašaju se kao da smo im u kuću došli, kao dobri domaćini.
Međutim, moja medicinska sestra  je nešto posebno. Takva se lavica dva puta ne rađa!

U čekaonici zna da bude kao u košnici  ili mravinjaku  i nikada se niko nije pobunio ili naljutio, negodovao. Tako je to, valjda, u provinciji: pacijenti su strpljivi jer znaju da o svemu brinu dva budna oka (sa iskricama koje sijaju u njima). Imaju povjerenja i prepuštaju se u sigurne ruke poštenih i pravednih sugrađanki.

Obožavam provinciju, obožavam Zetu  i moje vrijedne Zećane.

Zamislite bolesnog čovjeka, u nevolji a da ga tamo dočeka neka umišljena osoba, sa brazdom po sre’ čela, koja prosto uživa u svojoj mrvici moći, pa ti dodatno staje na muku! A takvih ima u većim gradovima, po poštama, bankama i drugim institucijama.
Za šalterima često sjede neostvarene, sitne duše koje kad otvore usta samo što ne bljuju vatru!

Kod nas u Zeti to nije slučaj i to su prednosti malih sredina!

Ima jedna medicinska sestra, moja medicinska sestra, koja može da posluži za primjer svima!

Hvala joj.