Kosovo počinje da primjenjuje zakone o strancima i vozilima, što bi moglo da oteža život velikom broju Srba. Dok se u Prištini to posmatra kao rutinska procedura, u Beogradu najglasnija je – ćutnja.

Kada se prije tri godine iz Čačka preselio u Severnu Mitrovicu, Luka Pečenković (26) nije ni slutio da će morati da prijavljuje policiji boravak u gradu u koji je došao zbog studija.

Međutim, budući da nema kosovska dokumenta, on će od ponedjeljka (16. mart) – nakon što Zakon o strancima počne u potpunosti da se primjenjuje – na Kosovu biti tretiran kao stranac i biće mu potrebna boravišna dozvola ili viza.

Iz perspektive kosovske vlade ovo je samo primjena zakona koji postoji više od 13 godina. Za Srbe, pak, ovo je politička odluka da se oteža život. Luka kaže – „početak novog pogroma Srba sa Kosova“.

Zašto je sporan Zakon o strancima?

Prema Zakonu o strancima, svako ko nema kosovsko državljanstvo odnosno dokumenta moraće u roku od 72 sata prijaviti adresu boravka na Kosovu. Boravak do 90 dana u okviru perioda od 180 dana moguć je sa ili bez vize, u zavisnosti od režima.

Tokom tog perioda za rad je potrebna radna dozvola, a za svaki boravak duži od 90 dana potrebno je podnijeti zahtjev za dozvolu boravka.

Osim što Srbija zvanično ne priznaje kosovsku nezavisnost, tretiranje Srba kao stranaca na teritoriji na kojoj žive decenijama problematično je samo po sebi, a srpska manjina strahuje da će ih ovaj zakon diskriminisati.

Naime, zbog administrativnih poteškoća veliki broj Srba rođenih u gradovima Srbije ne može da dobije kosovska dokumenta. Prema evidenciji Srpske liste, takvih građana je više od 7.000.

Druga poteškoća pogodiće zaposlene i studente koji nemaju kosovska dokumenta, a školuju se ili rade u obrazovnim i zdravstvenim institucijama koje funkcionišu u okviru sistema Republike Srbije.

Doktor Jugoslav Gašić, profesor Medicinskog fakulteta u Prištini sa privremenim sjedištem u Kosovskoj Mitrovici, jedan je od njih.

On za DW kaže da primjenom ovog zakona „studenti i zaposleni bivaju dovedeni u situaciju da neće moći da nastave sa studiranjem i radom“, te da je Zakon o strancima ključ kojim se srpske škole i zdravstvene ustanove uvode u kosovski sistem.

Šta je moralo drugačije?

Iako je Zakon o strancima usvojen još 2013, a revidiran 2017. godine, nikada nije u potpunosti primjenjen. Njegovu primjenu kosovske vlasti najavile su tokom prethodne godine, kada je civilni sektor sa Severa počeo da upozorava na odredbe koje će otežati život Srbima.

To, međutim, nije naišlo na adekvatan odjek ni u Beogradu, ni u Prištini.

„Imam utisak da su vlasti u Beogradu to pitanje do posljednjeg trenutka namjerno gurale u stranu – kako bi se čitava stvar dovela do svršenog čina, kada su mogućnosti za bilo kakvu promjenu minimalne“, za DW objašnjava Miodrag Milićević, izvršni direktor nevladine organizacije Aktiv iz Severne Mitrovice.

Tvrdi da je nedostajala javna kampanja i ozbiljna komunikacija sa građanima, ali i adekvatna reakcija Srpske liste i Beograda koji je, uz posredstvo međunarodne zajednice, „morao da prepozna sve ove probleme i da ih kandiduje kao teme u dijalogu“.

Iz Srpske liste su, pak, za Kosovo onlajn istakli da su u posljednja tri mjeseca imali 47 sastanaka sa međunarodnim predstavnicima.

Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić nedavno je na RTS-u rekao da su „na putu da pronađu neka rješenja koja ne bi značila katastrofu za naš narod, iako lakih rješenja nema“, ne precizirajući o kakvim rješenjima je riječ.

Godine koje su pojeli skakavci

Istovremeno, na snagu stupa i Zakon o vozilima, koji zabranjuje upravljanje vozilom ukoliko vozač nema prebivalište u zemlji u kojoj je vozilo registrovano. To znači da Srbi sa Kosova više neće moći da voze automobile registrovane u gradovima Srbije.

S obzirom na to da su Srbi na Kosovu više od decenije faktički koristili dokumenta Republike Srbije uz administrativnu toleranciju kosovskih vlasti, iz Centra za afirmativne društvene akcije upozoravaju da međunarodni pravni standardi i praksa Evropskog suda za ljudska prava ne dozvoljavaju vlastima da ignorišu status koji je godinama bio poznat i tolerisan.

Drugim riječima, „ukoliko bi zakon počeo da se primjenjuje strogo formalno, bez razumijevanja konkretnih problema na terenu, posljedice bi bile veoma ozbiljne“, kažu za DW iz ove organizacije.

Spahiju: „Primjena zakona je rutinska stvar“

Dok Srbi sa Kosova strepe od predstojećeg ponedjeljka, primjena ova dva zakona nije u fokusu vlasti južno od Ibra. U jeku još jedne političke krize u Prištini, vijesti o ovoj temi gotovo da nisu stigle ni u jedan medij na albanskom jeziku.

Profesor Fakulteta političkih nauka u Prištini Nedžmedin Spahiju objašnjava da se to doživljava kao „rutinska stvar“, jer Kosovo usklađuje svoje zakone kako bi se pripremilo da bude kandidat za članstvo u Evropskoj uniji.

Međutim, on ne osporava da su Srbi na Kosovu u specifičnoj poziciji.

„Mislim da mnogi od njih teško prihvataju postojanje kosovske države i navikli su da se, još od posle rata ili od proglašenja nezavisnosti Kosova, na neke stvari gleda kroz prste i toleriše. Sada je situacija drugačija i vjerujem da im to teško pada“, kaže Spahiju.

On ističe da bi srpski predstavnici trebalo i pred Evropskom unijom i pred kosovskim institucijama da insistiraju „da kancelarije koje se bave tim poslovima budu što bliže građanima“, kako bi se prijava boravka olakšala na lokalu.

Luku Pečenkovića i grupu njegovih kolega ipak manje interesuje gdje mogu da prijave boravak. Na protestima koje organizuju protiv primjene ovih zakona pitaju samo jedno: „Zašto Beograd ćuti?“

U Crnoj Gori pitanje državljanstva već decenijama nije samo administrativna procedura. Ono je postalo politička valuta, sredstvo za skupljanje poena i tema koja se redovno pojavljuje u kampanjama, ali rijetko dobija stvarno rješenje. Najviše cijenu tog političkog nadgornjavanja plaćaju upravo ljudi – Srbi koji godinama pokušavaju da riješe svoj status u državi u kojoj žive.

Za mnoge od njih put do crnogorskog državljanstva pretvorio se u beskrajni birokratski lavirint. Procedura koja bi trebalo da bude jasna često se pretvara u niz zahtjeva koji se stalno dopunjuju novim papirima. Jedan dokument vodi ka drugom, a drugi ka trećem. Danas se od podnosilaca zahtjeva traže računi za kiriju, dokaz o nekretnini na svoje ime, potvrde o plaćenom računu za struju, razne potvrde o prebivalištu i drugi dokumenti koji se često traže naknadno. U takvoj situaciji mnogi imaju osjećaj da im uvijek nedostaje “još samo jedan papir”.

Ovaj problem nije nov. Naprotiv, riječ je o pitanju koje traje godinama. Generacije ljudi pokušavale su da riješe svoj pravni status, dok su političari o tome govorili uglavnom onda kada je to donosilo političku korist. U političkim programima pitanje državljanstva često se pojavljuje kao jedno od ključnih nacionalnih tema, ali u praksi konkretnih rješenja gotovo da nema.

Posebnu frustraciju stvara činjenica da su pojedini politički akteri godinama tvrdili da problem ne mogu riješiti jer nijesu na vlasti. Međutim, ni nakon promjene političkih odnosa situacija se nije bitnije promijenila. Za mnoge ljude koji godinama čekaju rješenje to djeluje kao dokaz da je pitanje državljanstva više politička parola nego stvarni prioritet.

Istovremeno, dodatni sloj razočaranja dolazi iz odnosa institucija Republike Srbije prema svojim državljanima u Crnoj Gori. Umjesto jasne i snažne podrške u rješavanju statusnih pitanja, često se stvara utisak da pomoć izostaje. Bilo je primjera koji su ostali u kolektivnom sjećanju: situacije u kojima su ljudi odjednom “postajali” ili “prestajali” biti državljani Srbije u zavisnosti od političkih okolnosti ili administrativnih potreba. Tako su, na primjer, pojedini građani prije više od decenije nailazili na apsurdne situacije – kada je trebalo ostvariti pravo na akcije u državnim firmama govorilo im se da nijesu državljani Srbije, dok su u drugim momentima, kada je trebalo da se prijave za glasanje na izborima, odjednom bili tretirani kao državljani. Takve kontradikcije ostavile su snažan utisak da se status ljudi često posmatra kroz prizmu političke potrebe, a ne kroz jasna i dosljedna pravila države.

Slične nedoumice pratile su i organizaciju glasanja na izborima. Umjesto da se izborni proces redovno organizuje u diplomatsko-konzularnim predstavništvima, dešavalo se da biračka mjesta budu izmještena na neuobičajene lokacije, poput hotela u turističkim mjestima. Takve situacije dodatno su podgrijavale nepovjerenje i osjećaj da se važna pitanja rješavaju stihijski i bez jasnog sistema.

Sve to vodi do jednog zaključka koji mnogi sve glasnije izgovaraju: Srbi u Crnoj Gori ne mogu se oslanjati isključivo na politička obećanja, bez obzira sa koje strane dolazila. Decenija obećanja o brzom rješavanju pitanja dvojnog državljanstva pokazala je da to pitanje nije jednostavno i da često nije u interesu političkih elita – prosrpskih struja u Podgorici, ni vlasti u Beogradu.

Zbog toga se pred mnogima nameće pitanje: koliko dugo će se ova tema koristiti kao politički slogan, a ne kao konkretan problem koji treba riješiti? Jer iza svake administrativne procedure stoje stvarni ljudi, porodice i životne odluke.

Član Predsjedništva PES-a i potpredsjednik Skupštine Crne Gore Boris Pejović saopštio je da nekontrolisano ponašanje poslanika DPS-a postaje sve izraženije kako smo bliži Evropskoj uniji.