Kolumne
Razbuđivanje: Mandićeva politička anemičnost i Kneževićevi juriši “iz niđe u ništa”
Autor: Aleksandar Novović
Veoma je bitno napomenuti da nesloga u ZBCG nije sukob između Mandića i Kneževića, nego sukob Kneževića sa Mandićem. Uzroci ovog političkog bratoubistva su u različitim percepcijama političke realnosti i različitim političkim planovima i ambicijama, a posledice će biti vidljive na biračkom tijelu koje gravitira ovoj koaliciji.
Dok se iščekuje da li je moguća korekcija odnosa i budućeg funkcionisanja koalicije ZBCG, a time i jasnije trasiranje neizvjesnog puta srpske nacionalne politike u Crnoj Gori, izvjesno je samo jedno: Srbi u Crnoj Gori, iako najheterogenije biračko tijelo, ostaju u nezavidnom položaju, suočeni sa pitanjem kome ukazati povjerenje u narednom periodu i da li uopšte. Za prosječnog srpskog birača stvar je bila jednostavna: uprkos brojnim greškama političkih lidera, prioritet je jedinstvo, međutim, upravo ono je izostalo i to u trenutku kada su politički predstavnici bili u najkomfornijem položaju u poslednjih dvadeset godina.
Za sve je potrebno dvoje, ali za aktuelno mimoilaženje među srpskom političkom elitom, neizbježno se nameće zaključak da je u pitanju samo jedan igrač. Struja okupljena oko Mandića, iako kritikovana od strane tvrđeg nacionalnog korpusa, preuzela je državničku ulogu i odgovornost anticipirajući duh vremena i buduće političke procese, dok je struja predvođena Kneževićem ostala u izvjesnom i komfornom opozicionom formatu, politički bez jasne komunikacije u kojem pravcu idu, smanjujući time svoje koalicione kapacitete osim prema, trenutno, davljeničkim akterima poput Abazovića, Medojevića, Milatovića koji ne skrivaju svoje simpatije prema trenutnom raskolu u srpskom biračkom tijelu.
U ovom stanju stvari, može se reći da su i jedni i drugi iznevjerili nekog, imajući u vidu pomenutu heterogenost srpskog biračkog tijela i širok dijapazon očekivanja.
Mandićeva mreža kompromisa je imala dva osnovna efekta: pružila je stabilnost parlamentarnoj većini ali je srpski politički korpus postao prilično anemičan. Poslanički klub NSD-a u skupštini je nikad pasivniji, evidentno se oslanjajući na sposobnost svog lidera da navigava procese, a nekadašnji veoma aktivni poslanici koji su često učestvovali i u skupštinskim i televizijskim debatama, od kada su postali ministri – postali su medijski nevidljivi. Mogli bi, radi korektnosti, konstatovati da je to posledica gabaritne vlade kao i zaokupljenosti svojim resorom, ali je teško izbjeći utisak o marketinškoj lijenosti, neizlasku na debate i sve brojnije i popularnije političke talk show emisije.
Ipak, dok se Mandić liderski i više nego zaštitnički odnosio prema partijskim i koalicionim partnerima – što je dovelo do njihovog pomenutog ušuškavanja i pasivizacije – Knežević je kontinuirano ostavljao DNP u organizacionom kolapsu na vjetrometini. Solirajući poput Medojevića ili Abazovića, postao je svojevrsni one man show, a time i pogodan pion za tuđe poteze i interese. Njegovo medijsko eksponiranje je sve učestalije, čak i u tabloidnom formatu. Juriš iz crnogorske Vlade u srbijanski Informer je kamikazni skok iz istraživačkih tabela u kojima se dobro kotirao pravo u medijski tabloid.
Kneževićeve javne nastupe često karakterišu bagatelisanje i profanisanje ozbiljnih tema, u maniru tabloidne retorike kakvu njeguje SNS, ali i odsustvo bilo kakve političke strategije, što je već prepoznatljiv obrazac djelovanja DNP-a. Identitetske teme paušalno degradira, svodeći ih na nivo komunalnih pitanja, poput kolektora, umjesto da budu dio šire nacionalne i lokalne političke agende. Takav pristup, brz i improvizovan, bez reda, rasporeda i jasno koncipirane politike, ostavlja utisak potpune neorganizovanosti — do mjere da je teško razumiju čak i najbliži partijski funkcioneri i članovi.
Mogli bi raširiti ovu komparaciju u nedogled, ali je bitno istaći da nesloga u ZBCG nije sukob između Mandića i Kneževića, nego sukob Kneževića sa Mandićem. Uzroci ovog političkog bratoubistva su u različitim percepcijama političke realnosti i različitim političkim djelanjima, planovima i ambicijama, a posledice će biti vidljive na biračkom tijelu koje gravitira ovoj koaliciji.
Dugoročno gledano, Mandićev problem nije Knežević nego velika anemična NSD aparatura u kojoj nije ostalo skoro ništa od nekadašnje DF energije, a partija, sada i kao državnička, ima mnogo posla i odgovornosti da ispuni. Nedostatak probitačnih ličnosti u poslaničkom klubu; ogroman broj funkcionera koji nastupa bez inicijative, sa retorikom koja se ni po čemu ne razlikuje od ostalih; velik broj angažovanih savjetnika u Mandićevom kabinetu – od kojih se samo par ističe – moraće da se razbude da bi podiglii stranačku gotovost i postrojili redove za iskušenja koja slijede.
Na kraju, kada je Knežević u pitanju, izvjesno je da njegovi problemi nisu neispunjeni srpski interesi u Crnoj Gori, a pogotovo ne postrojenje za prečišćavanje voda ili problematika oko aerodroma. To su samo nasumična bacanja kockica, a vrijeme će pokazati za čiji račun.
Imajući u vidu simboliku imena ZBCG koalicije, teško je izbjeći utisak da Knežević svojim postupcima podriva političku budućnost Srba u Crnoj Gori i stabilnost države koju su napokon dobili priliku da vode. Umjesto konsolidacije i jačanja, u trenutku kada je bilo nužno nadograditi jedinstvo i uskladiti nacionalnu politiku sa interesima savremenog državnog upravljanja, svjedočimo osipanju i produbljivanju raskola.
Pred srpskim biračkim tijelom ostaje ključno pitanje: povjerenje dati politici normalnog života, društvenoj integraciji i odgovornosti, ili politici trajne konfrontacije i dezintegracije od svijeta.
(Mišljenja i stavovi kolumnista nisu nužno stavovi redakcije portala Zeta)
Kolumne
Вук Бачановић: Српска национална мисао од академије до контејнера и обрнуто
Аутор: Вук Бачановић
Постоји посебна врста „академске мисли“ која стане у једану објаву на Иксу и притом успије да промаши цјелокупно поимање историје. Тај жанр овога пута потписује академик Душан Теодоровић, који је успио да у неколико редова саопшти сљедеће:
„У Србији живе Срби, Мађари, Роми, Бошњаци, Хрвати, Словаци, Румуни, Бугари, Русини, Албанци, Власи, Македонци, Црногорци, Немци, Словенци, Украјинци, Руси, Грци, Јевреји, Чеси и Ашкалије. Ове народе су окупирале придошлице – босански радикали!“
И ту, у двије реченице, стане све: и етнологија, и историја, и политичка теорија – само без чињеница.
Јер те „придошлице“ нису никаква метафора, него врло конкретни људи из Босне и Херцеговине. Ако је професор, међутим, мислио на конкретне радикале поријеклом из Босне и Херцеговине – рецимо актуелног предсједника Александра Вучића и његовог ментора Војислава Шешеља, који тешко да су једини бивши и садашњи чланови СРС – онда је то ваљало јасно рећи, а не овако да испадне да су „Босанци“ – радикали окупирали Србију.
И сад долази незгодан дио за твитер-историографију: модерна Србија је у огромној мјери настала управо од таквих досељеника. Шумадија, Подриње, Морава – више од пола земље вуче поријекло из Херцеговине, Црне Горе, Старог Влаха. Да није било тих досељеничких таласа, Србија би остала демографска периферија других земаља у којима су Срби аутохтоно становништво, а не држава. Другим ријечима, ако су они „окупатори“, онда је Србија једини историјски примјер земље која је окупирала сама себе.
Посебан слој комедије додаје чињеница да о свему овоме суд доноси – инжењер саобраћаја. Човјек струке која се бави токовима, кретањем, мрежама, али ево га како у теми миграција доживљава тотални судар са стварношћу. За путеве је, може бити експерт, али очигледно не зна ко је тим путевима долазио и зашто. Испада да академик саобраћаја није успио да региструје најважнији саобраћај у српској историји – саобраћај народа. То је, у упоредби са конкретном темом, као да кардиолог саопшти да не признаје постојање крвотока.
И коначно, политичка иронија: у тренутку када постоји антирежимски студентски покрет у којем су заједно студенти из Србије, Босне, Херцеговине и Црне Горе, оваква „академска“ мудрост – и то она која долази од стране особе која студенте подржава – им лијепи етикету окупатора. Шта се онда дешава? Власт узме овакав и сличне маргиналне испаде и прода их као доказ да су студенти „расисти“ према прекодринцима и тиме, наравно, покушава да их подијели и ослаби. Другим ријечима, твит који је академик намијенио у сврху критике система постаје више него користан материјал за исти тај систем. И ту је суштина: проблем не лежи само у нетачности академикових ријечи – него што су оне, за систем, савршено употребљиве. Због чега је то тако? Ко зна. Можда је професор на свој случај примијенио слично историјско размишљање као у случају „босанских радикала“: ако је могуће да су Босанци, Херцеговци, а посљедично и Црногорци окупатори земље коју сматрају својом и која историјски јесте њихова, онда је некако логично да си опозиционар чији је посао да ради за власт. Зар управо Чедомир Јовановић није био тај који је говорио и да је и Сарајлија и Загрепчанин и Подгоричанин и Приштинац или шта већ све не, па на крају завршио хвалећи Вучићеву све генијалност?
А да овај (ауто)гол не остане једини ударац хетерогеном антирежимском покрету, побринуо се Милорад Додик. Неформални вођа Републике Српске који се бројем телевизијских наступа у којима је тврдио да он није никакав босански Србин, већ само Србин кандидовао за Нобелову награду за досаду и недуховитост, сада је врло бијесан јер неко прозива баш Босанце. Његов одговор је међутим сасвим у складу са Теодоровићевим поимањем саобраћања Срба са обе стране Дрине, будући да је академику поручио да би „можда најпоштеније било да… промијени име у Мустафа“, чиме се наравно циља на јединство бошњачких и српских студената у Новом Пазару, јер, у Додиковој новоосвјештеном идентитету трампистичког бијелог националисте, „Мустафа“ је мјерило одвратности у толикој мјери да, у случају Теодоровића, чак и „он“, митски Турчин и онтолошки непријатељ, има више поштовања према српском народу. Другим ријечима, Додик свјесно наступа као „радикал“ из Теодоровићеве објаве, а како би га учинио узором револта прекодринаца Кругу Двојке и који би онда генерисао алијенизацију бошњачких и српских студената. На крају крајева, Теодоровићева недавна изјава да Срби морају да схвате „да смо географски на тлу Европе, а не у Азији“, узимајући притом Азију као парадигму заосталости, а Европу – која, између осталог, подржава или толерише масовна убиства геноцидних размјера у Гази – некритички уздижући у нормативни хоризонт цивилизације, не разликује се битно од Додиковог инструменталног свођења имена „Мустафа“ на знак деградације српског националног бића.
У том смислу, Теодоровић није ништа бољи од Додика зато што, упркос привидно супротним политичким позицијама, обојица прибјегавају истом мисаоном ћорсокаку: сложену друштвену и политичку стварност своде на племенску етикету. Један мобилише преко патетичне националне самообмане, други преко презривог генерализовања, али је механизам исти – људи се не посматрају као мислећа бића, студенти, радници, појединци са различитим ставовима – посебно када је ријеч о младим људима који тек формирају своја политичка убјеђења – него као сиров етно-материјал за дневнополитичку употребу и хваљење пред једнако ограниченим адорантима. Ту нема ни анализе, ни храбрости, а на крају крајева ни мишљења као таквог; остаје само најјефтинија пречица: да се једна група прогласи кривцем, а друга морално надмоћном у стилу „само да није тих и тих и све би нам процвјетало“. За додатну литературу погледати Туђманова „Беспућа повјесне збиљности“ и афирмацију геноцида и етничког чишћења као сурових, али готово неопходних поступака за друштвену и политичку стабилност. Сва права задржана.
Зато су овакви ставови – мало је рећи – интелектуално јалови: не објашњавају ништа, не разумију ништа и не производе никаква рјешења, а поготово не рјешење друштвених проблема, него их намјерно замагљују и управо због тога не разликују узроке од посљедица, нити појединце од колектива. Политички су, пак, још јаловији, јер не граде ни солидарност, ни озбиљну опозициону свијест, ни шири друштвени фронт, него управо супротно – представљају гнојиво за фиктивне подјеле од којих живе и власт и њени лажни критичари. На крају се све сведе на исту балканску колонијалну биједу у два стила: један виче „издајници“, други „дођоши/мигранти“, а обојица, сваки на свој начин, раде против могућности да се уопште артикулише зрео и инклузиван српски национални интерес. На крају, кад се сва та „академска“ и „патриотска“ магла слегне, ствари је више него једноставна: један дијели Србе и друге грађане Србије и БиХ на „праве“ и „придошле“, други на „наше“ и „Мустафе“, а обојица досљедно раде исту ствар – народ своде на таблоидну категорију.
И зато, ако већ тражимо ко је овдје стварно залутао – није то ни Босанац, ни Херцеговац, ни студент, ни „Мустафа“ ни Срби, Мађари, Роми, Бошњаци, Хрвати, Словаци, Румуни, Бугари, Русини, Албанци, Власи, Македонци, Црногорци, Нијемци, Словенци, Украјинци, Руси, Грци, Јевреји, Чеси и Ашкалије, него мисао која је кренула из академије, а завршила у Додиковом контејнеру. Или је било обрнуто? Свеједно.
(Мишљења и ставови аутора нису нужно ставови редакције портала Зета)
Agresivna ponašanja, koja ispoljavaju poslanici DPS-a u posljednje vrijeme u Parlamentu Crne Gore, ne moraju biti viđena isključivo kao iskaz krajnjeg očaja i impotencije te organizacije, već i kao dio nečega što se smatra jedinim mogućim izborom iz ugla njenih glavešina.
Iz nepostojećeg koalicionog kapaciteta date partije proizilazi i njena svjesnost o nemogućnosti ponovnog dolaska na vlast regularnim metodama. Stoga, ona u kreiranju napetosti, haosa i podjela vidi jedini mogući ambijent za sopstveno političko preživljavanje. Osim toga, agresivni performansi u Skupštini poslužili su i kako bi nekadašnji šef autokratije izbjegao saslušanje pred Anketnim odborom.
Takvo neodgovorno ponašanje nekadašnje vladajuće partije neće biti dugo tolerisano od strane evropskih institucija, koje budno prate dešavanja u Crnoj Gori.
Na drugoj strani, u okviru aktuelne vladajuće većine, uz sve njene vrline i mane, dominira stav da se samo u politikama prevazilaženja podjela i opštenarodnog pomirenja nalazi šansa za privredni i svaki drugi prosperitet Crne Gore. Tako se i u svakom projektu vladajuće većine, koji se tiče prevazilaženja nekih diskriminatorskih politika iz prethodnog vremena diktature, nalaze kompromisna i pravedna rješenja, koja i služe svrsi opšteg pomirenja.
Nikom razumnom iz aktuelne vlasti ne pada na pamet da predloži neko rješenje koje će nekom drugom nešto ukinuti, ili napraviti mu kakvu nepravdu. Recimo, niko i ne pomišlja da – kada srpski jezik opet postane službeni – isti takav status oduzme crnogorskom. Slično tome, niko ne pomišlja da ustavno osporava aktuelnu državnu zastavu, kada crnogorska trobojka bude vraćena kao narodna. Na koncu, povratak Njegoševe kapele na Lovćen neće podrazmijevati bilo kakvo premještanje Mauzoleja, koji će opstati kao umjetničko djelo i simbol jednog vremena. Ima mjesta za sve.
Pronalaženje ovakvih kompromisa iziskivaće i odlučno distanciranje našeg društva od ekstremističkih pojava, s bilo koje strane one dolazile. Upravo je u takvim kompromisnim i pravednim politikama recept za dostizanje dugo očekivanog pomirenja i dugoročne stabilnosti u našoj lijepoj državi.
(Mišljenja i stavovi autora nisu nužno stavovi redakcije portala Zeta)
Privremeno napuštanje skupštinskih funkcija i odbora od strane DPS-a, kao i Lakovićev odlazak iz PES-a, vladajuću većinu čini brojčano, iako minimalno, slabijom u Parlamentu – ali joj u suštinskom smislu pruža priliku da unaprijedi koheziju i zajedništvo među njenim konstitutentima.
Takva prilika za suštinsko jačanje parlamentarne većine proizilazi iz stvarnih razloga napuštanja odbora od strane DPS-a. Oni ne leže u „kršenju demokratskih normi“ prilikom usvajanja posljednjih zakona u Skupštini (kako zvanično ističu funkcioneri opozicione partije, glumeći naivnost i nevinost), već u spoznaji DPS-a bi takvi zakoni mogli omogućiti temeljno „čišćenje“ bezbjednosnog sektora od korumpiranih i kriminogenih struktura. Tj. onih struktura koje su imale presudnu ulogu u višedecenijskoj zločinačkoj diktaturi prethodnog režima.
Imajući te stvari u vidu, za neprincipijelni bojkot skupštinskih odbora neće imati razumijevanja ni evropske adrese, koje će DPS neizostavno primorati da razmisle o efektima očajničkog poteza. Zato sam i napisao da će takav bojkot biti privremen, jer su evropske institucije tradicionalno najučinkovitija batina za česte „nestalučke“ ostatke oborene kleptokratije.
Istovremeno, napuštanje PES-a od strane „spavača“ Lakovića mora voditi jačanju vladajuće koalicije. Cjelokupnoj crnogorskoj javnosti je bilo jasno da je on više zastupao interese opozicije u okviru vlasti, nego što je vodio računa o programu sopstvene, nekadašnje stranke. Oslobađanje od takve vrste „remetilačkih faktora“ može značajno doprinijeti relaksaciji odnosa između koalicionih činilaca parlamentarne većine.
Takva opuštenija atmosfera favorizuje pronalaženje dogovora i oko onih pitanja koja i dalje opterećuju naše društvo, a čije bi pravedno rješavanje stvorilo uslove za opštenarodno pomirenje u zemlji i za njen progres.Neka od tih pitanja, koja se prvenstveno moraju rješavati u okviru vladajuće većine u duhu kompromisa, jesu institut dvojnog državljanstva, povratak srpskog jezika kao službenog, crnogorske trobojke kao narodne zastave, kao i svete Njegoševe kapele na Lovćenu.Od krucijalnog je značaja za vladajuću većinu da makar jedno od tih pitanja (recimo, povratak trobojke) bude pravedno riješeno prije redovnih parlamentarnih izbora naredne godine. Time bi i ponovni uspjeh demokratskih i pomiriteljskih snaga na tim izborima bio zagarantovan.
-
Kolumne4 дана ranijeВук Бачановић: Српска национална мисао од академије до контејнера и обрнуто
-
Politika4 дана ranijeĆulafić: U zoni KAP-a u Zeti nije moguće više odlagati opasni otpad
-
Politika14 сати ranijeRadoš Zečević kandidat za ministra saobraćaja
-
Ekonomija3 дана ranijeVlada Crne Gore poseže za maksimalnom mjerom: Umjesto 31, dizel skuplji svega 4 centa
-
Zeta4 дана ranijeBotunjani traže da nadležni saopšte ko je zapalio bager
-
Ekonomija3 дана ranijePolicija zabranila proteste prevoznika: Blokade od 30 dana ugrozile bi građane i snabdijevanje
-
Ekonomija4 дана ranijePrivatnici formirali zalihe goriva za državne rezerve ne za plasman na slobodnom tržištu
-
Sport1 дан ranijeNezaustavljivi: Zeta i Ilarion u golgeterskom naletu

