Predsjednica Sindikata doktora medicine Milena Popović Samardžić upozorila je u Bojama jutra na TV Vijesti da nasilje nad zdravstvenim radnicima nije izolovan problem, već odraz šireg društvenog obrasca u kojem se nezadovoljstvo često iskaljuje na zaposlenima koji najmanje utiču na funkcionisanje zdravstvenog sistema. Ističe da je zakonska zaštita dala rezultate, ali da su neophodne sistemske promjene, bolja organizacija rada i odgovornost institucija.

Nedavni fizički napad na doktoricu Zavoda za hitnu medicinsku pomoć tokom transporta pacijenta ponovo je otvorio pitanje bezbjednosti zdravstvenih radnika u Crnoj Gori. Govoreći o ovom problemu, Popović Samardžić ocijenila je da su nezadovoljstvo građana i brojni problemi zdravstvenog sistema često okidač za agresiju, ali da nasilje nikako ne može biti opravdano.

„Mi smo jedno društvo koje prilično njeguje taj neki oblik ponašanja – agresiju, nasilje i rješavanje problema na taj način“, kazala je Popović Samardžić.

Popović Samardžić je ukazala i na, kako je navela, primjer nasilja nad zdravstvenim radnicima koje dolazi iz samih institucija. Ona je iznijela tvrdnje da je Kenan Kurtagić, vršilac dužnosti generalnog direktora Direktorata za kontrolu kvaliteta i nadzor zdravstvene zaštite u Ministarstvu zdravlja, prošle sedmice u jednoj zdravstvenoj ustanovi vrijeđao i verbalno maltretirao zaposlene.

Prema njenim riječima, Kurtagić je imao zakazan tretman na fizikalnoj medicini, ali se nije pojavio u predviđenom terminu, već je došao kasnije, nakon čega je, kako tvrdi, zdravstveno osoblje izložio uvredama, prijetnjama i ozbiljnom psihičkom pritisku.

„Nasilje nije prisutno u našim zdravstvenim ustanovama samo sa strane nezadovoljnog pacijenta. Zdravstveni radnici trpe ozbiljno nasilje i od strane ljudi koji su u institucijama“, kazala je Popović Samardžić.

Ona je navela da je slučaj prijavljen nadležnim institucijama i pozvala ministra zdravlja Vojislava Šimuna da se oglasi i saopšti kako je Ministarstvo reagovalo. Kako je istakla, prošlo je sedam dana, a njoj, prema njenim saznanjima, još nije poznato da li je bilo konkretne reakcije.

Kao jedan od problema izdvojila je i najavljenu praksu prema kojoj zdravstveni radnici moraju pribaviti saglasnost Ministarstva zdravlja prije gostovanja u medijima.

Ocijenila je da takva ograničenja predstavljaju vid cenzure i otežavaju pravovremeno informisanje javnosti o problemima u zdravstvu.

„To je jedno uvođenje cenzure“, zaključila je Popović Samardžić.

Izvor: Vijesti

Ministarstvo zdravlja je saopštilo da pokreće kampanju usmjerenu na provjeru i ažuriranje podataka o pacijentima koji su registrovani u zdravstvenom sistemu, sa posebnim fokusom na tačnost i ažurnost kontakt telefona, kako bi se unaprijedila komunikacija između izabranih doktora i građana.

U okviru kampanje pozivaju sve građane da prilikom posjete svom izabranom doktoru provjere tačnost svojih ličnih i kontakt podataka da bi se, ukoliko je potrebno, izvršilo njihovo ažuriranje.

“Posebno je važno da broj telefona evidentiran u zdravstvenom kartonu bude ispravan i aktivan, kako bi zdravstveni radnici mogli pravovremeno stupiti u kontakt sa pacijentima. Tačni podaci predstavljaju važan preduslov za efikasno funkcionisanje zdravstvenog sistema, posebno u dijelu organizacije i sprovođenja preventivnih pregleda i nacionalnih skrining programa. Pravovremena komunikacija omogućava da pozivi za preventivne preglede i skrining budu dostupni građanima, čime se doprinosi većem odzivu, ranom otkrivanju bolesti i očuvanju zdravlja stanovništva”,  kazali su u saopštenju.

Cilj kampanje je, kako ističu, da se kroz zajedničko djelovanje zdravstvenih ustanova i građana obezbijedi pouzdana baza kontakt podataka, unaprijedi dostupnost zdravstvenih usluga i dodatno osnaži preventivna zdravstvena zaštita.

“Ministarstvo zdravlja poziva građane da odgovornim odnosom prema sopstvenim zdravstvenim podacima daju doprinos uspjehu ove aktivnosti, kao važan korak ka pravovremenoj zdravstvenoj zaštiti. Stoga upućujemo apel svim građanima da provjere svoj broj telefona kod izabranog doktora i budu dostupni za poziv, koji može biti važan za vaše zdravlje”, zaključuje se.

Primjena predloženog EURO modela od 1. januara 2027. godine mogla bi ozbiljno ugroziti finansijsku održivost nevladinih organizacija u Crnoj Gori, dovesti do smanjenja broja zaposlenih, gašenja pojedinih organizacija i ograničavanja programa namijenjenih građanima. Na takve rizike upozorava analiza Mreže resursnih centara u Crnoj Gori, prema kojoj čak 80 odsto anketiranih organizacija prijavljuje najmanje jedno potencijalno ugroženo radno mjesto, dok 74 odsto očekuje smanjenje aktivnosti ukoliko iznosi grantova ostanu nepromijenjeni.

Analiza pod nazivom „EURO model i održivost nevladinih organizacija u Crnoj Gori“, koju je u novembru 2026. godine izradio Miloš Marković, ukazuje na ozbiljan nesklad između najavljenog povećanja minimalnih zarada i postojećeg sistema finansiranja nevladinog sektora.

Iako bi povećanje zarada trebalo da poboljša materijalni položaj zaposlenih, istraživanje upozorava da brojne nevladine organizacije neće imati dovoljno sredstava da ispune nove zakonske obaveze, posebno zbog činjenice da se njihov rad dominantno finansira kroz projekte sa unaprijed definisanim budžetima.

Prema predloženom modelu, minimalna neto zarada iznosila bi 1.000 eura za prvi i drugi nivo kvalifikacija, 1.250 eura za treći i četvrti, odnosno 1.400 eura za peti i više nivoe kvalifikacija.

Istovremeno je predviđeno ukidanje doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje i osiguranje od nezaposlenosti, kao i izmjena načina oporezivanja zarada. Međutim, prema obračunima predstavljenim u analizi, ove poreske olakšice ne bi bile dovoljne da neutrališu povećanje troškova zaposlenih sa nižim postojećim zaradama.

Jedan od ključnih problema na koje ukazuje analiza jeste činjenica da se najveći dio nevladinog sektora finansira kroz projektne grantove čiji su iznosi unaprijed ugovoreni.

To znači da organizacije koje su tokom 2025. ili 2026. godine dobile sredstva za realizaciju višegodišnjih projekata neće automatski dobiti dodatni novac za povećane troškove zarada u 2027. godini.

Ukoliko donatori ne odobre izmjene budžeta ili dodatna sredstva, organizacije će biti prinuđene da razliku pokriju iz drugih izvora, smanje broj zaposlenih ili ograniče planirane aktivnosti.

Analiza ovaj problem ilustruje primjerom projekta vrijednog 20.000 eura, u kojem je za troškove osoblja dozvoljeno izdvojiti najviše 30 odsto budžeta, odnosno 6.000 eura.

Prema postojećem obračunu, taj iznos mogao bi pokriti približno šest i po mjeseci angažovanja jednog zaposlenog sa neto zaradom od 800 eura. Nakon povećanja zarade na 1.400 eura, isti budžet bio bi dovoljan za svega četiri mjeseca rada.

Drugim riječima, bez povećanja granta, organizacija bi mogla finansirati približno 37,6 odsto manje radnog angažovanja.

Posebno je važno što povećanje dozvoljenog procenta za zarade unutar postojećih projekata ne predstavlja automatsko rješenje. Ukoliko se više novca preusmjeri na zaposlene, manje sredstava ostaje za aktivnosti zbog kojih je projekat odobren.

Prema podacima istraživanja, 23 od 50 anketiranih organizacija, odnosno 46 odsto, prijavile su godišnji budžet do 50.000 eura.

Istovremeno, među organizacijama koje imaju zaposlene, njih 25 zapošljava svega jednu ili dvije osobe.

Upravo takve organizacije mogle bi se suočiti sa najvećim problemima, jer nemaju značajne finansijske rezerve niti mogućnost da povećane troškove rasporede na veliki broj projekata i zaposlenih.

Analiza upozorava i na moguću koncentraciju donatorskih sredstava kod većih organizacija. Ukoliko ukupni fondovi ostanu nepromijenjeni, a pojedinačni grantovi budu povećani radi pokrivanja troškova zarada, postoji rizik da manji broj NVO dobije finansijsku podršku.

Time bi manje lokalne organizacije mogle postati još ranjivije, što bi se neposredno odrazilo na dostupnost programa i usluga građanima.

Posljedice se, prema dokumentu, ne bi odnosile isključivo na zaposlene u nevladinom sektoru. Smanjenje aktivnosti moglo bi pogoditi programe podrške osobama sa invaliditetom, ženama koje su preživjele nasilje, mladima, kao i organizacije koje se bave zaštitom životne sredine, ljudskim pravima i nadzorom rada institucija.

Posebno pitanje predstavlja odgovornost državnih institucija koje finansiraju projekte nevladinih organizacija. Ukoliko se zakonski troškovi rada povećaju, a sredstva na konkursima ostanu na dosadašnjem nivou, organizacije će morati da biraju između očuvanja zaposlenih i realizacije planiranih aktivnosti.

Takav razvoj događaja mogao bi dodatno ugroziti manje organizacije, posebno one koje djeluju u lokalnim zajednicama i nemaju pristup značajnijim međunarodnim fondovima.

Zbog toga analiza ukazuje na potrebu da se pitanje održivosti nevladinog sektora razmatra paralelno sa reformom zarada, a ne tek nakon što organizacije počnu da se suočavaju sa finansijskim problemima.

Ključni zaključak dokumenta jeste da povećanje minimalnih zarada, bez odgovarajućih mehanizama finansijske podrške, može ugroziti ne samo radna mjesta u nevladinom sektoru već i kontinuitet programa od kojih zavise brojne društvene grupe.